Oni su se izolirali tamo kako bi bili daleko od dunjaluka, potrošačkog društva, medija i većina žena je na to pristala. Naravno, ja se ne slažem s takvim shvaćanjem, ne slažem se s konceptom odvajanja i izolacije

Piše: Belma Bećirbašić

Nakon odbijanja prijedloga poslanika SNSD-a o zabrani nikaba u Ustavnopravnoj komisiji Parlamenta BiH, digla se još veća prašina i galama a sve s zadahom predizborne groznice: prvo su žene pod nikabom protestirale pred zgradom Zajedničkih institucija, potom su se poslanici odjednom prepali Nađe Dizdarević u Parlamentu, bojeći se za svoju sigurnost, a onda je SNSD zaprijetio da, ako neće u BiH, nikab i vehabije će se zabraniti u RS-u. Sve te prijetnje nisu uplašile najpoznatiju ženu pod nikabom – Nađu Dizdarević, koju šira javnost pamti zbog višegodišnjeg angažmana za prava Alžirske grupe, da naočigled svih prolaznika, unutar trgovačkog centra Skenderija smjesti kancelariju svog novog Udruženja za ljudska prava – Ravnopravnost za sve. "Toliko imam poziva i molbi za pravnu pomoć za različite slučajeve da sam se morala registrirati kao pravno lice i otvoriti kancelariju", tvrdi. Za Dane, Dizdarević govori o neuspjelom pokušaju da razgovara s Dodikovim poslanicima u Parlamentu BiH, o nikabu kao repatrijarhalizaciji ili oslobađanju žene, Gornjoj Maoči, napadu u Bugojnu… 

DANI: Gospođo Dizdarević, šta je bio povod Vašem prisustvovanju sjednici Predstavničkog doma BiH, 28. jula, koje je prouzrokovalo nezadovoljstvo poslanika SNSD-a?

DIZDAREVIĆ: Osnovni razlog je bio taj što su se na dnevnom redu nalazile dvije tačke koje su mene zanimale. Prva tačka je zabrana nikaba jer je to pitanje od kojeg zavisi cijela moja sudbina, nastavak mojih aktivnosti, moje profesionalne karijere i mog javnog života, a isto tako i sudbine stotine drugih žena koje nose nikab. Druga tačka je zabrana vehabija – s obzirom da se radi o osjetljivom pitanju koje je podložno raznim pogrešnim interpretacijama, zanimalo me je kako će se voditi diskusija o tome. Ja sam podnijela zahtjev Kolegiju parlamenta tri dana prije održavanja sjednice, nisam tražila obraćanje već prosto prisustvovanje sjednici, što je moje građansko pravo.

DANI: Da li ste dobili dozvolu za prisustvovanje?

DIZDAREVIĆ: Naravno da jesam. Milorad Živković je to jutro rekao da ako ja budem prisustvovala sjednici, srpski članovi će je napustiti zbog sigurnosnih razloga. Članovi kolegija su me nakon toga obavijestili kakva je situacija, rekli su: "Mi smo za, ali srpski članovi nisu – trebaš znati". Ja sam već prije toga prošla proceduru ulaska, moje stvari su prošle sigurnosne mjere. Nisu mi tražili da skinem nikab za identifikaciju jer me ti ljudi poznaju već godinama – ulazim u parlament normalno, i uvijek poštujem sve legalne procedure kako bih ostvarila svoja prava. Da pojasnim – ja u sve institucije RS-a ulazim neometano, ulazim u sud, u banku, u poštu i nikada mi niko nije tražio identifikaciju. Tako sam ušla i na sjednicu, i sve je bilo uredu. Raspravljali su o Daytonu 45 minuta i onda su se nakon toga odjednom sjetili da sam ja tu. I tada se postavlja pitanje – da li smo mi bezbjedni u ovoj zgradi?!

DANI: Ako se slažemo da je cijelo pitanje oko zabrane nikaba provokacija, zašto onda odgovarati na nju javnim istupom?

DIZDAREVIĆ: Zato što sam uvijek za konstruktivan dijalog, i sa svojim najljućim oponentima. Htjela sam poslanicima SNSD-a pružiti priliku da me, ako već razgovaraju o nikabu, vide i upitaju šta god žele. Ja sam ih pozvala na razgovor, međutim, oni su apsolutnim odbijanjem bilo kakvog susreta sa mnom pokazali da ih suština ne zanima, ne zanima ih dijalog već isključivo provociranje političkih afera i spektakla. Ja sebi ne bih oprostila da zakon o zabrani prođe bez da sam pokušala nešto uraditi da to spriječim. Zato mi je bilo bitno da prisustvujem sjednici, pogotovo jer se odlučuje o sigurnosnim aspektima nikaba. Nakon što me je SNSD javno usporedio s četničkim organizacijama, kojim, usput rečeno, oni manipuliraju, te s Karadžićem i Mladićem, smatram da ne bi bilo ozbiljno da se taj prijedlog i dalje nađe na dnevnom redu.

