Knjiga smijeha

Piše: Ervina Dabižinović

Đavo mi ne da mira.  Sve/i imamo pravo da pišemo. Svi/e koje pišu,  imaju pravo da objavljuju to što pišu. Imaju pravo da dobiju kritiku na to što su napisali. Ali svi nemamo novac da štampamo i da objavljujemo. Kod sve/ih neće doći mediji, neće doći niko ko ima veze sa novce, a neće ni Ministar kulture, posebno ako su nepoznate/i ili ne daj bože ako pišu iz korpusa feminističke književnosti. Takve su već potpuno isključene.

„Knjiga smijeha"- je knjiga poezije Igora Lukšića, poznatijeg kao Premijera Crne Gore i bivšeg Ministra finansija.  Izgleda da se istorija nastavlja. Nekada Petrovići, danas Premijer. Nisam čitala  poeziju koju piše Igor Lukšić, ne mogu reći ništa o njoj. I neću. Međutim, reći ću nešto o tom kako čujem naslov i kako posmatram događaj- event- pojam  koji   je popularniji  čak i od anahronog vokabula kojeg promiču jezikoslovne elite.

U Gradskoj Knjižari je bio okupljen svijet političara i prijatelja, muškaraca, čitam informaciju u Vijestima jutros. Event, kako reče jedna vrla modistkinja u jutarnjem programu predstavljajući Dan šuma, se dešava na  8 mart, Međunarodni dan prava žena, sa kojima ista  ni u snu ne želi da bude povezana.  Legitimno,  konzervativna/ patrijarhalna svijest i ne želi da misli o ženskim ljudskim pravima, ona zagovara žene kao svete majke ili zavodnice koje svoje sposobnosti ovjeravaju  u sigurnosti kućanice ( naše I svjetske u popularnoj  liče samo po tom  pridjevu "očajne domaćice" – samo da ne pobrkamo), manipulacijiji zavodnice i praznoglavosti konzumerizma, pretjerane estetizacije i lažnog glamura.

8 marta,  dakle i promoviše se Knjiga Smijeha, pred političkom elitom,  većinom, ako ne i svim medijskim kućama i njenim urednicima i urednicama. Provokacija nema što? Momentalno mi pada na pamet,  brojnih promocija izvanrednih napora žena u Crnoj Gori da progovore autentično o sebi u prošlosti i sadašnjosti  Crne Gore iz svog ugla. Sve do jedene -naučna, kulturna, medijska  elita su izbjegle I ignorisale,  sva predstavljanja tog tipa.  Teme žena u Crnoj Gori nisu teme za navedene.  Napori autorki da javno I  glasno kažu u kakvom kontekstu, kojim okolnostima I pod kojim uslovima stvaraju u Crnoj Gori, ostaju bez kanal van javnog prostora.  Ostavljeno  je na nijemo, da same traže sredstva za izdavanje jer ih system institucija ove države zaduženih za kulturu I produkciju ne prepoznaje, ignoriše I isključuje.  Nismo Premijer.  Vjerujem da se svaka od njih zapita , što će joj ta napast da piše,  po nekoliko puta na dan, jer treba objebjediti pare da se posao završi do kraja. Nimalo dostižno u uslovima koje uređuje Preijer. Dodatno na istom fonu, ili u sprezi, uređivačke politike medijskih kuća "čitaju" ih kao Knjige nebitnih, anonimnih, radikalnih, agresivnih, nekanonizovanih u književnom smislu….I inim  kategorizacijama koje se svode na jedno- Ne vide temu/ teme, ne vide uticaj niti političku moć. Namjera je da se glas žena u Crnoj Gori na sve načine  eliminiše.  Tim i takvim (misli se na  autorke)  se ne treba dodvoravati jer se od njih ne očekuje ništa dobro- kritika je najteža pošast iz pera i usta ovih žena. Reći će istinu koja smeta I biti zbačena momentalno.

