Glavna medijska zvijezda na području bivše Jugoslavije, odnosno, ako tako više volite, na zapadnom Balkanu, prošle subote je bio crnogorski premijer Milo Đukanović.

Piše: Muharem Bazdulj

Veliki intervjui političkih podlistaka zagrebačkog Jutarnjeg lista (Magazin), odnosno sarajevskog Oslobođenja (Pogledi) dali su Đukanoviću prostor da progovori o svemu i svačemu. Zborio je Đukanović o svom (ne)skijanju, o utjecaju globalne ekonomske krize na podgorički aluminijski kombinat, o napretku svoju zemlje na teškom putu euroatlantskih integracija, o Ivi Pukaniću, suđenju u Italiji, švercu cigaretama, crnogorsko-hrvatskoj granici, a kazao je koju i na bosanskohercegovačke teme. Veli Đukanović da je Dejtonski sporazum temelj stabilnosti naše zemlje i da su u zabludi i oni koji teže unitarizaciji i oni koji teže secesiji. Lijepo priča Milo, milina ga slušati, složili bi se s njim i Javier Solana i Olli Rehn i Miroslav Lajčak pride, jedini je problem činjenica da je Đukanović, za razliku od njih trojice, sukreator tog i takvog dejtonskog temelja.

Dobro je, naime, poznato da je Dejtonski sporazum načinjen tako kako je načinjen prvenstveno zbog "stanja na terenu", a stanje na terenu bilo je direktna posljedica rata u kojem je učestvovala i Crna Gora, koliko god se danas šutjelo o tome. Žarko Puhovski je nedavno napravio izvrsnu paralelu uloge Austrije u Drugom svjetskom ratu s ulogom Crne Gore u balkanskim ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća rekavši: "Ne treba, naime, zaboraviti da se u međuvremenu dogodilo to da se Crna Gora počela ponašati kao Austrija nakon Drugog svjetskog rata, dakle, sebe je proglasila prvom žrtvom Miloševića, kao što se Austrija proglasila prvom žrtvom Hitlera, a ne i sudionikom u ratu, što su bile i Austrija i Crna Gora u oba slučaja".

Pravovremenim odvajanjem od Srbije, Crna Gora je izbjegla da ju se imenuje u presudi Međunarodnog suda pravde po BiH protiv SR Jugoslavije, države čiji je dio bila i Republika Crna Gora. U tom kontekstu, a kad je o Đukanovićevoj ulozi u ratu riječ, nisu indikativni intervjui u Jutarnjem listu i Oslobođenju, koliko jeste naslov članka koji je te iste subote objavila beogradska Politika "Đukanović krunski svjedok za deportaciju". U vrijeme kad su bošnjačke izbjeglice što su tražile spas u Crnoj Gori bili deportirane direktno onima od kojih su pobjegle i koji će ih naposljetku ubiti, Đukanović je po funkciji bio ono što je i danas – premijer Crne Gore.

I ma koliko se danas na sve strane hvalila odluka o sudskom poravnanju, odnosno o isplati nešto više od četiri miliona eura (sveukupno) porodicama žrtava i rijetkim preživjelim među deportiranima, to ne može izbristati zločin. Ne može ga izbristati ni hapšenje i eventualno suđenje pomoćnicima ministara iz tadašnje Đukanovićeve vlade. Ta je odluka hvalevrijedna, kao što će i suđenje, ako ga bude, biti historijski događaj, ali to ne znači da u novijoj balkanskoj historiji Đukanović ispada pozitivac. Kao i pojedini njegovi sarajevski prijatelji, Đukanović teži društvu "vječne sadašnjosti", društvu bez pamćenja, društvu u kojem akcije nemaju posljedice i u kojem zločin(c)e ne čeka kazna.

Ne može teatralna isprika, uz pozu lažne skrušenosti, poništiti crnogorsku ulogu u ratu u BiH, za vrijeme kojeg je, kažimo to još jedanput, predsjednik Vlade Crne Gore bio Milo Đukanović. Iako mnogo više voli potencirati svoj raskid s Miloševićem u drugoj polovini devedesetih, nego što se voli prisjetiti njihovih harmoničnih relacija s kraja osamdesetih i početka devedesetih, Đukanović je 2003. godine, iz "moralnih razloga", odbio svjedočiti na suđenju Miloševiću u Haagu. Luka Brailo je onomad u Feralu zapisao, parafraziram, da Milošević Đukanovića na klupi za svjedoke zasigurno ne bi milovao; u tom stilu valja reći: ne može Milo, na račun svog zakašnjelog raskida sa Slobinom politikom, cijelu Bosnu ševiti u zdrav mozak.

Oslobođenje