DANI: Teško je ne primijetiti da ste se na demonstracijama služili istom snagom argumenata kao i Vlada RS-a kad se pozvala na republički zakon o zabrani nošenja zara iz 1950: na transparentima su bile oslikane muslimanke s feredžom prije Drugog svjetskog rata. Ne mislite da je povlačenje takve paralele u današnjem kontekstu kontraproduktivno?

DIZDAREVIĆ: Slažem se da smo trebali pojasniti upotrebu tih slika i poruka. Zapravo, to je više bilo na simboličnoj ravni. Ja sam čitala mnogo ispovijesti žena iz tog vremena, koje, nakon što su im nasilno skinuli feredže nisu više nikada izašle iz kuće, i ostale su zatvorene u kućama. I tada se zabrana predstavljala kao što se predstavlja i danas – oslobađanje i deprivatizacija žene koja je u ropstvu. Mislim da je oslobađanje žene prije njeno pravo na izbor nego uskraćivanje izbora. Poruka je glasila da ćemo se, ukoliko nam skinu nikab, vratiti u kuće. Ja ne smatram nikab obavezom, ali ne bih mogla zamisliti svoj život bez toga. Ne želim da ga skinem jer je to kršenje mojih ljudskih prava.

DANI: No, da li je nikab uvijek pravo na izbor? Složit ćete se sa mnom da ima višestruku dimenziju: s jedne strane, imamo rigidni, talibanski model devedesetih koji se javio kao rezultat prisilne repatrijarhalizacije, a s druge strane, imamo suvremeniji model prisutan većinom u post-imigrantskim zajednicama nakon 11. septembra, gdje se nikab javlja i kao akt revolta odnosno svjedočenja prava na određeni vjerski identitet. Čini mi se da u BiH imamo kombinaciju ova dva modela. Koji je dominantniji?

DIZDAREVIĆ: Pa bilo je toga sigurno u početku, posebno od strane onih koji su došli za vrijeme i poslije rata iz drugih islamskih zemalja, ali ne svih, i koji su pokušali da nametnutu svoje običaje, pa tako i nikab. Koliko sam ja upoznata, takvi nikabi su skinuti. Ako su nametnuti tokom braka, što je bio čest slučaj, takvi brakovi nisu funkcionirali. Kad su brakovi raskinuti, pali su i nikabi. Nema toliko slučajeva u kojima je žena stavila nikab pod prisilom, mislim da ih u BiH ima sve manje, pa skoro i nikako. Ali, ima žena koje zbog ponašanja svojih supruga nisu morale ni da se opredijele, jer se to prosto podrazumijevalo. Dat ću vam i konkretan primjer – čim sam pročitala "krivičnu" biografiju Nedžada Palislamovića, osumnjičenog za napad u Bugojnu, sve mi je bilo jasno. Piše da je hapšen i zbog nasilja u porodici, dakle automatski se podrazumijeva da njegova žena nije imala izbora u tome da stavi nikab ili ne. Ali, ne može se živjeti pod nametnutim nikabom, to je kratkog daha. Ako nemaš iskrenu ljubav prema tome, vrlo brzo ćeš posustati, i to prvom prilikom kad te pljunu na ulici.

DANI: A šta je sa zajednicama poput one u Gornjoj Maoči?

DIZDAREVIĆ: Ja sam bila skoro ubijeđena da toga ima tamo, čak sam mislila da jesu ekstremisti. Nisam nikada imala dodirne tačke s njima, no kasnije kad sam nakon policijske racije, otišla tamo da razgovaram s ženama, shvatila sam da nema nametnutih nikaba. Oni su se izolirali tamo kako bi bili daleko od dunjaluka, potrošačkog društva, medija i većina žena je na to pristala. Naravno, ja se ne slažem s takvim shvaćanjem, ne slažem se s konceptom odvajanja i izolacije. Mislim da će te društvo bolje prihvatiti ako se integriraš. Ja sam zato i izabrala da se borim na ovaj način. Društvo mi je omogućilo legalne, demokratske puteve da se borim za svoja prava i moja je dužnost da ih iskoristim. A to mi i vjera nalaže. Oni s druge strane žele sebi napraviti prostor gdje mogu obavljati svoje vjerske dužnosti.

DANI: Očigledno su to ozbiljno shvatili! Stanovnici Maoče koje smo zatekli, pored toga što su bili agresivni, ponašali su se kao da je selo njihov teritorij.

DIZDAREVIĆ: To je veliki minus. Da je islam pozivao na izolaciju, otuđenje i neprijateljstvo, ne bi ga ni bilo. A ako se izoliraš, šta će drugo ljudi o tebi misliti nego loše – nemaju pristup tebi, a ni ti njima. U tome se uopće ne slažem s zajednicama poput Gornje Maoče. Ja sam pokušala da ih savjetujem da se otvore prema društvu jer nažalost sve dok budu izolirani, dešavat će se akcije poput one u Maoči kao i nepovjerenje javnosti.

DANI: Kako je živjeti nikab u javnom prostoru?

