Prije desetak dana u Sarajevu je upaljen olimpijski plamen, "u znak obilježavanja 24. godišnjice XIV. Zimskih olimpijskih igara".

Piše: Mile Stojić

Aleja poslije svečanosti. Prije desetak dana u Sarajevu je upaljen olimpijski plamen, "u znak obilježavanja 24. godišnjice XIV. Zimskih olimpijskih igara". Grad u kome je i nakon rata kulminiralo svakovrsno nasilje i koji se guši u kaosu i bezakonju sjetio se, makar obljetnica i ne bila okrugla, svoje bolje prošlosti: točno u 15 sati i 44 minute, kada je 1984. godine Sanda Dubravčić upalila olimpijski plamen, sedamnaestogodišnja Naida Akšamija, klizačica, dobila je čast da učini isto. Ceremonija je protekla otužno, ne samo zato što se svaka drama ponavlja kao farsa, već i zbog činjenice da je odgođen za tu svrhu planirani rock-koncert, jer je tog dana u tramvaju usmrćen nedužni srednjoškolac. I, umjesto da dobro promisle o svojoj odgovornosti za nasilje i kaos, gradski oci i (mame) naklapali su nešto o olimpizmu i njegovoj svjetlosti.

"Mnogo je većih, mnogoljudnijih, bogatijih gradova u svijetu, ali oni nemaju svoju olimpijadu. Mi se nalazimo u malobrojnom društvu odabranih i zbog toga trebamo biti ponosni na tu činjenicu", razmetala se gradonačelnica Semiha Borovac, te upozorila mladu generaciju: "Nikada nemojte zaboraviti da ste vi potomci ljudi koji su dokazali da su sposobni organizirati najznačajniju sportsku manifestaciju u svijetu." Gradonačelnica, dakako, nije spomenula tko su ti ljudi i kako se oni zovu, jer su imena Branka Mikulića, Uglješe Uzelca, Mehmeda Husića, Muhameda Abadžića i brojnih drugih stvar mrske komunističke prošlosti, pa ih nije uputno spominjati, jer oni, dakako, nisu bili demokrati. Ali što možeš, kad su ti staljinisti izgradili kompletnu modernu infrastrukturu ne samo u gradu, već i na okolnim planinama.

Kako tad, tako i danas. Olimpijski objekti su ili srušeni ili pljačkaški prisvojeni, vogošćanska zaobilaznica koju su počeli mrski boljševici stoji zaleđena već četvrt vijeka, demokrati su oglodali sve do kosti, a ovih se dana bore za privatizaciju hidroelektrana, zadnjeg što je ostalo. Dok svjetske novine na naslovnim stranicama plasiraju dramu kosovske nezavisnosti, dva sarajevska dnevnika iz dana u dan donose schlagzeilen na teme koliko je ukrao vlasnik Avaza, koliko drpio vlasnik Oslobođenja. Građani na to samo odmahuju rukom. Pokojni Daco Džamonja bi rekao – "šta ćeš mi pisat’ da je pokr'o kad ja znam da je pokr'o!". Na pitanje gdje su nestali novci od elektroprivrede lokalni patrioti će reći da ti to smeta, a ne smeta ti to što nam Milorad Dodik hoće da otcijepi Republiku Srpsku.

Tramvajski krug. Svirepo ubojstvo nedužnog dječaka u tramvaju, međutim, mene je podsjetilo na dirljivu priču o sarajevskim tramvajima. Budući da je vozni park sarajevskog gradskog tramvaja gotovo u potpunosti uništen prilikom agresije na grad, nakon rata su nam prijateljske države poklonile svoja vozila, neke iz karitativnih pobuda, a neke da se riješe vlastitog šuta i otpada. Iako su prvi tramvaj u Sarajevu koncem devetnaestog stoljeća pokrenuli Austrijanci, povijest modernog tramvajskog prometa obilježili su "vašingtonci", koje smo također dobili na poklon poslije drugog svjetskog rata. Zelena dugačka kola s malim prozorima i velikim farom gmizala su kroz sarajevsku maglu poput kiklopa, ili kakvih drugih bića iz fantastične zoologije. Na sjedištima su bile zakvačene pepeljare, koje su sklonjene početkom sedamdesetih, jer se vozilo ponekad dimilo poput kakve pokretne sušnice.

