Bezbrižnost- kakva je to riječ
Piše: Ervina Dabižinović
Manita rupa
Polako zaboravljam kako je izgledao jedan
običan bezbrižan dan. Nije mi ni na puškomet izašao
Okreću smjerove ulicama, pa umjesto gore sada idem dolje.
naplaćuju parking basnoslovno za polovne opasne
izdrndane automobile. Ne saniraju povrijeđen prst doktori s licima fakina
Na stolovima u operacionim salama umiru svi koji ne mogu da podnesu
grubost misli i zaleđeno majušno srce pretvoreno u komad stakla.
Oni žure, oni su malo plaćeni, oni ujedaju, oni prodaju
i bacaju na stol. Oni imaju oči od stakla.
Koverat više nije pismo dragom prijatelju, prijateljici.
Poruka je to s dna očaja, bez pameti i hrabrosti.
Izbjeći će mo se naredni put. Nećemo se pogledati očima sem kradom
niz dugi hodnik nekih institucija. Ili u sabirnom centru.
Odavno već ne znam kako izgleda jedan običan dan
jer mi polaslanici otkidaju kožu kao koru sa drveta
jer mi policajci naplaćuju kaznu zato što poštujem zabranu.
jer me zlo ocjenjuje i podcjenjuje, dodiruje i ostavlja
za sobom fleke od plavog mastila
Stolicu mi pomjeraju oni od čijih procjena zavisi budućnost mog djeteta
kojeg budalom, bezdušnikom, bezobraznicom, stokom zovu
Hvala dragi vaspitači za lekciju slenga u igri ćaćaća na rubu tankog
živca u adolescentnom kaputu koji svakog časa može postati šinjelom.
Tako su pucali u grad, u ulicu, u ljude, u ženu koja pretrčava ulicu noseći svoju
malu živu pticu kao glinenu golubicu. Tako pucaju na svim mjestima gdje je daždevnjak
odlučio da opstaje u hladu zla.
Kroz koja sam vrata ušla u ovaj svjet koji nije običan
koji se cereka nad mojim bespomoćnim korakom, teškim
i dovedenim u pitanje.
Svakog dan mislim kako treba leći i sakriti se
A noću se budim na svakih dva sata i osluškujem umor
koji guta spokoj u toj samoći kada se noć uvuce uz moja leđa
opasa me, zagrli djete u meni i tako zaspimo zajedno
pa onda ponovo dva sata. I ja provjeram je li me napustila
je li odnijela moj luksuz, kada će opet naići
Zaboravila sam kako izgleda jedan običan svrstani dan
u kojem pripadam poluvremenu i popodnevima na suncu
mirisima vode i žalfije
ukusima toplog čaja od manžurane
i sutonu koji donosi sjene i tamno uljano lice mora koje je prestalo da se
oglašava talasima.
Kolačiću, od dana
trebalo je da me upozoriš da mi namigneš
da me ošamariš ako sam ti nekada stala na nogu.
Ko pusta ovu budaletinu da bloguje na PCNEN?
Fino razmisljate Ervina. Ovo vase pisanje je za one koji razmisljaju svojom glavom, koji osjecaju prostor i vrijeme. Oni sto imaju ‘privatizovane male mozgove’, nece Vas razumjeti, jer oni nikada nijesu umjeli da razmisljaju. Zbog toga sto vecina neumije da razmislja, mi ostali ne mozemo da imamo jedan obican bezbrizan dan. Mi, zbog NJIH, ne mozemo nocu ni da sanjamo.
Odlično Ervina
Ruke širimo
da bude mnogo drugačije
i svakom srcu milije
a ista gorka gorčina
nikad da se ne rađa
u ljuckim srcima.
Ervina, draga. Lijep tekst, ali te molim da ga malo sredis, kako bi bio citljiviji.
Prelijep tekst, sreca je da postoje ljudi kao ti. Svidja mi se najvise melanholicna nota koja podsjeca i budi ona najskrivenija, ali najjaca i najiskonskija nama draga sjecanja… Ukratko, bravo!
p.s. Poruka za onog invalida “HalidInvalidHari”, ajde utopi se i ucini drustvu i sebi uslugu.
A tebi Ervina, “HVALA ti sto postojis”. (Vito N.)
Koracam ulicama ‘tudjinskoga’ grada, oborene glave, namrstena cela. Cudim se, to je nekad bio moj grad, to su nekad bile moje ulice gdje sam poznatima i ne poznatima nazivao dobro jutro. Tu je bio i ‘stojeci bife’, tu je nekad bila i “Gradska kafana”. Tu je svracao i nas Vito i pricao nam o njegovom “Drumovanju”. Nema toga vise. Dosli su neki drugi. Ti drugi su drugciji od drugih, oni su gori od njih.
Napustam taj ‘tudjinski’ grad, idem da trazim onaj moj grad, gdje lipe cvjetaju i mirisu, gdje se ljudi i zene postuju i vesele. Kad bih pronasao moj grad, moje ljude i zene, tada bih mozda bio potpuno bezbrizan.
Ja sam ‘cudne prirode’, svi mi kazu koji me poznaju. Bezosjecajan sam, ‘sve mi je ravno do mora’, ne brinem nizasto. Niko mi nije vidio suze u ocima, jedino ako zene sjeckaju crni i bijeli luk u blizini. Na sahranama, oko mene svi kukaju, placu i pricaju kakav je bio/bila, ta pokojna osoba? Mnogi su me pitali, kako mogu da budem tako bezbrizan, i da li ima ista na ovom svijetu da me uzbudi, obraduje ili razalosti? Nijesam mogao da im dam pravilni odgovor na ta pitanja.
