Sloboda govora u tekućem stanju. Spada li povraćanje u slobodu govora?

Piše: Viktor Ivančić

Revoltirani "kroničar Splitskih festivala" G.P. poslao je bijesno pismo H.H.H.-u, predsjedniku Hrvatske glazbene unije (HGU), tražeći da ta institucija oštro reagira na "nečuveni i sramotni napad na hrvatskog umjetnika". Povod je bio performans konceptualne umjetnice S.S., inače predavačice na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koja je nedavno pred publikom 40 minuta povraćala uz pjesmu Dalmatinac Miše Kovača.

"Takozvani umjetnici performansa očito mogu povraćati kada im se prohtije, iz jednostavnog razloga što HGU ništa ne poduzima", piše kroničar G.P., te s grožnjom napominje kako je umjetnica S.S. "povraćala na vrstu glazbe karakterističnu za mediteransko okruženje i to je uradila – u samom srcu Dalmacije!" Dnevne su novine detaljno izvijestile o inicijativi; čeka se reakcija H.H.H.-a, predsjednika HGU-a, koji dosad nije bio upoznat sa skandalom.

Tako će se na splitskome slučaju možda izbrusiti društveni kriteriji o tome trebaju li nadležne institucije "nešto poduzimati" kako umjetnici ne bi mogli "povraćati kada im se prohtije", nego, valjda, kada im se to naredi ili dopusti. Naizgled djeluje nevjerojatno da bi križarski angažman kroničara G.P.-a mogao uroditi plodom, no ne treba zaboraviti da živimo u neobičnoj zemlji: nedavno je, primjerice, građanka M.P. tijekom konceptualnog čina odvedena s lisicama u ludnicu, premda nije iskazivala umjetničke pretenzije. A već i činjenica da su kroničara G.P.-a mediji krajnje ozbiljno shvatili, pa još i kršćanski poduprli, izaziva blagu jezu.

K tome, kroničar G.P., zazivajući kožne mantile, čizme i pendreke, nije se ustobočio samo zbog "sramotnog napada" na Mišu Kovača, pače, Mišo kroz cijelu priču pjevuši dosta usputno, nego zbog drskog skrnavljenja baštine i nacionalnih vrednota, što je ovdje uvijek osjetljivo područje. Budući da je ugroza simbolička, na koji bi način HGU i njezin predsjednik H.H.H. uopće mogli "nešto poduzeti"? Prijedlog: "Tražimo od organa reda da liše slobode sve neodgovorne pojedince koji povraćaju uz pjesme članova našeg nacionalnog udruženja, čak i ako su te pjesme čisto sranje." Jer ne može svatko biti takav talent da otprve napiše Rigoletto.

U svakom slučaju, bit će tragično ukoliko se povraćanje delegitimira kao oblik javnoga govora i iskazivanja mišljenja. Umjetnika, naročito onih pritajenih, mnogo je više nego što se želi priznati. Prizor koji nadražuje maštu ovog potpisnika je predsjednik Vlade za govornicom, s lavorom umjesto mikrofona. Budući da bi supstanca takvog govora ostala faktički ista, ono što bi izjavio u lavor novinari bi morali prenijeti pod naslovom "Povratak Ive Sanadera".

Želimo li opstati kao demokratsko društvo, nema nam druge nego dignuti dva prsta za slobodu govora i utjerati ih u ždrijelo. Uostalom, vratimo li se inicijativi kroničara G.P.-a, biološki materijal što ga prosječan izvođač izbaci tijekom povraćanja u pravilu je i sadržajniji i kvalitetniji od većeg dijela domaćih lakoglazbenih uradaka ili – da proširimo temu – od većine tekstova što ste ih u prilici čitati u novinama. (Uključujući i ovaj, koji je autor prethodno izrigao, a zatim priredio za štampu u žalosnom procesu samocenzure.) Stoga – pustite umjetnike da slobodno povraćaju, "kada im se prohtije", jer to često znaju raditi bolje od onih koji, dok nas zasipaju svojim stvaralaštvom, vjeruju da to ne čine.

Naravno, i u umjetničkim slobodama treba imati mjere, naročito kada je riječ o baštini i sličnim kolektivnim vrijednostima. Bilo bi, recimo, dosta nelagodno da umjetnik povrati tijekom intoniranja nacionalne himne, tim više što ga plemenski običaji sile da stoji u stavu mirno i po mogućnosti drži ispruženi dlan na srcu. Ali prdnuti nije loše.

Feral Tribune