Piše: Gojko Berić

Srbija je ovog utorka obilježila desetu godišnjicu NATO-bombardovanja, posljednjeg čina vlastite propasti. Bombardovanje je trajalo 78 dana – dovoljno da Zapad prisili Miloševića na kapitulaciju i označi kraj njegovog etničkog terora na prostoru bivše Jugoslavije. Već na vrhuncu svog političkog ludila, srbijanski diktator je vlastiti poraz proglasio "srpskom pobedom" i u to ime uručio ordenje generalima i oficirima koji su ratovali na Kosovu. Intervenciji NATO-a prethodila je brutalna akcija Miloševićeve policije i vojske protiv kosovskih Albanaca. "Sve ću ih pobiti", zaprijetio je Milošević prilikom svog posljednjeg razgovora sa američkim generalom Veslijem Klarkom. Progon i deportacije nastavljeni su i u jeku zračnih udara, kada se pola miliona Albanaca našlo izvan svojih domova. Deset godina kasnije, Srbija je evocirala te događaje. Učinila je to sa uvjerenjem da je bila žrtva urote zapadne alijanse i klasične agresije najveće vojne sile u svijetu. Državna televizija je ovu verziju, koja se i dalje smatra službenom, potkrijepila emisijama o "ubijanju jednog naroda koji nije mogao da se brani". Oko hiljadu ljudi, mahom mladih, prisustvovalo je fašističkom mitingu na Trgu Republike, sa Miloševićem, Šešeljom, Karadžićem i Mladićem kao glavnim, opravdano odsutnim likovima.

Srbija je prekjuče održala komemoraciju svojim nevino stradalim civilima, održana je i posebna sjednica Vlade, mediji su obavili svoj dio posla, ali u cijeloj toj priči nije bilo mjesta za pobijene kosovske Albance, čiji su leševi u akciji "sanacije terena" tajno dopremani u hladnjačama i potapani u Dunav. Slike poginulih srpskih civila, razorenih gradova, srušenih mostova i škola ili raketama pogođenog putničkog voza van svake su sumnje potresne. Ali one su samo polovica istine. Druga polovica istine su već pomenute hladnjače, kilometarske kolone prognanih Albanaca i, na kraju, slika iz sudnice Haškog tribunala u kojoj su kompletnom političkom i vojno-policijskom rukovodstvu Srbije izrečene kazne višegodišnje robije za zločine na Kosovu (oslobođen je jedino predsjednik Milan Milutinović). Iako od ključnog značaja za razumijevanje onog što se dogodilo, ova činjenica je prešućena.

Nesporno je da su patnje kosovskih Albanaca bile samo povod za vojnu intervenciju Zapada, kap koja je prelila čašu strpljenja u frustrirajućim odnosima s Miloševićem, koji je uživao u tome da se neprestano kreće u suprotnom smjeru od Evrope s kraja 20. stoljeća. General Klark, koji je komandovao zračnim udarima, gajio je prema njemu toliki animozitet da je predlagao kopnenu intervenciju: "Hajde da jednom završimo s tim i da se dočepamo tog kučkinog sina." Kako god bilo, NATO je u znatnoj mjeri doprinio Miloševićevom političkom porazu u oktobru 2000. godine.

Ali, šta se u proteklih deset godina desilo sa Srbijom? O tome možda najbolje govori njen današnji pogled na proljeće 1999. godine. U Kulturnom dodatku Politike (broj od 21. marta) objavljena su dva teksta koja na paradigmatičan način svjedoče da je Srbija mentalno duboko podijeljena u ocjeni tih događaja. Književniku Miroslavu Josiću Višnjiću ni danas nije jasno zašto je Srbija bombardovana. "Slušao sam i čitao mnoge, ovde i tamo daleko, kvarne i pristrasne, mudre i blesave, bolesne i zdrave, svetske i lokalne analitičare, političare, vojnike, popove, novinare, pisce, špijune i sličnu boraniju, kako govore i pišu o drugom, trećem, četvrtom, petom, šestom, sedmom… razlogu, a niko još nije pomenuo, otkrio i opravdao prvi." U istom dodatku moglo se pročitati i sljedeće opažanje psihijatra Ljubomira Erića, profesora Medicinskog fakulteta u Beogradu: "Šta bi trebalo da učinimo da ne bismo kroz deset godina opet govorili o posttraumatskom periodu? Najpre bi najodgovorniji ljudi u državi trebalo da javno priznaju niz slabosti u vođenju politike u proteklom periodu – ratovi, zločini koje smo činili, Kosovo… To se ne čini na jasan i odlučan način, već nekako stidljivo, da se neko nekome ne bi zamerio. Sklopljen je savez sa partijom koja je najodgovornija za takvu politiku, ona se nije ogradila od nje, već suprotno, i dalje je glorifikuje."

Književnik Višnjić je glas većinske Srbije i njene neevropske i antihaške elite, koja i na kolektivnoj komemoraciji nudi javnosti falsifikate istine, dok profesor Erić oličava onu drugu, znatno manju Srbiju, spremnu da se suoči sa uzrocima svoje propasti. Tek da se zna u šta je Srbija potrošila proteklih deset godina.

Oslobođenje