Predsjednik Srbije izjavio je u Njujorku da Srbija ne bi imala razumijevanja ukoliko bi neka od susjednih zemalja sada priznala Kosovo.

Piše: Svjetlana Salom

Takav čin bi, prema Borisu Tadiću, doprinio destabilizaciji Srbije, što njegova država ne bi mogla da primi bez ikakvog odgovora. Tadić pritom podvlači da Srbija više nikada neće voditi ratove, niti destabilizovati druge države.

Izjava je eksplicitno adresirana na makedonsko i crnogorsko rukovodstvo, nakon najava proteklih dana da su, uprkos procesu u Ujedinjenim nacijama o zahtjevu Beograda da se o proglašenoj nezavisnosti Kosova očituje i međunarodni sud pravde, u Skoplju i Podgorici bili spremni slijediti put vodećih svjetskih sila.

I mada je u domovini njegova izjava o nerazumijevanju dobila i kritiku da se nije znalo da li govori Koštunica ili Tadić, treba primijetiti da je predsjednik upotrijebio riječ molba, a ne zahtjev susjedima. To umnogome objašnjava nezavidan položaj Beograda naspram očiglednih pritisaka u nekim dijelovima Balkana iz svjetskih centara moći da požure sa priznanjem. Međutim, priča iz Ujedinjenih nacija, kada se danas preseli na balkanske gudure, govori o krajnje problematičnom položaju novonastalih država u regionu, koje svoju unutarnju i vanjsku politiku kreiraju između s jedne strane političkih ambicija i želja velikih (i, ne zaboravimo, mentora!) a, s druge strane, hodanja po tankoj žici koja region može gurnuti naprijed ili u ambijent prošlosti.

Makedonija je eklatantan primjer takvog stanja. Zemlja koja pokušava riješiti unutarnju krizu u odnosima dva najbrojnija etnosa još od krvavih sukoba 2001.godine priznanje Kosova razmatra u okvirima vlastitih dobitaka ili gubitaka. Država koja čeka pred vratima Evropske unije i NATO-a  u krajnje neizvjesnom roku zbog spora sa Atinom zbog imena, diplomatski pritisak Vašingtona ili Brisela za priznanjem Kosova ne usuđuje se ignorisati. S druge strane, svako upozorenje Beograda, makar dolazilo uz molbu, doživljava se, samo po sebi, kao faktor destabiliziranja.

Što nas vraća na početak ovog teksta. Boris Tadić je pomenuo odgovor Srbije, ne objašnjavajući kakav bi on bio u slučaju priznanja. Beograd je vratio ambasadore u zemlje Evropske unije koje su priznale Kosovo, nakon što ih je demonstrativno povukao, pa nema razloga da ih sada povlači od susjeda. 

Ako dozvolimo još malo teoretisanja, pomenimo da srbijanski vrh nikada nije praktično objasnio šta zaista vidi kao vlastitu korist od diplomatske ofanzive za prostor koji je već svjetski politički olimp priznao kao nezavisan od Beograda.

Nerazumijevanje je, dakle, obostrano. Jer, teško je vjerovati da iko razuman može misliti da se Kosovo ikada više može vratiti pod okrilje Srbije a da to ne proizvede novi krvavi rat na Balkanu. Poglavlje o statusu Kosova je zauvijek zatvoreno i ono se, bez krvavog scenarija, više ne može dopisivati. Međutim, nerealna politika Beograda već proizvodi negativan učinak. Destabilizacija regiona je na djelu upravo činjenicom da balkanskim prijestolnicama nameću vještačke dileme: priznanje kao uvertira u neizvjesno, ili nepriznanje hranjeno argumentom straha, kao politika mirnog, stabilnog regiona.

Riječ je o klasičnoj i perfidnoj zamjeni teza. Predsjednik Srbije je govorio o mogućnoj destabilizaciji njegove zemlje koju bi, navodno, makedonsko ili crnogorsko priznanje Kosova moglo inicirati. Jasno da je pred Beogradom još jedan težak period. Njegov kraj će biti onog momenta kada se tamo pojavi političar koji će i javno izreći ono što su potvrdile sve vodeće zemlje svijeta i Evrope. Ali ostale zemlje regiona ne bi smjele biti taoci toga iščekivanja. Kada Srbija uvaži taj argument, onda ćemo moći reći da se razumijemo.

Oslobođenje