Sredinom sedamdesetih stigla su nova češka vozila, koja su, valjda u skladu s vladajućom ideologijom, bila jarkocrveno obojena, a konduktere su uskoro zamijenile metalne škrabice na početku i na kraju vozila u koje se ubacivao sitniš. Na stanicama je stajalo obavezno upozorenje: "Krupan novac možete zamijeniti u obližnjoj trafici". Pošto taj novi sistem samonaplate nije davao naročita efekta, u tramvaje su montirani poništači karata, koji su snažnim pritiskom na kartama pravili sistem rupica u obliku točkica na dominama.

Za vrijeme Olimpijade tramvajske postaje dobile su i prve moderne natpise, koje gradu bijaše darovala kompanija Coca Cola, kao jedan od olimpijskih sponzora. Početkom opsade tramvaji su bili glavne mete razularenih Karadžićevih patriota, ali su tramvajdžije nekako pokretale svoje ranjene karabasije, sve dok 14. svibnja 1992. nije pogođena glavna remiza na Alipašinu mostu, kojom prilikom je uništeno preko trideset vozila.

Tramvaji su, inače, povezivali tad "srpsku" Ilidžu s "bošnjačkom" Baščaršijom, pa su bili, razumljivo, posljednji most koji je valjalo srušiti. Pripovijeda se da se jedan pijani Karadžićev vitez ukrcao na Ilidži i čim je sjeo na stolicu čvrsto je zaspao. Probudio se usred Sarajeva sa šajkačom i kokardom i tako pao u zarobljeništvo. Tramvajsko zvonce nije se čulo u opkoljenom gradu sve do travnja 1994. kada je ponovno zazvonilo. Ljudi su vjerovali da će kad prorade tramvaji završiti i rat. Međutim, i nakon Daytona tramvaji su i tramvajžije bili čestom metom razularenih ratnika – u siječnju 1996. jedno vozilo pogođeno je granatom iz bacača, i tom je prigodom ranjeno više putnika, a jedan je podlegao.

Nakon rata, tramvajska uprava je propustila šansu da modernizira prugu i nabavi nova vozila – ratni upravitelj Jusufranić je, umjesto da traži pomoć za kupnju novih vozila, prihvatio donacije izraubovanih tramvaja, mahom iz Češke. Jusufranića su, u međuvremenu, smijenili radnici, jer je, istodobno dok je naručivao taj donirani krš, sebi uspio sagraditi veleljepnu vilu, vrijednu nekoliko milijuna eura.

Prošle godine u Sarajevo je stiglo dvanaest starih bečkih tramvaja, kao novi poklon dunavske metropole. Posljednje šinsko vozilo, popularni "Bim", po kome je Beč dobio svoj moderni image, provozalo se Bečkom štrekom u listopadu prošle godine, a onda je pretovareno na put za Sarajevo. Ta vozila, koja su 1959. godine patentirana u tvornicama u Gornjoj Austriji, odslužila su svoje, a njihovo mjesto zauzela su moderne njemačke mašine futurističkog izgleda. Ta zamjena počela je koncem milenija i meni, tadašnjem stanovniku grada, zasmetalo je što odlaze stari "Bimovi", iz čijih se drvenih podova osjećao snažan miris kolomasti, a svaki je u prednjem dijelu imao i kantu s pijeskom i lopatu, za slučaj požara. Takve je Strassenbahne imao samo Beč i nitko drugi.

Nisam ni slutio da će ti divni crveni bečki tramvaji doputovati za mnom u Sarajevo, kao dobri stari drugovi, vjerni pratioci mojih uspomena, samoće i očaja.

Feral Tribune