Rekla sam prijateljici: \”Završih tekst\”. \”O čemu je?\”- upita me ona. \r\nja kažem: \” O Crnoj Gori, isplati i Monitoru.

Piše: Ervina Dabižinović

„ Šta god noćas da zapevam vući će na sevdalinku…..Reče da se zove Bosna- čudno ime za devojku..

Od kada su bratstva povela ratove na Balkanu na pomen Bosne, u meni  počinje tjeskoba, kuglice u grlu, ponestaje mi vazduh i kreću suze.  Ne znam  tada što da radim sa sobom. Ne znam ni da li želim. Najradije ne bih ništa, gušila bi se tako do ujutro. Kaznila bih sebe, možda ranije više nego sada jer sam u međuvremenu sumirala,  da živim sa odgovornošću za učinjeno i neučinjeno. I shvatila  što mogu da uradim  da prekinem tugu i pasivnost kada se mora djelovati protiv zla. Ja neću da ćutim.  I hoću da kažem  čemu je  Viši sud u Podgorici  dao podršku. Presudio je na ime duševnih bolova 12000 eura Kusturici a da nije trepnuo, a MONITORU priprijetio zbog  otvorenog  suočavanja sa prljavim vešom naših života u devedesetim, priprijetio zatvaranjem. 

Isto kao što je Apelacioni sud, opet u Crnoj Gori,  presudu od četiri ipo godine za pokušaj ubistva, preinačio i oslobodio mladića koji je svirepo izbo šest puta nože djevojku u Nikšiću, jer,  ustvrdio  je da,  bez obzira što je odbila njegovu ljubav, on nju i dalje voli i želi da se ona uda za njega! Taj sud mu vjeruje. Sud vjeruje!!!

Takav sličan sličaj, u Kolašinu,  završio  je  ubistvom, a počinitelj  je bio oslobođen za pokušaj ubistva, prije toga. I njemu je sud vjerovao.

Dobro, dakle, duševni bolovi su za nekog naplativi a za nekog  najčešće predigra poslije koje se ide u smrt.

Svejedno, društvo u kojem živimo očigledno ima slijepu i selektivnu pravdu. Kakva je to onda pravda! To je slika pravde u Crnoj Gori koja je zaboravila na svoje najjače adute- materijalne dokaze. Ako PRAVDA ne vidi jer su joj vezane oči postoje fotografije koje svjedoče o učešću grupe ili pojedinca, u jednom političkom projektu, koji je vrlo sličan Hitlerovom, a koji je zaigrao  svoju igru na Balkanu.

Ne dvojim,  i Hitler je imao svoje umjetnike i filozofe. I veliki Martin Hajdeger nije ostao imun na misao o superiornosti nacionalnog kožuha, bez imalo trunke saosjećanja za  patnju ne /njemaca,  misleći da je on bolji čovjek jer nije spustio ručicu na nekoj od plinskih peći u Dahau, Trebelinki….Tako i režiser „Sjećaš li se Doli Bel“ ( to je jedini film kojeg je Kusturica snimio koji se meni sviđa)  HOĆE  da nevidi vezu između novca za projekat i svog učešća, podignutih i spuštenih  klapa za film, u  balkanskom  izdanji  programa fašizma…Može li se to raditi a ne biti odgovoran. Može li se zažmuriti jer je kesa odriješena u zemlji u kojoj su narodne pare najčešće završavale na privatnim računima onih koji su rušili svaki element dojučerašnjeg prepoznatljivog mjesta našeg identiteta.   Ne može –stigao je odgovor. Na žalost odgovor nije stigao iz Crne Gore. Stigao je iz Bosne. Bosanci i bosanke  će isplatiti Kusturicu, bosanci i bosanke će isplatiti Crnoj Gori za deportaciju muslimana iz Hreceg Novo, za Bukovice, za Kaluđerski laz, za Morinj,  za skidanje sa vozova, za ubijanje Bosne, za 1350 dana opsade grada Sarajeva. Za ono što smo učinjeli i za ono što smo propustili da uradimo. A  Filozofiju- neću da se mješam- hoću da predstavim  kao  NESLOBODU.

