Otto Frank je iz dnevnika izostavio dijelove u kojima je Anna vrlo strastveno pisala o nerazumijevanju s majkom ili izražavala antipatije prema ostalim stanarima.

Kada se 4. kolovoza 1944. pred kućom Prinsengracht 263 zaustavio automobil i iz njega izašli SS narednik Karl Josef Silberbauer i još tri nizozemska pripadnika Gruene Polizei, utrka s vremenom bila je izgubljena.

Skrovište obitelji Frank, van Pels i Fritza Pfeffera je otkriveno, a osmero stanara i nekoliko njihovih pomagača je uhićeno. Među njima je bila i Anne Frank. Od svih stanara iz amsterdamskog skrovišta preživio je samo Otto Frank. On se iz Auschwitza, preko Odesse i Marseillea 3. lipnja 1945. vratio u Amsterdam. Miep Gies, jedna od pomagačica, predala mu je Annine bilješke, koje je nakon uhićenja skrivala u svom pisaćem stolu.

Otto Frank je nakon dugog razmišljanja odlučio objaviti dnevnik pokojne kćeri.

Kronologija odrastanja

Prvo izdanje "Dnevnika Anne Frank" tiskano je 1947., kao skraćena verzija izvornika, a pedesetih je knjiga prevedena na mnoge jezike i postala planetarno poznata. Tad su se pojavili i mnogi osporavatelji autentičnosti dnevnika, a potaknut time Simon Wiesenthal krenuo je u potragu za SS-ovcem Karlom Josefom Silberbauerom. U trag mu je ušao 1963., kad je Silberbauer priznao svoju ulogu u uhićenju, identificirao Annu Frank prema fotografiji i izjavio da je toga dana u skrovištu obitelji Frank ispraznio na pod ladicu punu ispisanog papira.

Nakon smrti Otta Franka integralni je rukopis predan Državnom institutu za ratnu dokumentaciju u Amsterdamu. Forenzičkim ispitivanjem utvrđeno je da rukopis odgovara postojećem rukopisu Anne Frank te da papir, ljepilo i tinta odgovaraju onima iz ratnog i predratnog vremena. Cjelokupni dnevnici tada su objavljeni zajedno s rezultatima istraživanja.

Izbačeno iz pijeteta

Otto Frank je iz dnevnika izostavio dijelove u kojima je Anna vrlo strastveno pisala o nerazumijevanju s majkom ili izražavala antipatije prema ostalim stanarima. Ti odlomci skraćeni su ili izbačeni iz pijeteta prema pobijenima. Dijelove u kojima je otvoreno pisala o svom seksualnom sazrijevanju Otto Frank izbacio je kao otac, ali i kao redaktor svjestan da je posrijedi tekst koji u to vrijeme nije bio uobičajen ni u književnosti, a kamoli u dnevniku tinejdžerice.

Izmijenjeno i dopunjeno izdanje Zaklada Anne Frank objavila je 2001. Za sada, riječ je o konačnom, integralnom "Dnevniku Anne Frank". U odnosu na prvo izdanje ono predstavlja fascinantnu kronologiju odrastanja i otkrivanja seksualnosti u krajnje nenormalnim uvjetima.

Sastanci u sobičku

Već u svojim prvim zapisima Anne pokazuje interes za seksualno. Opisujući nekog dječaka kaže da je "strašno nepristojan i priča se da je imao odnose". Jedini dječak koji je s njom u skloništu, dvije godine stariji Peter van Pels, isprva je uopće ne zanima. Smatra ga dosadnim, intelektualno nepoticajnim, pa ga "prepušta" sestri Margot. Prvi opsežniji i izravniji zapis o svojoj seksualnosti Anne Frank unosi tek početkom 1944. Razmišljajući o promjenama koje joj se događaju prisjeća se noći kad je prespavala kod prijateljice.

"Bila sam toliko znatiželjna spram njenog tijela koje je ona uvijek skrivala od mene i koje nisam nikada vidjela. Pitala sam je hoćemo li, kao dokaz našeg prijateljstva, dodirnuti jedna drugoj grudi. Jacque je odbila. Također sam imala i strašnu potrebu poljubiti je, što sam i učinila. Padam u zanos svaki puta kada vidim nagi ženski lik… Kada bih barem imala prijateljicu!"

Razdoblje seksualnog istraživanja i seksualne zbunjenosti ubrzo slijedi razdoblje iznenadnog interesa za Petera. Anne i Peter počinju se redovito "viđati". Iako cijele dane provode zajedno u skučenom i zamračnom prostoru, Anne odvaja vrijeme za redovite odlaske u Peterov sobičak.

U zapisu s početka ožujka sada stoji: "Dobro je da Van Daanovi nemaju djevojčicu. Moje osvajanje nikada ne bi moglo biti tako teško, lijepo i divno da nisam naletjela na osobu suprotnog spola!"

No Anne se uskoro udaljuje od Petera. U ljeto više govori o iskrcavanju Saveznika nego o svojoj jedinoj ljubavi. Dva mjeseca prije otkrivanja skloništa unosi zapis: "Neka se uskoro nešto dogodi, čak i pucnjava. Ni to nas ne može slomiti više nego ovaj nemir. Neka dođe kraj, makar i okrutan, tada ćemo barem znati hoćemo li naposljetku pobijediti ili izgubiti."

Odlomak koji se sve do sada činio nedoličnim

Petak, 24. ožujka 1944.

Draga Kitty,

…Voljela bih pitati Petera zna li kako izgleda ono dolje kod djevojaka. Vjerujem da to kod dječaka nije tako složeno kao kod djevojaka. Na fotografijama ili slikama nagih muškaraca može se vidjeti kako to izgleda, ali kod žena se to ne vidi. Kod njih su spolni organi, ili kako se to već zove, više skriveni između nogu. Vjerojatno još nikada nije vidio djevojku iz takve blizine, a iskreno rečeno, nisam ni ja. Uistinu je to kod dječaka puno jednostavnije. Kako bih mogla objasniti tu žensku stvar? Jer, iz onoga što je rekao, mogla sam zaključiti da on to ne zna točno. Pričao je o "Muttermund" (vrata maternice), ali to je smješteno unutra, to se ne može vidjeti. Kod nas je to sve jako dobro smješteno.

Dok nisam napunila jedanaest ili dvanaest godina, nisam znala da postoje unutarnje stidne usne, one se nisu mogle vidjeti.

A najbolje od svega je što sam mislila da urin dolazi iz klitorisa. Kada sam jedanput majku upitala što je ta stvarčica, rekla je da ne zna.

I sada se uvijek pravi tako glupa!

Jutarnji.hr