Tekst je pisan za Monitor i objavljen je u broju 1069 od 15. aprila 2011. Tekst na PCNEN blogu objavljujem uz male izmjene.

Piše: Časlav Pejović

Zemljotres u Japanu dao mi je novi povod za pisanje o branama na Moraci. Japanci su dosad zivjeli u uvjerenju da zemljotresi ne mogu ugroziti nuklearne centrale, zavarani uvjeravanjima koja se davana prilikom njihove gradnje. Problemi u Fukusimi su pokazali da takva uvjeravanja imaju limite,. To lose iskustvo Japana treba sluziti kao upozorenje. Iako bi brane mogle  izdrzati zemljotrese kad budu izgradjene, normalno je da bi bile manje sposobne za to pri kraju svog vijeka trajanja. Zemljotresi ne biraju vrijeme koje nekom odgovara, vec se desavaju kad se za to steknu seizmicki uslovi. U Japanu se velika paznja pridaje seizmickim rizicima, te se vodi racuna da se elektrane grade na lokacijama gdje su rizici manji. Brane na Moraci se planiraju u relativno seizmicki aktivnom podrucju, a najaktivniji dio je kod brane na Zlatici, prakticno na samom ulazu u Podgoricu. Ne vjerujem da postoji gore mjesto za branu u citavoj Crnoj Gori. Vec samo ovo je dovoljan razlog da se preispita projekat brana na Moraci, nezavisno od ekonomskih aspekata.

A sada i o ekonomskom aspektu.

Projekat brana na Moraci je udzbenicki primjer bagatelisanja i unistavanja prirodnih resursa svoje zemlje, u situaciji kada postoje mnogo bolji nacini za koriscenje hidroenergije. Zasnovan je na problematicnoj strategiji izbora modela i prioriteta, zamagljen obmanama i manipulacijama.

Ovakvim projektom se ne rjesava deficit energije Crne Gore, vec je  cilj rjesavanje problema obnovljive energije koji ima Italija. Naime, struja koju bi proizvela HE Moraca se namjerava izvoziti za Italiju. Tako se ne rjesava energetski deficit. Argument da se gradnjom brana na Moraci rjesava spoljnotrgovinski deficit je neuvjerljiv, jer bi se izvozom struje bavila kompanija u dominantnom vlasnistvu italijanske kompanije. Uostalom, prihod koji bi ta kompanija ostvarila izvozom struje bi u periodu od dvadesetak godina bio koriscen za servisiranje kredita. Tako se ne rjesava spoljnotrgovisnki deficit.

Dodatan problem predstavlja nepostovanje standarda koji vaze za ovakve projekte. Krenuti u projekt bez valjane Cost&Benefit analize bilo bi krajnje neozbiljno i neodgovorno. To bi znacilo da je Vlada spremna da udje u projekt bez kljucnih informacija o njegovoj drustvenoj korisnosti. Obaveza pravljenja Cost & Benefit analize proizilazi iz EU direktive o vodama (Directive 2000/60/EC, 2000), koja namece obavezu drzavama clanicama da koriste ekonomske analize za ovakve projekte. Iako Crna Gora nije clanica EU, kao kandidat za clanstvo vec mora da uskladjuje svoje propise i praksu sa onim u EU.

Pitanje koje zavrjedjuje posebnu paznju jeste finansiranje saniranja ekoloskih posljedica koje bi izazvala gradnja brana.  Sve analize ukazuju na visoki rizik po zivotnu sredinu, sto iziskuje troskove za njenu zastitu. Nijesam nigdje nasao da je neko napravio procjenu tih troskova, te ko treba da ih snosi. Zakonska je obaveza koncesionara da sanira posljedice nastale realizacijom koncesije (clan 55 Zakona o koncesijama), a to pitanje je trebalo detaljno definisati ugovorom o koncesiji. Poznato je da investitori cesto pokusavaju da ovu obavezu prebace na drzavu, a to je uradjeno u tekstu koncesionog ugovora. Dio koji se tice zastite zivotne sredine (clanovi 13.1 i 13.2) ne predvidja obavezu koncesionara da finansira saniranje ekoloskih posledica. Ta obaveza postoji jedino u slucaju nepostovanja standarda zivotne sredine. Dakle, ako ti standardi budu postovani, troskove nece snositi koncesionar, vec Crna Gora. Kako saniranje ekoloskih posledica moze izazvati ogromne troskove, sve koristi koje bi Crna Gora imala po osnovu povecanja budzetskih prihoda bi mogle biti "pojedene" tim troskovima. Da li je Vlada zaista spremna da u ime građana/građanki Crne Gore, podnese  ovakvu zrtvu da bi se zadovoljili apetiti koncesionara?

