Licemjerje se najlakše zapazi upravo na religijsko-vjerskom polju, na kojem maske lako padaju. Vjera, za razliku od religije, ne može biti masovni fenomen zato što uvijek počinje od čovjeka pojedinca.

Piše: Dalibor Milas

Mediji su nas posljednjih mjeseci bombardirali vijestima o seksualnim i kriminalno-korupcijskim skandalima vodećih demokršćanskih političara u ovom dijelu Europe. Silvio Berlusconi vjerojatno je najmoćniji Talijan koji je mnogim mladim Talijanima nužno i model oponašanja. On se deklarira kao konzervativni katolik, redovito prima sakramente, podržava stavove Katoličke crkve i jedan je od istaknutijih demokršćanskih političara u Europi. Idemo malo bliže… Ivo Sanader. Čovjek konzervativna odgoja i podrijetla, bivši bogoslov i  hrvatski ex-premijer demokršćanske političke provenijencije. Hrvat. Katolik. Sav odiše katoličkim backgroundom. Ali i Sanader i Berlusconi zgrozili su javnost svojim djelima i postupcima koji su u suprotnosti i s kršćanstvom u koji se obojica toliko kunu i s nekakvim općeljudskim vrjednotama. No, ovo je bio samo uvod.

Tko s određenom dozom kritičnosti promatra današnji svijet, primijetit će mnoštvo njegovih vrlina kao što su paradoks, antagonizam, manipulacija i proturječnost. Najprikladniji izraz za opis ovoga našeg podneblja jest dvoličnost. Pojam licemjerja u hrvatskome se jeziku tumači kao prikrivanje pravog karaktera ili lažno prikazivanje vrlina.

Licemjerje se najlakše zapazi upravo na religijsko-vjerskom polju, na kojem maske lako padaju. Vjera, za razliku od religije, ne može biti masovni fenomen zato što uvijek počinje od čovjeka pojedinca. Iskrenost življenja vjere proporcionalna je stupnju istinoljubivosti i (samo)kritičnosti u odnosu na principe na koje se čovjek poziva.

Vjerojatno neću dobiti Pulitzerovu nagradu ako napišem da na našim prostorima ima mnogo onih koji su od kršćanstva uzeli samo ime. Ljudi koji skoro pa ateistički zanemaruju Božju egzistenciju, ali ipak prihvaćaju kršćansku kulturu. Dozvoljavam da je moj stav možda tu radikalan, ali Hrvati su, ne bi čovjek vjerovao, određenim dijelom samo nominalni vjernici koji, unatoč pretjeranu ukrašavanju retrovizora i napumpanih vratova s križevima impozantnih dimenzija, ostaju ravnodušni prema kršćanskom nauku.

Radi se o pseudo-vjernicima koji su postali kršćani odgojem, tradicijom i koji religiju shvaćaju samo kao način života, kao oblik izražavanja svojega osobnog i nacionalnog identiteta, kao oslonac u svijetu bez putokaza, kao mutno sredstvo identifikacije. Situacija u ovoj našoj nakaradnoj državi Bosni i Hercegovini još je problematičnija zato što su nacionalni etniciteti sijamski vezani uz religioznost, što kod običnog naroda i kod vanjskih promatrača ide do točke neprepoznavanja. 90% stanovništva ove države ne može pojmiti da netko može biti Srbin, a da nije pravoslavac, Hrvat, a da nije katolik ili Bošnjak, a da nije musliman. O permutacijama kao što su Hrvat muslimanske vjeroispovijesti – smiješno je i govoriti.

