Bošnjački kulturni mainstream mnogo se puta dokazao kao najbolji učenik najanahronijeg dijela srbijanske kulturne elite. Potvrđuje to i slična "akademska monomanija"

Piše: Muharem Bazdulj

U predgovoru knjizi "Stvaranje Republike Srpske" Nikole Koljevića, Dobrica Ćosić se na sebi svojstven ekstenzivan način pozabavio genezom rata u Bosni i Hercegovini. Ako je vjerovati Koljeviću i Ćosiću, s ratom u našoj zemlji Memorandum SANU nema nikakve veze. Akademije nauka i umjetnosti en general tu ipak nisu posve nevine. Za rat u BiH, kriva je ANU BiH; kriva je zapravo sama činjenica njezinog osnivanja. Tu krivicu sa akademijom, dijeli i edicija "Kulturno nasljeđe" te fraza "bosanskohercegovačka književnost". Da nije osnovana akademija i pokrenuta spomenuta edicija, da se lijepo govorilo o "književnosti(ma) Bosne i Hercegovine", a ne o bosanskohercegovačkoj književnosti, rata ne bi bilo i svi bismo krasno živjeli u miru, sreći & rahatluku.

Koljevićeva i Ćosićeva opsjednutost akademijama nauka i umjetnosti, statusom akademika kao besmrtnika i sličnim stvarima beskrajno je anahrona, no u dobrom dijelu srbijanske javnosti usprkos tome jošte živi. Dokaz za to je i neizmjerna frustracija koštunjavo-radikalske Srbije zbog pukog postojanja VANU (Vojvođanske akademije nauka i umjetnosti). Iz ove perspektive, ako postoji ANU, postojat će i država.

Bošnjački kulturni mainstream mnogo se puta dokazao kao najbolji učenik najanahronijeg dijela srbijanske kulturne elite. Potvrđuje to i slična "akademska monomanija". Nikome usta nisu tako puna kao voditelju-i/ili-novinaru-bošnjačkom-običnom  kad izgovara riječ "akademik". Kad nešto obznani neki "akademik", to u ovdašnjem javnom diskursu skoro da ima auru vrhunaravnog otkrovenja.

Ipak, ni specifična opsesija specifičnim "akademizmom" nije lišena onoga što je Krleža zvao "naročitim bizarnostima po domaćim nastranostima". Iako je sve doskoro bio tek dopisni član ANU BiH, Abdulaha se Sidrana već godinama rutinski tituliralo kao akademika (to je otprilike kao kad bi se fakultetskog asistenta zvalo univerzitetskim profesorom). Ista se stvar sada, evo, počinje dešavati sa Nedžadom Ibrišimovićem. Njegovo dopisno članstvo u ANU BiH instantno ga je promoviralo u "akademika".

Bosna je, međutim, zemlja u kojoj ponekad na volšeban način stvari sebe same svedu na svoju pravu mjeru. Tako smo, eto, jučer imali priliku saznati da je u Kalesiji priređen "omaž" Nedžadu Ibrišimoviću, a u povodu činjenice da je ovaj postao "akademik". Ibrišimović je iskoristio priliku da potcrta kako mu je draže da su ga se sjetili u Kalesiji, nego u Sarajevu, požalio se na manjak čestitki od strane kulturnih ustanova i izrazio želju da se nakon svečane inauguracije taj nedostatak ispravi. Takva slavljenička sujeta je zapravo prilično simpatična. Problem nastaje kad Ibrišimović, usprkos vlastitoj ogradi da nema politički nerv i političke sklonosti, počne akademsko-besmrtnički da vazi, recimo, ovako: "Moj narod i dalje je okružen narodima koji prema njemu, narodu kojem pripadam, ne pokazuju nikakvu ljubav i prijateljstvo. Država u kojoj živim je u toj Evropi nešto što se ne uzima kao ravnopravna činjenica naspram drugih država."

Čemu ovi i ovakvi "kalesijski zvuci"? Otkud Ibrišimoviću potreba da o narodima govori kao o pojedincima, pa cijelim narodima pripisuje nedostatak ljubavi i prijateljstva prema svom narodu. Ako iko ne bi smio upadati u takve zamke, onda je to neko ko se bavi književnošću. Da se i ne govori o optuživanju Evrope za "neravnopravnost" Bosne i Hercegovine, kao da za tu "neravnopravnost" nisu krivi lokalni lideri, među ostalim i oni čije je izborne liste pojačavao i Ibrišimović, usprkos tome što nema političku sklonost i nerv.

Pišući nedavno o Matiji Bećkoviću, Ivan Čolović je primijetio da su u sjeni najpoznatijih Bećkovićevih nacionalnih gnoma ostale neke "općeljudske". Dobar je primjer ona koja kaže: "Šalter je najstravičniji izum civilizacije". Ovaj je zgodni aforizam nažalost mnogo manje poznat od onoga o Kosovu kao "najskupljoj srpskoj reči". Ono što je Bećkoviću šalter (najstravičniji izum civilizacije), Ibrišimoviću je (po jednoj njegovoj izjavi) žiro-račun, a ta je misao nesumnjivo mnogo književnija od gore citiranih "kalesijskih zvuka" (da se ovdje ne vraćamo na neke stare još problematičnije Ibrišimovićeve teze; tada, u krajnjoj liniji, još nije bio "akademik"). 

Kaže još Ibrišimović kako na svojim plećima osjeća i "tegobe, brigu, strah, neizvjesnost i haos" koji živi njegova Bosna i Hercegovina. Nema potrebe da "akademik" podmeće svoja pleća za cijelu zemlju, ali nema potreba ni da svoje zemljake sa akademskih visina dodatno sluđuje pričama o susjedima kojima nedostaje ljubavi i prijateljstva te zloj Evropi koja nam ne da da budemo ravnopravni.

Oslobođenje