Mislim da bi projekat trebalo zaustavit, jer je stetan za Crnu Goru. Najprije bi trebalo napraviti novu analizu koja bi uzela u obzir alternativna rjesenja, kako u odnosu na same brane na Moraci, tako i u odnosu na druge brane. Zatim, na osnovu rezultata te analize treba odabrati rjesenje koje je najbolje za Crnu Goru. Princip bi trebao biti kako pronaci najbolji balans izmedju ekonomske koristi i ocuvanja zivotne sredine. Prednost bi trebalo dati projektima gdje je stepen uskladjenosti ova dva cilja najvisi. Jasno je da to nije slucaj s ovakvim projektom brana na Moraci, jer se njime ozbiljno ugrozava zivotna sredina, dok je ekonomski efekat upitan. Mislim da bi daleko bolji bili neki drugi projekti, recimo brana na Komarnici, jer su posledice po zivotnu sredinu daleko manje, a ekonomski efekat znatno bolji.Ako Vlada ipak odluci da ide s ovim projektom do kraja, trebalo bi najprije napraviti procjenu posledica koje bi izazvale brane na Moraci, procijeniti investicije potrebne za saniranje tih posledica i  precizirati da je obaveza koncesionara da to finansira. Ako tako ne uradi, Vlada ce na  jasan nacin pokazati da su joj preci interesi koncesionara, nego interesi Crne Gore.

Ohrabrujuca je cinjenica da su sve opozicione partije izrazile neslaganje sa postojecim projektom. Procitao sam izjavu predsjednika Skupstine i celnika SDP-a da je napravlena greska kod privatizacije KAP-a i Zeljezare. Sto gradjani imaju od jedne takve izjave danas, kad je steta vec napravljena? Naravno, ipak je bolje priznati gresku, nego je negirati. Ipak, za Crnu Goru bi daleko bolje bilo da te greske nijesu napravljene, nego da se danas priznaju. Kod projekta brana na Moraci greska je daleko ociglednija. Vidjecemo da li ce SDP ostati principijelna i  pokazati da drzi do onog sto njeni lideri govore. Ljude treba cijeniti po onom sto rade, mnogo prije nego po onom sto govore. SDP ima sansu da pokaze svojim stavom u „slucaju Moraca" da im licni interesi i vlast nijesu drazi od Crne Gore. Od onih koji ustaju na himnu i masu zastavama, vece patriote su oni koji rade za dobro svoje zemlje.

Naravno, najveca odgovornost lezi na Vladi. Prethodna Vlada je vise puta pokazala nedopustivi nivo lakomislenosti i nesposobnosti za pravilnu procjenu.  Jos gore, prethodna Vlada je nedovoljno vodila racuna o onom sto je njen glavni zadatak: javni intres. Umjesto toga, prema prirodnim resursima se odnosila kao da su Vladi dati na koriscenje, te da moze s njima slobodno raspolagati. Obnovljiva energija ima veliku vrijednost danas, a imace jos vecu u buducnosti. Da li je Vlada zaista spremna da u narednih 30 godina, a moguce duze prepusti nekom drugom sopstvene izvore obnovljive energije?

Prethodna Vlada je urusila svoj kredibilitet baveci se manipulacijama i  obmanama javnosti u kampanji za gradnju brana, pokusavajuci da kao javni interes prikaze nesto sto je ocigledno neciji licni interes. Time je napravljena dodatna steta, jer se sada s nepovjerenjem prima sve sto dolazi od Vlade. Kad se jednom izgubi, povjerenje je tesko vratiti.

Premijer Luksic je nedavno napisao kolumnu o povjerenju. Vlada moze vratiti povjerenje javnosti odgovornim pristupom, prekidom prakse obmana i manipulacija, postovanjem vazecih standarda, striktnom primjenom propisa i uvazavanjem misljenja javnosti. Ako Vlada tako ne postupi, nego prevagne kontinuitet s prethodnom Vladom, o kojem je premijer Luksic takodje govorio (a ta prica o kotninuitetu se tesko moze sloziti s pricom o povjerenju), ostace mucan utisak da je Vlada ovaj projekt sprovela zbog necijih licnih interesa, a ne zbog dobra Crne Gore. Ili, da budem sasvim jasan, to bi znacilo da je Vlada radila protiv interesa Crne Gore. A uvjeravanja premijera o povjerenju bila bi samo lijepa prica kojom je i on pokusao sakriti ruznu zbilju.