Ponašanje kvazi-vjernika i njihova samohvala u određenoj mjeri smeta pravim vjernicima. Osobno imam određenu averziju prema lažnim vjernicima, lažnim obraćenicima, ljudima koji su početkom ‘90-ih godina, kad je to bilo u interesu karijere, preko noći od gorljivih komunista postali još gorljiviji vjernici i od Jugoslavena najveći Hrvati. Ne želim ni spominjati one ljude koji su ponosno mahali partijskim knjižicama i štafetama pa da bi s demokratskim promjenama petokraku zamijenili križem od pola kilograma zlata, jer opće je poznato da su veličina i eksponiranost vjerskih obilježja direktno proporcionalni snazi vjerovanja, demokratski se obogatili preko noći i konobarsku tacnu zamijenili FABUS-ovom sveučilišnom diplomom, pa sad, umjesto onim partijskim knjižicama, mašu maslinovim grančicama u prvim crkvenim klupama i životom se na sav glas kunu u vjeru i domoljublje od stoljeća sedmog. Ali ne bih sad o tome…

Oportunizam je kod nas kulturološka pojava. Žalosna je činjenica da su mnogi naši zemljaci iskoristili kršćanstvo za svoje privatne interese. Počevši od većine hercegovačkih tajkuna koji se bogate na tuđi račun, ne mareći pritom na biblijski paradoks o nekakvoj igli, bogatašima i devama, pa sve do ovih naših samoprozvanih političara koji ljudima prodaju maglu predstavljajući se kao veliki vjernici samo da bi dobili glas koji im daje legitimitet da nastave primati plaću za – ništa. I svakih se nekoliko godina ponovi ista priča. BiH kvazi-demokršćanski političari pričaju jedno, a rade drugo. Mi, naivne budale, to još uvijek toleriramo i trpimo.

Kritizirati stado, a ne spomenuti pastire, bilo bi, u najmanju ruku, nepošteno. Neshvatljiva mi je šutnja crkvene više hijerarhije koja često ne želi vidjeti i reagirati na probleme konkretne stvarnosti. Čovjek očekuje da će hijerarhiji zasmetati besramno iskorištavanje kršćanskih svetinja u jeftine marketinške svrhe. Ili da će joj pak zasmetati sumnje u bezbrojne afere katolika upitna sakramentalnog života. Ali iz kojekakvih pobuda i razloga mnogo se toga istoleriralo. U dvadeset godina samostalnosti Crkva ne samo da nije uspjela odgojiti prave demokršćanske političare koji će imati konkretan utjecaj na političku situaciju u BiH, nego nije uspjela kreirati ni podlogu za njezino stvaranje, počevši od medija i novinara pa sve do pravih intelektualaca i gospodarstvenika. Više je vremena utrošeno na ono „imati" nego ono „biti" pa me više i ne čudi patvorena stvarnost koja nas okružuje. Kršćanstvo se našeg podneblja zbog svih ovih propusta polako počinje pretvarati u jedan zaostali fragment patrijarhalnog tradicijskog odgoja.

Ovakav način življenja kršćanstva nemoćan je pred poteškoćama, nijem pred dvojbama, izbjegava krize i ne usuđuje im se pogledati u oči, nije u stanju izliječiti nikakvu, pa ni najmanju ljudsku bol, a da o ozdravljenju međuljudskih odnosa, obraćenju, promjeni načina života i duše, pronalaženju životne radosti i otkriću punine života i ne govorimo…

Iako su problemi evidentni, nisu nerješivi. Nalazimo se u vremenu korizme, vremenu obraćenja. Kod starih je Židova obraćenje uključivalo promjenu čovjekova povijesnog djelovanja i cijele čovjekove osobe. "Obratiti se" značilo je promijeniti svoj odnos prema drugim ljudima, a posebno prema Bogu kao Onom koji jest. Stari su Grci čovjekovu bit poistovjećivali s – dušom. Glavni dio duše, prema starogrčkoj filozofiji, zove se nous, što bi se danas moglo prevesti kao razum, pamet ili intelekt. S ovim je povezan grčki glagol metanoein, koji znači: obratiti se, promijeniti svoj razum, izmijeniti svoju bit. Ako čovjek promijeni svoju bit, mijenja onda i cijeli svoj život. Ono Kristovo "obratiti se" znači misliti iznad vlastitih i (samo)postavljenih granica, izići ili nadići svojim umom okove vlastite sebičnosti, probuditi se.

Budnost kršćana znači prije svega (samo)svijest, hrabru konfrontaciju i svekoliki angažman za ugodniji i pravedniji svijet s manje licemjerja, a više istinskih kršćanskih i općeljudskih vrjednota.

6yka.com