Piše: Vuk Perišić

Onih nekoliko desetaka nürnberških smrtnih presuda nisu mogle vratiti pedeset milijuna mrtvih, ali su umirile savjest ljudskog roda. Pepeo Göringa, Streichera, Ribbentropa, Jodla i ostalih rasut je tako da im se ne zna groba. Ni najpijanijim skinheadima još nije palo na pamet da tragaju za tim pepelom

Postaje jasno zašto Emir Kusturica mrzi Hollywood. Koliko puta smo u nekom američkom, dobrom ili lošem, kriminalističkom filmu vidjeli kažnjenika kako izlazi iz zatvora nakon odslužene kazne. Iza njega se zatvaraju teška željezna vrata, upravo se pozdravio sa stražarima, hladno i sa suzdržanim prezirom, kadar se širi u krupni plan, vide se sive zidine i stražarske kule, bivši kažnjenik se osvrće oko sebe, ima neki zavežljaj u ruci, neki put ga netko dočeka, neki put je sâm… Vjerojatno je da tako izgleda izlazak iz kaznionice. U svakom slučaju tako bi trebao izgledati. Možda je to samo hollywoodski cliché jer poznate su i sasvim drugačije situacije.

U augustu 1932. devetorica pijanih pripadnika nacističkog SA upali su u stan Konrada Pietzucha, nezaposlenog rudara i komunista poljskog podrijetla. Mjesto radnje je Potempa, južna Šleska, u blizini poljske granice. Rudarsko-industrijski kraj mješovitog etničkog sastava, predmet teritorijalnog spora između Njemačke i Poljske. Danas, kada je Poljska granica pomaknuta na liniju Odra-Nysa, mjesto se zove Krupsky Młin.

Nacistički jurišnici masakrirali su Pietzucha pred očima njegove obitelji. Smrt je nastupila tako što mu je jedno nacističko đubre zgazilo grkljan.

Demokratska Weimarska Republika, iako načeta ekonomskom krizom i političkim kaosom, još uvijek je branila i sebe i neke temeljne ljudske, pravne i moralne vrijednosti. Pred sudom u Beuthenu (danas poljski Bytom) petorica učesnika su osuđena na smrt. Nacistička partija započela je kampanju koja je ubojice prikazivala kao heroje i mučenike. Hitler je poslao telegram u kojem je izrazio svoju "bezrezervnu lojalnost" i obećao pomoć. U žalbenom postupku kazna je izmijenjena u doživotni zatvor. Weimar je umirao. Ipak, ubojstvo u Potempi užasnulo je njemačku javnost i podrška nacističkoj partiji počela je opadati. Ona neće doći na vlast izbornom pobjedom nego zbog naivne spletke koju su režirali Hindenburg i Von Papen. Prezauzetom kancelaru Hitleru trebala su čitava dva mjeseca nakon dolaska na vlast da amnestira ubojice iz Potempe. Hitler ih nije dočekao nakon izlaska iz kaznionice jer, kako rekoh, u proljeće 1933. bio je jako prezauzet.

Epilog se zbio na vješalima u Nürnbergu. Onih nekoliko desetaka nürnberških smrtnih presuda nisu mogle vratiti pedeset milijuna mrtvih, ali su umirile savjest ljudskog roda. Pepeo Göringa, Streichera, Ribbentropa, Jodla i ostalih rasut je tako da im se ne zna groba. Ni najpijanijim skinheadima još nije palo na pamet da tragaju za tim pepelom.

Evropa je kasnije odustala od smrtne kazne s valjanim obrazloženjem da se civilizirano društvo ne smije spuštati na razinu zlikovaca i da ne smije vršiti pravdu oduzimanjem života, čak i kada je riječ o nepojmljivim ljudskim čudovištima.

U beskrajnom nizu poniženja kojima se nacionalizam već dva desetljeća sadistički iživljava nad ljudskim dostojanstvom, u toj orgiji mržnje, laži, gluposti, pljačke, torture i ubojstva, u tom nepresušnom krvotoku strahota zbile su se krajem oktobra 2009. i još dvije uvrede.

Prvo poniženje je općepoznata priča o zločinki koja je puštena iz zatvora.

Drugo se zbilo u trenutku kada smo smogli snage da sebi priznamo da žalimo za starom dobrom smrtnom kaznom.

e-novine