DIZDAREVIĆ: Nažalost, moja iskustva su daleko bolja u inostranstvu negoli u BiH. Ja sam nikab stavila iz ljubavi i intimnih vjerskih uvjerenja, i naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me ljudi poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, naišla sam na mnogo bolje uslove vani, recimo u Londonu, na konferencijama uvijek dobijem halal-hranu, posebnu prostoriju koja mi se dodjeljuje za molitvu, itd. Čak sam znala upitati da li je potrebno da skinem nikab ako situacija to zahtijeva, odgovor je bio negativan, dakle, u većini slučajeva, a posebno na aerodromima, ne moram ni tražiti svoja prava, već ih unaprijed imam, odvedu me ljubazno u identifikacijsku prostoriju, a čak mi daju prednost pri pasoškoj kontroli u odnosu na druge. Vani se nikada nisam osjetila diskriminirano niti poniženo. U Bosni je sasvim drugačije. Imala sam situaciju da mi je žena skinula nikab na Baščaršiji, prije nekoliko mjeseci čovjek je nasred ulice, pred Vječnom vatrom krenuo da me udari, a prije tri dana je ispred Privredne banke žena počela da galami na mene i psuje. Svakodnevno mi dobacuju, posebno djeca, "nindža-kornjačo" i tako dalje, ali ja im često priđem, i počnem razgovarati s njima.

DANI: Da li se pogoršala situacija u posljednje vrijeme?

DIZDAREVIĆ: Itekako se pogoršala, i mislim da ova SNSD-ova inicijativa ništa ne pomaže tome. Uskoro trebam da proputujem cijelu RS, i ne znam šta me čeka.

DANI: Kolika je averzija prema nikabu i ishod sve većeg nepovjerenja prema vehabijskoj zajednici? Nisu li dvije žene skinule nikab nakon terorističkog čina u Bugojnu?

DIZDAREVIĆ: Ta događanja pogoršavaju situaciju, dakako. Iako ove osobe zaista nemaju veze s pravim islamskim naukom, što se vidi u intervjuu koji je jedan od njih dao za Centralni zatvor, neuki su, nepismeni, i vjerski neobrazovani. Takve osobe idu na štetu svih muslimana i nažalost posljedica je generaliziranje na pojavnom nivou. Mene su tekfirlije nekoliko puta proglasile kjafirom. Ja nikada uživo te ljude nisam vidjela. Koliko znam, oni sjede u internet kafićima i chataju. Činjenica je da se niti o njima ništa ne rješava, ne samo pred sudskim organima, već ni unutar Islamske zajednice.

DANI: Iz perspektive ravnopravnosti o kojoj govorite, kako gledate na to da selefije isto tako ne poštuju druge različitosti – ne moram Vam ponavljati činjenice s Queer festivala?

DIZDAREVIĆ: Ja sam već nekoliko puta napomenula da su takva sredstva neslaganja s drugima u potpunosti pogubna, ja takvim ljudima govorim stalno da mi imamo obavezu kao muslimani islam pokazati u najboljem svjetlu, a ne na taj agresivni, primitivni način. Ako se ne slažeš s nekim, s nečijim načinom života, onda razgovaraš s tobom osobom, ne smiješ je napadati. Ako neko mrzi islam zbog tebe – ti si najodgovorniji za to.

DANI: Gdje je korijen problema i kako ga riješiti?

DIZDAREVIĆ: Prije svega moraju sudske institucije da rade svoj posao. Ja velikom broju slučajeva pred sudom prilazim oprezno zbog iskustva koje imam i kroz primjer Imigracionog centra u Lukavici. Zakon o prijetnjama po nacionalnu sigurnost je nakaradan jer daje za pravo organima da nekoga proglase prijetnjom bez obrazloženja i dokaza. To je nekoliko puta ponovljeno pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu a i našem Višem sudu. I zato se već dvije godine nezakonito krše ljudska prava denaturaliziranih građana afro-azijskog porijekla koji su pritvoreni u Lukavici. Drugi problem su i slučajevi u kojima se pokazalo da su obavještajne strukture imale podatke o pojedinim napadima prije no što će se oni dogoditi. Upravo sam u Danima bila čitala, između ostalih, da su postojali podaci o mogućem terorističkom napadu u Bugojnu, da su postojali insajderi, i da su osumnjičeni nekoliko puta hapšeni a potom puštani na slobodu. Ako su ga pratili i znali da ima toliko naoružanja, zašto ga nisu pritvorili? Jesu li čekali da nešto digne u zrak pa da ga pritvore? Iskreno rečeno, nemam povjerenja u istražne organe kada su u pitanju ovakvi slučajevi jer veliki broj istraga nikada nije dovršen a za to vrijeme se na sva zvona govori da je BiH s stanovišta terorizma problematična. Ako jeste, gdje su konkretni rezultati institucija, konkretni dokazi? Pogledajte uostalom ko nam vodi sigurnosne institucije – Sadik Ahmetović?! Pa kada bih ga upitala šta je sigurnost, ne bi mi znao reći, a kamoli obrazložiti za šta je zadužen njegov resor. Nažalost, nekompetentni ljudi nam vode državu.

BHDani