Reći ću, po svom plitkom I dubokom utisku,  da utakmicu ne možete ni početi jer uslovi nisu isti za sve,  i da Knjiga smijeha plijeni političkom stolicom mlađahnog pjesnika kojem se smiješi laskavo lice kamere, političara/ki, izdavača, kritičara/ki kompletnog društvenog, ekonomskog,  političkog I kulturnog  establišmenta. Dok sve propada od vrha do dna od sjevera do juga mlada nada kulturnog i medijskog neba- pita pošto je  rulja iznad koje se uzdigao/ kojeg su uzdigli. Stolica Premijera je specijalni instrument koji torpeduje u orbitu, privlači poput magneta, sija poput mača, presijava kroz sve interese i sve nade koje se polažu u prijateljstvo sa Premijerom.

Juče, na kraju svijeta- u jednoj crnogorskoj opštini, ispod planine, kraj jezera- sve ima taj kraj- na suncu i vjetru sjajila je bijeda emitovana iz politike za koju se zalaže I sprovodi, upravo Premijer. Uplašeni muškarci i žene, sirotinja i bijeda naših ulica, naših džepova, naših propalih mogućnosti da radimo I živimo  od rada,  ozbiljna, apatična, ugašena lica ljudi, zatvorene fabrike, iseljen svijet u neke bogatije zemlje u kojima ima posla za ljude iz ovog kraja. Opštinske vlasti sa svojim institucijama imaju plan razvoja- očekuju  da će upravo ti rođaci koji su otišli a bogatiji od svoje rodbine,  ovdje poslati pare da se podigne infrastruktura i zaživi opština. Rodbina je rodbina zar ne. A Vlast  je vlast. Ona, u poimanju ove politike,  nije tu da misli o radnim mjestima, ulicama i obavezama koje ima prema sugrađanima čijom je voljom ili sopstvenom silom došla na vlast.  Čeka da bude spašena od dijaspore, kako voli da kaže- I dodaje nacionalni glamur koji blistaše juče na tom suncu, bolje do snijega. Odužih. Ono što pokušavam da kažem je- oduzite su sve šanse I mogućnosti, skinuta su sa dnevnog reda sva prava I obaveze, odgovornosti da se politika bavi našim životom I budućnosti, u svim područjima I svim nivoima. Od elementarnih do nadgardnje, kako bi rekli u samupravnom socijalizmu.

Roblje mora da radi za svog gospodara, ali kada već nema mjesta za rad u zatvorenoj fabric- može ako živi ovdje da diluje I uči kako se postaje kriminalni dosije. Za drugo nema mjesta. Ili azil

Voljela bih da  Premijer za sve građane i građanke obezbjedi po jedan primjerak preko medijskih kanala

( dobre prakse prodaje knjiga), kako bi smo mu formirali fond za novu, usješniju i bolju Knjigu Memoara- treba planirati za budućnost. Isčitavaju se te istorijske stvari. Time bi smo planski i razvojno obezbjedili napredak i njemu i budućim mladima nadama iz politričkog vrha mogućnost da se ne muči kako da objavi knjigu- kao sav ostali svijet. Nije on i nisu oni jedini znam ja to, reći će te. Partije svojim partijskim uzdanicama štampaju  knjige, prijatelji prijateljima, nije to ništa novo. Ali pokazuje da u državi Crnoj Gori ne postoje nikakvi planovi razvoja kulture,resursa ( ekipa na vlasti ne zna što je to)   izdavaštva, utakmica ista za sve…

Do tada smijimo se uz knjigu Smijeha, koju nisam čitala ali je Premijer rekao da predstavlja njegovo žmurenje u devedesetim. Razumijem svako se na svoj način spasavao- neko od granata neko od bijede neko od kriminala, neko od embargo I tranzicije, gubitka posla, neko ko je gubio…. ali I  neko ko nije želio da vidi učešće i odgovornost  sopstvene stranke   u ratovima koje je inicirala i podržavala, svim sredstvima. Previše čak i za Premijera. Sigurna sam da neću pročitati ovu poeziju, sem ako je  lično dobijem na kućnu adresu sa potpisom autora, ali ću se potruditi da kupim buduću u kojoj će da objasni kako i što je radio za građanke i građane Crne Gore.