Odlukom Višeg suda u Podgorici ponovo smo DIGLI RUKE NA  već ubijene….

Mislim da ljudi iz Crne  Gore  znaju gdje je Bosna, da ih ima mnogo koji su u TAS-u kupli golfove jedinice, da se sjećaju Enegoinvesta, da se sjećaju Kladuše i svih proizvoda koji su dolazili iz tih fabrika. Da se sjećaju tvornice „Ključ“ iz Travnika….i inih da se sjećaju osamdesetih i Olimpijade naravno i one zemlje u kojoj smo živjeli i osjećali je kao svoju, prije svih tamnih vilajeta i strana na kojima su bili njihovi i naši. I sve su to opšta mjesta našeg identiteta. I to je naša priča. Ili smo mislili da je naša. Ili mi imamo našu a oni svoju priču.

A onda „ Reče da se zove  Bosna – kakvo čudno ime za devojuku“ otpjeva Djordje  pa „Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani.“…“Osta ovaj stari kompas u grudima….“.  Bosna nam dade jedan jedini odgovor na ćutanje, da se može i preko smrti, da se može i uspravno, da se može na veliko…..

Naravno da ja znam da 12000 eura  jeste perfidan i moderan način da se zatvore usta MONITORU. Ali ne samo njemu. Svima koji misle. Svima koji hoće. I NIJE PRVI PUT. I ovo je  lukavije od šipki i palica…nedodirljivo a učinkovito. U bijelim rukavicama u društvu bjelih kragni. Izgleda da će nas ćutanje nadživjeti? Viši sud u Podgorici to zna.

„ Njine brige još me brinu dok se spremam kući u tuđinu“- Ja neću da ćutim. 

Između našeg čuđenja i odgovora kojeg je poslala Bosna stoji vrijeme rata, istina  o ratu,  pravda nedužnih, izbjegavanje da se suočimo sa  zločinima koje smo počinili, ono što smo propustili, program rata i njegov plan, etničko čišćenje, rušenje, kuća, mostova, silovanje žena, djeljenje nagrada za mir onima koji su vodili i osmislili ratove, koji su sprovodili svoje planove i programe,  stoje groblja i smrti, paljevine i „ljudske oči koje me sada više plaše nego vučije“, stoji zločin i gubitak da kao odrasli i zreli ljudi razumijemo i priznamo koja je naša uloga bila u Balkanskom- Bosanskom loncu.  

Ustvari uopšte nisam iznenađena što bosanskohercegovački kulturni RADNICI imaju inicijativu kao ova. Odlučili su da nas podsjete na to da je u gradu  Sarajevo postojalo  čitavo jedno naselje koje se zvalo naselje Solidarnosti. Odlučili su da nas kolektivno i pojedinačno  riješe amnezije, ovo se mora vidjeti, ovo moramo znati,  ovako se to radi ljudi. Odlučili su da nam kažu da  1350 dana opsade  glavnog grada BIH ima veze sa nama. 

Sada niko  ne može da kaže da nije znao. Nadam se da su  oni/one koji su donoijeli odluku o isplati u saznanju,  da je nekada i  režiser bio dio sveopšte bosansko- jugoslovenske priče, da su ga voljeli,  da je lajt motiv iz pomenutog filma „svakog dana u svakom pogledu napredujem“ ostao u uhu mnogih, da je bilo dovoljno da se zbog nekih priznanja i mi osjećamo DOBRO, ponosno, dostojanstveno. Da smo dijelili…DA…Evo i sada dijelimo.

 I danas, kao i juče, neke stvari ostaju iste.. Ili se radi o vrijednosti. Priča nije nepoznata. Poruka je jasna.

Dodajem,   važno je  kako ćemo živjeti sa sobom nakon iskustva devedesetih na BALKANU.

Naposlijetku, to  MONITOR javno govori svakog dana.   Kritički um i ljudsko poštenje  su potencijali ljudske vrste, mjesto koje kaže možemo mi to bolje.. Viši sud to zna. Ljudi to znaju. MONITOR ima to mjesto.

I nastavljam Djordje  je to bolje artikulisao  od mene…“Šta god noćas da zapevam vući će na sevdalinku.“