Strah od smrti! Od njega bježimo, a on nam se vraća u raznim oblicima i uvjetuje nas i kad ga nismo svjesni. U složenim i konfliktnim zajednicama i državama izrazito opterećujući oblik smrtnoga straha jest politički strah.

Piše: Ivan Šarčević

Očituje se kao ugroženost od demografskog nestanka, od gubljenja političkog subjektiviteta, od gubitka vlasti i moći. Sva se očitovanja političkoga straha, gotovo bez izuzetka, redovno transformiraju i svode na strah od premoći drugoga. Tako, u konačnici, drugi postaje izvor smrtnoga straha.

I Bosna i Hercegovina – svaki njezin entitet, narod, županija, manja ili veća religiozna, kulturna ili neka druga institucija – ugrožena je političkim strahom od dominacije drugoga. U takvom stanju gubi se samopoštovanje i kritička svijest o sebi, stvara se samoprecjenjivanje ili samosažaljenje, stvarna ili izmišljena ugroženost; drugi se ignoriraju, obezvrjeđuju ili demoniziraju. Sve to opet suzuje horizonte, tjera u mračne klanove, kolektivnu zatvorenost i potiče na zla djelovanja.

U održavanju političkoga straha, u stvaranju mehanizama i struktura ugroženosti od drugoga, najodgovorniji su političari i vođe naroda. Iz privida sigurnosti u moć na "svojima", redovito stečene sijanjem straha od drugih, pozicijom moći i bogatstva – u često bezočnoj, a i zaglupljenoj smionosti – oni samo izvanjski pokazuju da im nitko ništa ne može. Njihova moć, ustvari njihov strah, očituje se u tome što i na najmanju opravdanu kritiku prijete i osvećuju se. Straše se svakog gubitka. Ako i neznatno izgube, ako ne dominiraju, izgubili su sve. Oni sami o sebi slute – i kada si neće priznati – da i ne vrijede nešto više od svoje uloge ili osvojene pozicije, ako i toliko.

Uvećavanju političkoga straha pridonose i svi neslobodni pojedinci. Njihova se odgovornost mjeri prema utjecaju na javnost: od biračkoga glasa običnoga građanina do javnog djelovanja. Ova zemlja je zemlja neslobodnih i uplašenih pojedinaca. Strah se zavukao i u samu misao čak i kod novinara, pisaca, profesora, akademika i vjerskih službenika – kod najslobodnijih ljudskih poziva – koji gube i prodaju sebe te autocenzurom postaju preplašena služinčad strašljivih vođa i poslodavaca. Tu spada i strah mnogih koji vlastitu nesigurnost prikrivaju klanom isto-ne-mišljenika, neprofiliranim kolektivom, ili bijegom i osudom izopačene politike, traže spokoj u lažnoj nemoći i sebičnoj zavjetrini.

Naravno, politika nije sve, niti se njome moraju baviti svi. No, upravo se njome "bave" oni koji to neće, koji bježe od nje, jer se navodnom neutralnošću upravo njoj skroz izručuju. Politički strah se, dakako, ne odgoni stranačkim politikantstvom – kako na ovakve prigovore odgovaraju ti strašljivci – nego slobodnom i odgovornom mišlju, slobodnim i odgovornim govorom – moralnim životom.

Kad god u nekoj državi, društvu, instituciji ili zajednici zavlada sveopći politički strah, na vlast stižu tipovi kojima su mrak lukavstva i širenje straha prirodni ambijent njihova profiterskog postojanja. Svi tirani i vlastodršci vladaju strahom drugih. Jedino ne mogu ovladati svojim. Što više zastrašuju, to se više osiguravaju lažima, oružjem ili bogatstvom, i sve ih je više strah. Boje se sebe, istine o sebi. I strah ih je moralnih pojedinaca koji su se već susreli sa svojim strahom – i onim od smrti – pa nemaju što izgubiti.

Naravno, čovjek nije čovjek bez straha. No, u ovoj zemlji politički je strah postao njezin zrak i to kao trajno zastrašivanje od drugih. Koliko se samo bivših "revolucionara" ili ljudi slobodne misli i govora ustrašilo istine – a ona se najviše očituje u priznanju osobna i kolektivna zla i u traženju oprosta, a ne u prijetnji od drugih! Koliko su ljudi nezarobljena uma dalo potkupiti od vlasti i moćnika te ustaju protiv slobode, svake dobre i plemenite novosti! Koliko je onih koji su sigurnost života temeljili na vjeri u Boga, i mogli podnijeti i najteže samoće i nezaštićenosti, a sad su iznajmili svoj karakter prizemnim koristima, upleli se u najcrnje rabote sve do kriminala, progona i uništavanja neistomišljenika i pravednih, sve pod maskom straha za vjeru i narod!

Najgore što je politički strah posijao po ovoj zemlji jest, dakle, apriorni strah od drugoga i sebična briga njezinih ljudi samo za sebe (i svoje). On je desubjektivizirao i depersonalizirao čovjeka. Svaka naša struktura, od države, naroda do malih institucija, postala je struktura neosobnih ljudi u kojoj caruje depersonalizirana odgovornost, odluka za lošije, hvaljenje ili skrivanje svoga zla i poricanje istine.

Unatoč tome, upravo u vremenu straho-vlade, u atmosferi depresije i bijega u umišljenu nedužnost, postaje se osobom. Drugog vremena nema. Pri tome nije dovoljno – iako uopće nije malo – sačuvati se od izopačenosti i izmaći zlu, dakle nije uopće malo "sačuvati obraz", ali je potrebno više: nužno je strahu, toj najvećoj čovjekovoj prijetnji neljudstva, pogledati u oči, raskrinkati ga i nastaviti činiti dobro.

Oslobođenje