Piše: Rajko MILIĆ*

Da li će i na koji način Skupština Crne Gore biti uključena u razrješenje aktuelne korupcionaške afere „Telekom“ biće poznato 14. februara, kada će se plenum izjasniti o opozicionoj inicijativi da se formira anketni odbor i pokrene parlamentarna istraga o tom slučaju.

Da bi parlamentarna istraga u enigmi „Telekom“ bila pokrenuta, inicijativa opozicionih Socijalističke narodne partije, Pokreta za promjene i Nove srpske demokratije mora dobiti podršku najmanje 41-og poslanika, što znači da se inicijativi mora pridružiti makar dio članova vladajuće DPS-SDP koalicije. Koliko je to realno, sada se može jedino nagađati. Iz SDP-a je ocijenjeno da možda nije pravi momenat za to, jer bi se parlamentarna istraga mogla protumačiti kao pritisak na zvaničnu istragu koju sprovodi Vrhovno državno tužilaštvo.

Ako ta inicijativa ipak prođe, to će biti tek druga parlamentarna istraga crnogorske Skupštine, deset godina nakon slučaja „Nacional“ i duvanske afere. Tada su crnogorski poslanici iskoristili ustavni i poslovnički institut i pokrenuli istragu u slučaju u kojem je tadašnji premijer Milo Đukanović bio označen kao jedan od vođa balkanske duvanske mafije. I u novoj aferi bi, kako se pretpostavlja iz rezultata istrage američke Komisije za hartije od vrijednosti i tamošnjeg Ministarstva odbrane, jedan od ključnih aktera mogla biti osoba vrlo bliska bivšem premijeru.

Nesporno je da će afera „Telekom“ eventualnom istragom Skupštine dobiti novu dimenziju i potencijalne rezultate cijele priče oko privatizacije ključnog telekomunikacionog preduzeća sagledati  iz nekog drugog ugla. Prošla istraga je takođe bila pod velikom pažnjom javnosti, ali je i danas nepoznato koliko su njeni rezultati pomogli razrješenju: Poslanik Vuksan Simonović (SNP), rukovodilac anketnog odbora u aferi „Nacional“, nalaze istrage je proslijedio tužilaštvu u Bariju i tadašnjem oblasnom tužiocu Đuzepeu Šelziju. Cijeli slučaj ni do dan danas nije do kraja razriješen.

Između afera „Nacional“ i „Telekom“ bilo je, sudeći po listanju naslovnica i glavnih vijesti u informativnim emisijama domaćih elektronskih medijima, mnogo razloga da se poslanici aktivnije uključe, ali se to nije desilo. Najveći domet Skupštine u brojnim aferama bilo je kontrolno saslušanje najodgovornijih funkcionera, ali o detaljima i rezultatima rasprava uglavnom iza zatvorenih vrata, javnost nije upoznata. Skupština je formirala i posebnu komisiiju za kontrolu postupaka privatizacije, ali ni to nije donijelo konkretne rezultate, jer su ovlašćenja tog tijela prilično ograničena. Takva ograničenja mogla bi uticati i na istragu – „Telekom“: nakon najave kontrolnog saslušanja najodgovornijih iz Vlade za privatizaciju tog preduzeća za 20. januar, saslušanje je otkazano jer se ispostavilo da iz današnje postave kabineta premijera Igora Lukšića nema nikoga ko bi mogao konkretno da pojasni detalje uoči, tokom i nakon prodaje Telekoma Crne Gore Mađar Telekomu.

Predsjednik tog tijela Andrija Mandić je, obrazlažući inicijativu za formiranje anketne grupe i pokretanje skupštinske istrage, naglasio da njegova komisija tu ne može mnogo pomoći: po pravilima, to skupštinsko tijelo ne može pozivati bivše funkcionere i predstavnike Vlade, već samo postojeće. Ta činjenica dovoljno govori koliko su naši parlamentarci imali u obzir sve relevantne okolnosti kada su formirali to skupštinsko tijelo. Jedini kontrolni mehanizam koji se trenutno koristi u Skupštini Crne Gore je kontrolno saslušanje, mada se i ti rezultati mogu dovesti pod znak pitanja. I Evropska komisija je u posljednjem Izvještaju o napretku Crne Gore istakla da se taj parlamentarni institut nedovoljno koristi.

Poslanici su ispustili mogućnost parlamentarne istrage u brojnim drugim slučajevima kada su mogli da reaguju:  slučajevi „Kalić“ i „Šarić“, dok afera „listing“ nije mogla da obezbijedi dovoljnu podršku u Skupštini kako bi bila istražena.

Cijela situacija svjedoči o priličnoj pasivnosti poslanika u Skupštini kada su u pitanju afere – enigme – slučajevi. Za razliku od toga, kada treba podijeliti novac i bonuse, lako se postiže konsenzus. Istraga, za razliku od bonusa, traži angažovanje, trud i „znojenje”. Bijeg  „od motike” možda i nije jedini razlog zbog neaktivnosti poslanika, tu može u dobroj mjeri igrati i nerazumijevanje parlamentarne uloge u Crnoj Gori, u kojoj je cijeli politički sistem baziran upravo na parlamentarizmu.

Pitanje je koliko bi poslanika, od ukupno 81-og iz sadašnjeg saziva, znalo šta podrazumijeva parlamentarna istraga? Koliko njih zna da posjeduju moć odlučuvanja o sudbini, ili makar političkoj odgovornosti nosilaca javnih funkcija? I tu bi se moglo postaviti pitanje odgovornosti samih poslanika – ali s obzirom na to da volju glasača na izborima i dalje u dominantnoj mjeri determinišu opštepolitički stavovi, a ne konkretni učinci njihovih predstavnika u parlamentu – oni mogu biti mirni.

*Autor je novinar ekonomske redakcije ND „Vijesti”