Često se, kao neka vrsta bizarnosti, prepričava kako je prije nešto više od stotinu godina Crna Gora objavila rat – Japanu!

Piše: Muharem Bazdulj

Sukob Rusije i Japana oko Koreje i Ma­ndžurije bio je razlog maloj Crnoj Gori da formalnopravno stane na stranu pravoslavne braće. Kad je riječ o ratovima i sukobima širom svijeta, mali balkanski narodi, i stotinu godina kasnije, uglavnom su skloni po­državati svoju braću po vjeri, makar ne idu tako daleko kao onomad Crnogorci.

Kako u tom smislu stoje stvari s najnovijim ratom u Gazi? S jedne bi strane bilo lako (odveć lako) bošnjačku solidarnost s Palestincima proglasiti isključivo muslimanskom brigom za druge pripadnike islama. S druge pak strane, ne bi bilo posve tačno kazati kako su sve sarajevske demonstracije podrške palestinskom narodu bile motivirane isključivo solidarnošću građana grada koji je prije petnaestak godina bio izložen brutalnoj opsadi. Uopćeno govoreći, razliku između ove dvije motivacije dobro ilustriraju dva tipa poruka na transparentima na sarajevskim demonstracijama: na jednim se priziva solidarnost Sarajlija bez ikakvih (geo)političkih etiketa, a na drugim se Davidova zvijezda izjednačuje s kukastim kri­žem, Amerika se proglašava ubicom muslimana, a Jevreje se pokušava "postidjeti" porukom da su ih "muslimani spasili od egzekucije, a oni muslimane ubijaju".

Miješanje dva diskursa u demonstracijama solidarnosti spram Palestine nije, međutim, isključivo sarajevska specifičnost. Na beogradskom skupu podrške Palestincima, koji su organizirale Žene u crnom, pojavile su se – ničim izazvane – različite desničarske grupacije s antisemitskim obilježjima. Teofil Pa­nčić je dobro primijetio da iste skupine koje su svim srcem podržavale zločine nad balkanskim muslimanima (Bošnjacima i kosovskim Albancima) iz nekog razloga bivaju bolećive spram patnji muslimana u Palestini i Iraku. Kad se na hvalevrijedne sarajevske proteste protiv zločina nad civilima u Gazi infiltrira antisemitizam, time se ovdašnje žrtve na bizaran način identificiraju s vlastitim dželatima.

U tom smislu valja biti oprezan i ne srljati u usporedbe nacističkih koncentracionih logora i današnje situacije u Gazi. Tu zbilja valja citirati čuveni Sidranov distih: "Nipošto reći k a o, jer neuporedive/ su stvari, i ništa ničemu nije nalik". Prije otprilike godinu i po na stranicama Dana vođena je zanimljiva polemika između američkog historičara Paula B. Millera i modernog umjetnika ovdašnjeg Damira Nikšića, a na temu korištenja holokausta od intelektualaca iz svih južnoslovenskih naroda, a u svrhu izr­a­žavanja "nekih aspekata svog sopstvenog samorazumijevanja". Miller je tada zapisao kako je holokaust, "bilo to dobro ili loše, postao neka vrsta univerzalne metafore za viktimizaciju".

U momentu kada se rezolucijom Evropskog parlamenta traži od 27 članica Evropske unije i Evropske komisije da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, jasno je i da srebrenički genocid također postaje "neka vrsta univerzalne metafore".

Takav se kontekst ne bi smio zaboraviti kad se komentiraju sramno Dodikovo pismo Shimonu Peresu i još sramnije insinuacije njegovog savjetnika Arie Livnea o Lagumdžijinom držanju "moralnih predavanja jevrejskom i srpskom narodu" i sarajevskom prizivanju novog holokausta.

Čuvena talmudijska re­čenica, za koju dobro znaju ljubitelji književnosti, kaže da je bolje biti među progonjenima nego među progoniteljima. Literarna i moralna istina u politici, po obi­čaju, biva pervertirana. Osudi zločina ne trebaju analogije, a ravnodušnost spram jednog genocida ne da se sakriti apsolutiziranjem drugog.

Oslobođenje