Svima nama, nacijama Vijeća Europe, pojedincima i grupacijama, blesavost je zajednička karakteristika. Smatrati da je pravo na brak zapravo pravo društva na zabludu o obilježjima braka, isto je kao i smatrati da je "cijeli svemir heteroseksualan – od muhe do slona"
Piše: Kristijan Grđan
Suci Europskog suda za ljudska prava u lipnju i srpnju ove godine iznijedrili su dvije zanimljive odluke kojima je jasno određen pravni okvir zakonskog priznavanja prava istospolnih parova. Slijedom toga zacrtane su i mogućnosti političkog djelovanja na nacionalnim razinama među članicama Vijeća Europe i to po principu priznavanja statusa obitelji istospolnim parovima, ali isključivanja mogućnosti sklapanja braka. Svima nama, nacijama Vijeća Europe, pojedincima i grupacijama, blesavost je zajednička karakteristika. Smatrati da je pravo na brak zapravo pravo društva na zabludu o obilježjima braka isto je kao i smatrati da je „cijeli svemir heteroseksualan – od muhe do slona".
U svojoj odluci u predmetu Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 28957/95; 2002.) Europski sud za ljudska prava, razmatrajući pravo na brak osobe koja je promijenila spol, zaključio je da pravo na brak ne može više biti uvjetovano isključivo biološkim kriterijima, čime je utvrdio i povredu prava na brak (čl. 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda) kada on nije bio dostupan osobi koja je kirurškim zahvatom promijenila spol.
Nadalje, istom je odlukom utvrdio da članak 9. Povelje o fundamentalnim pravima u Europskoj Uniji ne sadrži spolno determiniranu referencu „muškarci i žene" kada govori o pravu na brak, što je Sud protumačio kao argument da je potrebno izaći izvan okvira spolnog kriterija u biološkom smislu kada se govori o tom pravu. Ta je odluka otvorila vrata iznošenju novih argumenata u drugim predmetima pred Sudom kada je riječ o zahtjevima istospolnih parova da im se prizna pravo na brak, uz tvrdnje da se i na njihov slučaj trebaju primijeniti kriteriji kojima se brak prepoznaje kao pravo pojedinaca bez obzira na spolno određenje tog prava – brak bi po takvoj konstrukciji bio pravo pojedinaca koji ga sklapaju, a ne pravo zajednice muškarca i žene.
U predmetu Schalk i Kopf protiv Austrije od 24. lipnja 2010. godine (br. 30141/04), Sud je zaključio da se principi koji su korišteni u predmetu Goodwin ne mogu primijeniti na istospolne parove jer ne postoji konsenzus među članicama Vijeća Europe o tome treba li priznati pravo na brak istospolnim parovima, mada takav konsenzus o pravu transeksualnih osoba na brak nije postojao niti u vrijeme kada je donesena odluka u predmetu Goodwin, tim više što je u nekoliko ranijih odluka isti Sud tvrdio da transeksualne osobe ne bi trebale imati pravo na brak. Sada, iako se zadržava stav da pravo na brak ne treba biti određeno isključivo biološkim spolom osobe koja želi sklopiti brak, razvija se prerađeni kriterij da je za sklapanje braka važno da postoji različiti rod partnera pa ispada da je dovoljno da ti parovi samo izgledaju kao „muško" i „žensko" jer će ta rodna binarnost zadovoljiti društvene poglede na instituciju braka i zaštititi njegove tradicionalne vrijednosti.
S obzirom da fakticitet nije toliko važan koliko sama prividna pojava nekakvog tradicionalnog življenja, to Europski sud za ljudska prava više ne štiti prava pojedinaca nego otvara novi pravni koncept – zaštita prava društva na zabludu. Možda bi onda i istospolni parovi mogli imati pravo na brak ukoliko bi njihova bliža i šira okolina imala barem dojam da su partneri u takvim vezama „muško" i „žensko", što je u istom kontekstu sa nekim pravnim stavovima zauzetim u Hrvatskoj da – „homoseksualci imaju pravo na brak samo ga ne koriste" (mogu ga koristiti sklapanjem braka sa osobom suprotnog spola).
U toj istoj odluci, međutim, Sud je utvrdio da s obzirom na napredak u zakonodavstvima među članicama Vijeća Europe kojima se u ovoj ili onoj mjeri zakonski priznaju prava istospolnih parova, više se ne može isključivati istospolne parove iz opsega prava na „obiteljski život", pa su tako istospolne zajednice dobile status obitelji kao fundamentalne jedinice društva. Iz toga proizlazi i zaključak, suprotan razmišljanjima vezanim uz pravo na brak, da stabilna de facto veza istospolnog para potpada pod okvir okvir obiteljskog života na isti način kako to potpada i veza raznospolnog para u istoj situaciji. Tako se dobiva da, iako istospolni partneri ne bi trebali imati pravo na brak jer ne daju javni dojam da su „muško" i „žensko", oni imaju pravo osnivati kao takav par obitelj jednako kao i heteroseksualni parovi, bez obzira što se sklapanje braka smatra jednom od mogućih pretpostavki za zasnivanje obitelji (što propisuje i čl. 12. Konvencije!).