Odem ti ja na neke utakmice, svi navijaju, psuju, vicu, a ja ‘mrtav ladan’, ne mogu da aktiviram nijedan osjecaj pripadnosti. Kazu mi, moram u ovoj zemlji da navijam za nekoga. Nemoze ljudsko bice biti neutralno, nezavisno, i neopredjeljeno. Mora ta ljdska dusa da ima neki hemijski PH koji je nekad manji, a nekad visi.
Politicari raznih partija i grupa, pokusavali su me da me privole da glasam za njih. Nijesam mogao da se opredijelim. Moji glasacki liistici bili su nevazeci. Predlazu mi da odem kod doktora koji je specijalista za psihijatriju. Kazu mi, da nesto nije uredu sa mnom. Obecao sam da cu to uraditi. Cudime, svi idu kod doktora zbog nekih zdrastvenih problema/briga. Ja cu otici kod doktora zato sto jos nemam briga. Ja sam bezbrizan, zato vam ovo pisem o kakvu sam se cudu zabavio.
Bez brige-BB
Smanji tu dozu HASHISHA,
toliko RAVNODUSHNOSTI nije zdravo,
dizesh li nogu, kad prospu krshe po asvaltu.
-Setajuci gradom, primjetno je da se niko ne smije. Ko ima vise od 20 godina. Umorni, zabrinuti, ponekad izbezumljeni likovi. Sve vise ih pricaju sami sa sobom.
-Kuci, na stolu 4-5 daljinskih upravljaca. Klima,tv,video, muzicki stub… I obavezno dva mobilna telefona. Jedan za ovu jedan za onu mrezu.
-Racun za struju, racun za vodu, racun za odvoz smeca, racun za porez na stan, racun za racun.
-Pokvario se PC, il masina za sudje, il jedan od onih uredjaja sa daljinskim. Tragedija.
-Posjetit cu prijatelja ili rodjaka. Sto to bjese?
-Hocu li ostati bez posla? Hoce li me pregaziti neki bjesni auto? Ili neki mocnik mi mozda uzeti sve, cak i zivot mozda? Sto ce biti sjutra? Oce li se imati za…? A Ustav, a Srbi, A Crnogorci, a ….?
…
I onda, sjednesh uz TV, gledash neku emisiju. Vidish neke tamo domoroce u nekoj nedodjiji. Vesele i sretne. Djeca se igraju u mutnoj vodi. Zene nemaju ni majcu a ne brushalter. Usla kamera. Usla civilizacija. Nude im coca-colu i cokoladu. Odjecu, obucu, vakcinu…. Usrecuju ih civilizacijom. Za par godina ce sretni domoroci prestati da se smiju.
Upuceno onom invalidu koji je ostavio prvi komentar. Budalo, ima jos mnogo blogova za citanje, tako da ako ti se ovo ne svidja onda cuti i citaj sta ti odgovara. I vjerovatno te mama i tata nijesu ucili da se dami ne kaze da je budala, kao ni neke osnovnije stvari. I izbaci ono 2xHari iz potpisa, suvisno je.
‘Sveznajuci, svemoguci’ i mnogo zabrinuti MILOVANE, bezbrizni BB nikada nije uzimao HASHISH. Nikada BB nije pusio, nikada nijesam kapi alkohola popio, da mi to lazno, kao vama vraca habrost ili neko samopouzdanje. Ja sam davno iz moga ‘svijeta’ izbacio te vase svakodnevne brige. Ja necu sa tim vasim brigama da se upoznajem. Ja sam davno uselio u moju dusu LJUBAV.
Zao mi je sto sam malo skrenuo sa Ervinine teme, zao mi je sto ona nije jos bezbrizna. Vjerujem da ce i ona nekada da bude slicna nama bezbriznima. Za tebe Miovane nema lijeka. Tvoje brige se prostiru od Danske do nasih crnih gora, Crnog jezera, Crnovrha, Crne glavice i Zle Gore. Budi lokalista, nije dobro biti globalista, niti razmisljati kao sto drugi misle. Treba biti svoj na svome, i imati svoje “JA”.
blago tebi, ni brige ni pameti.
Sta ce meni ta vasa briga, sta ce meni ta vasa “aneravkop” pamet, P.W. Senior-e? Mene je zao ovih nasih osjetljivih zenskinja, kao sto je Ervina, sto gube uzaludno vrijeme sa vama mnogo zabrinutima. Vi, neki i ne znate o cemu brinete? Sta vas to muci PW-Senior-e? Odmori malo. Vi ne mozete mnogo promijeniti u blizoj vasoj okolini. Cudan je ovaj danasnji svijet. Sjecasli se pocetka one pjesme: “Ala je lep ovaj svet, negde potok, negde cvet.”
mada se ne sjecam najbolje…
“ala je lep ovaj svet, ovde potok onde cvet”.
J.J.Zmaj
mene potsjeca na “djecu cvijeca” iz shesdesetih i Jehovine svjedoke.
“Lisce zuti vece po drvecu,
lisce zuto vece dolje pada,
zelenoga vise ja nikada,
vidjet necu.” (B.Radicevic)