Ne podnosim kada on…

– Pretura po mom neseseru, pozajmljuje moje brijace, krisom maze moju kremu…

– Odgovara na telefonski poziv koji je za mene i pocinje nasiroko da prica sa mojom prijateljicom.

– Posto detaljno ispita svoje nosne duplje, potpuno opusteno i naivno zavuce ruke medju jastucice na trosjedu.

– Odluci da od sada pa nadalje obrati paznju na finansije, uzme olovku i papir i pocne da komentarise kako ja trosim novac i ne vrsim nabavku racionalno. Ako je tako, od sada ce on da ide u supermarket.

– Hoce da mi objasni kako da parkiram auto. Sta god da uradim za volanom, on napravi gadljiv izraz lica uz negativan komentar.

Postajem sve nervoznija i na kraju odustanem, trazeci vece mjesto za parking.

– Prica uvijek i samo o svojoj mami. Kako odlicno kuva, drzi na okupu porodicu, zrtvovala se zbog njega…

– Sve zna. Kada smo u kolima, on je super navigator sa savrsenim osjecajem za orijentaciju. Naravno, nikada ne priznaje da je pogrijesio put.

– Gleda u jednu tacku dok smo u drustvu. Najbolje je to sto znam da sigurno ne misli ni na sta. Pusta da sama vodim konverzaciju, dok su on i njegov mozak ko zna gdje.

Kazu da svakodnevno gubimo ogroman broj neurona, mozda ih on ipak gubi malo vise…