Prema tome, ako istospolni partneri nemaju pravo sklopiti brak i na taj način biti zakonski prepoznati kao obitelj, onda oni ne ostvaruju prava koja su povezana sa obiteljskim životom na isti način kao i heteroseksualni parovi u istoj situaciji. Tako je odluka Suda u cijelosti kontradiktorna sama sebi, i zapravo, mada se sada istospolne zajednice prepoznaju kao obitelj to služi, opet, samo radi zavaravanja, jer Sud smatra da se ne može državama postaviti naredba da prestanu diskriminirati istospolne parove mada načelno oni imaju jednaka prava kao što ta prava uživaju i raznospolne obitelji.
Gotovo mjesec dana kasnije, 22. srpnja 2010., Europski sud za ljudska prava donosi novu odluku, sada u predmetu P.B. i J.S. protiv Austrije (br. 18984/02) utvrđujući da je Republika Austrija povrijedila pravo na obiteljski život i diskriminirala partnere u istospolnoj zajednici koji nisu mogli ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje po partneru, na isti način kako u toj situaciji mogu ostvariti to pravo raznospolni partneri odnosno oni koji su u braku. Ova odluka, slična onoj kao u predmetu Karner protiv Austrije (br. 40016/98; 2003.), sada potvrđuje da istospolni partneri trebaju imati pravo koristiti jednaka prava kao i prava koja koriste raznospolni partneri.
Kada se to usporedi sa nemogućnošću da istospolni partneri sklope brak, dobiva se da Europski sud za ljudska prava pravo na brak kao instituciju u potpunosti odvaja od prava koja iz te institucije proizlaze, a to je da je sada pravo na brak pravo barem privida zajednice „muškarca" i „žene", a taj se privid ne smije nikako dirati i njegovo održavanje potpada u marginu slobodne procjenje svake države, dok je zabrana diskriminacija po pojedinim pravima koja iz toga proizlaze zabranjena na europskoj razini. Tako je Sud, u zaštiti tradicionalnih vrijednosti tog instituta, doveo pravo na brak do apsurdne relativizacije, što je upravo oprečan rezultat onome što se želi postići zaštitom braka, a često kroz koje kakve homofobične, mizoginične i seksističke konstrukcije.
Kada to sve primijenimo na našu hrvatsku situaciju, imajući u vidu da naše na široko hvaljeno zakonodavstvo poznaje samo četiri prava istospolnih parova (pravo na uzdržavanje po partneru/ici, pravo na uređivanje imovinsko-pravnih odnosa među partnerima, pravo na zaštitu od diskriminacije te pravo na zaštitu od nasilja u istospolnoj zajednici), ove čudne odluke Europskog suda za ljudska prava barem otvaraju vrata nekim budućim, dakako konformističkim zakonskim promjenama i proširivanju opsega prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama.
Okvir je vrlo jasno određen, rekao bih na neki način da su suci tog Suda odradili i „strateško planiranje" svima koji će zagovarati takve zakonske promjene, jer više nema dvojbe da se od zakonodavca ne može zahtjevati pravo na brak za istospolne parove, iako se prema tom Sudu može pokušati tražiti – jer takva odluka potpada u marginu slobodne procjene svake države. Uzevši u obzir količinu homofobije koju su izrazili zastupnici Hrvatskog sabora 2006. godine kada su raspravljali o prijedlogu Zakona o registriranom partnerstvu, može se samo zamisliti kakve bi i sada ispale svemirsko-medicinske konstrukcije iz saborske rasprave o braku, ali ne treba niti očekivati da će biti nešto bolje ako se samo potegne pitanje pa i prava na zdravstveno osiguranje.
Svima nama, nacijama Vijeća Europe, pojedincima i grupacijama, blesavost je zajednička karakteristika. Smatrati da je pravo na brak zapravo pravo društva na zabludu o obilježjima braka (važno je da susjedi vide da si „muško" i „žensko") isto je kao i smatrati da je „cijeli svemir heteroseksualan – od muhe do slona", bez obzira rekla to zastupnica Hrvatskog sabora ili tako zaključila grupa sudaca Europskog suda za ljudska prava. Svi oni, zapravo, s ove ili one pozicije, donose odluke koje za pojedince ništa ne znače i nikome ne pomažu, ali je važno da su nešto rekli, namudrovali i zaključili, a da sve na kraju ostane po starom.
0 Comments