Izbjeglištvo u dvije slike

Piše: Vuk Dedić

Ognjišta

Priznajem, 1991. kad sam tek stigao u (tada SR) Srbiju bilo mi je po malo ganutljivno kada su komentatori na (tadašnjoj) RT Beograd govorili o „vekovnim ognjištima" koja smo „mi odanle" napustili pod pritiskom „neoustaških"… znate već. Jebiga, tada sam još (maloljetan, praštajte) vjerovao da je tome tako, odnosno da je srpska manjina (ama konstitutivna!) u Hrvatskoj na braniku plemenite jugoslovenske ideje i da je čitavo to sranje sa ratom u Hrvatskoj samo incident koji su izazvali neoustaški, neofašistički, neoštatijaznam elementi, koji su na prevaru uhvatili Hrvate da za njih glasaju i da će to sve biti gotovo za tri dana, poslje čega se ja vraćam u svoju Slavoniju da jurim i dalje onu malu plavu sa velikim… očima, ali malo morgen – za tri dana nije završeno. Kako je vrijeme proticalo, sve su me više žuljala ta „ognjišta". Dobro, mislio sam, pjesnička figura.

Onda je došao i đed u Srbiju. Njegov rođeni brat kod kog smo mati i ja stanovali, pravi kadar Tita i Partije, dočekao je brata srdačno, ali uz instrukciju da se već koliko sutra prijavi nadležnim organima. Za divno čudo u Novom Beogradu svi „organi" za prijem novih izbjeglica su bili u krugu od 500 metara, te se đed zaputio sam. „'Ajde, bogati pa nisam dijete da se izgubim". Uglavnom, nekoliko sati kasnije đeda dovodi policija. Jedan od policajaca mi kaže: „Deda ti je bio malo nervozan u Crvenom krstu pa su nas pozvali". „Jebala vas ognjišta i Milošević!", viče đed za milicionerima dok odlaze. „Crni đede, šta je bilo?", pitam ga. „Vako je bilo. Odem ti ja u Crveni križ da se prijavim, uđem kod one curice što popisuje i ona pita za ime i prezime kad sam rođen, odakle sam i onda me upita kad sam napustio ognjište. Ja velim ‘iljadu devetsto pedes't četvrte u jesen. Ona me pita da li se šalim, a ja odgovaram da se ne šalim, nego da smo tad pokojni ćaća i ja završili novu kuću i prešli u nju, da je u toj novoj kući bila peć na drva, a u staroj kući da je bilo ognjište koje smo tad napustili. Onda ona kaže da pita kad sam kao i ostali Srbi iz Krajine napustio ognjište u smislu da smo izbjegli. Na to ja njoj velim da niko u selu nije imao ognjište, da su svi imali peći i šporete i da to nije Krajina neg’ Slavonija. Onda ona meni reče da se ne zezam i da je čitava Srbija na čelu sa Slobodanom Miloševićem na nogama da nam pomogne da sačuvamo naša vjekovna ognjišta. E, onda mi se zamračilo pred očima i počeo sam psovati i terati u rodni kraj i nju i ognjišta i Miloševića. Onda je došla milicija i eto".

Danas kad čujem za ognjišta uskuva mi iznutra nešto što bi se donekle moglo riječima iskazati kao: „Jebala vas ognjišta! Još je moj pokojni prađed nabavio metalnu furunu koju je prikačio na dimnjak kuće koju je sagradio. Pokojni đed je kupio štednjak (šporet) ‘smederevac’ na drva! Stari je uznapredovao do kombinovano električno-plinskog šporeta u stanu. A kad je riječ o plinu, imali smo i bocu i plinsku instalaciju! Pun mi je kurac vaših ognjišta, ionako su nastavila da se dime još dugo nakon što smo otišli, a samo da vam kažem – nisam ja zaboravio da isključim šporet – neki seronja ga je zapalio, ne znam koje oznake je nosio na uniformi, ne znam koji je ‘Dnevnik’ gledao, ne znam je li naš ili njihov, moj nije, sigurno!"

Izb(j)eglice

Jebote, glupe li kovanice. Devedesetih smo se od sve muke sprdali sami sa sobom nazivajući se „uteklice" jer od sranja smo utekli, ali ga nismo izbjegli. Ako ste se tek sada vratili iz inostranstva, raspitajte se kod komšija o inflaciji u Srbiji ranih devedesetih. Moj drug je imao izreku: „Bog te mazo kakvo vrijeme došlo, odeš sa deset maraka u grad, častiš dva drugara da se userete od pića i još ti ostane za sutra. Samo, odakle mi još devet maraka?" Pa onda veselo ljeto 1995. Hvataju po ulici sve muško rođeno u Hrvatskoj. Patrole kombinovane od naoružanih pripadnika tada formalno strane „države" SAO Krajine i domaćih pandura, svi sa dozvolom da pucaju u leđa ako pokušaš da pobjegneš. Uveče se vraćaš sa neke žurke ili sa posla, piješ pivo ispred prodavnice, a ujutro si već ponosan vojnik u Kninu. Ako imaš sreće, daju ti i pušku. Ako imaš vezu, dobiješ i metke. Ako imaš baš jaku vezu ili nemaš nogu ili ruku, onda te puste nazad kući. Od tada imam fobiju od plave uniforme (do tada sam imao samo fobiju od maskirne, SMB i uopšte od zelene odjeće). I dan danas ustuknem kad vidim poštara.

e-Novine