Veliki je problem kada se čovjek odluči riješiti starih, ne u pravilu i istrošenih, nego stvari koje su naprosto dodijale ili teško zaokupljaju i guše prostor.

Piše: Heni Erceg

Zatrpani smo papirima, knjigama ili lancunima pokojne majke, svakovrsnom starudijom, već je pun i šufit, podrumu se jedva može prići, a još ako živite u Splitu, na primjer, u kojemu ne postoji organizirano pražnjenje i odvoz stare krame, problem postaje pregolem. U Zagrebu je to lišavanje od komadića bivših života nekako i organizirano, pa se svakih nekoliko mjeseci zagrebačke ulice napune užasno zanimljivim hrpama različitih predmeta, koji svjedoče o ukusima, navikama svojih vlasnika, i svaki prolaznik, u dva-tri dana tokom kojih hrpa postaje sve veća, može izabrati neki predmet, staru, još dobro očuvanu stolicu, policu na kojoj je bivši vlasnik čuvao sebi dragocjene predmete…

A onda se uz te gomile odbačenih predmeta pojave zagrebački Romi i krene pažljivo razvrstavanje onoga što "vrijedi" od onoga što je i njima bezvrijedno, pa se ubrzo mjesto uz koje se zastajkivalo i ovlašteno, jer sve je na ulici kao u izlogu, zavirivalo u tuđe živote uskoro vrati u prijašnje isprazno stanje.

U Splitu, Dalmaciji općenito, takvo je nešto nemoguće, pa nikome nije čudno ako danima, mjesecima, u prolazu gleda neki stari špaher ili iskrzani štramac, jer vlasnik više naprosto nema mjesta ispod skala ili u drvarnici, pa su stari bojleri i crknuti frižideri, kao neke umjetničke instalacije, sastavni dio splitskih portuna. Ispada tako da Splićani, doduše silom prilika, vole svoju kramu, u protivnom već bi se pronašao neki organizirani način raskida s onim predmetima koje više ne volimo ili ne želimo gledati u svojim stanovima.

I ne samo to, nego nemaju ništa ni protiv tuđe, pa će objeručke prihvatiti i sadržaj tuđih šufita, naročito ako je vlasnik ugledna ličnost koja pri tome tvrdi da, eto, svoj tavan čisti, ne zato što u njega više ne može ući, a i žena mu prijeti odmazdom, nego samo zato da bi tim sadržajem razveselio upravo Splićane. Zašto baš njih, ako dobrotvor stoluje u Zagrebu? Zašto ne Zagrepčane? Zanimljivo pitanje koje se međutim ne postavlja, valjda zato jer nije pristojno poklonjenom konju gledati zube, čak ni ako su udomitelji dužni zauzvrat izgraditi mu štalu, mnogo, mnogo skuplju od samoga konja.

Pa se i od Splićana očekuje biti jako počašćenima najavom da će ministar kulture zbirku svojih grafika pokloniti upravo Splitu, ne Zagrebu ili Velikom Trgovišću, naprimjer, nego baš Splitu s kojim nema nikakve veze, osim, ah osim, njegove jake veze s Ivom Sanaderom koji je također Splićanin po potrebi, pa će, mada živi u velikoj kući u zagrebačkoj Kozarčevoj, glasati u Splitu, e kako bi mu izborna baza znala da se od nje nije otuđio. Štoviše, baš bi, samo da vražje prilike dopuštaju, živio među njima.

Kako su pak reagirale gradske vlasti Splita na tu donaciju, čiju vrijednost doduše nisu procjenjivali stručnjaci, ali o tome ćemo kasnije, svakako tako impresivnu da se ne može, poput starih bojlera i špahera, razvlačiti po nekom šufitu ili ispod skala u portunu? Ma pokazali su oni, gradski oci, pravo oduševljenje i onako na neviđeno, a da nitko još nije ni vidio Biškupićevu kolekciju, zapljeskali ručicama i prihvatili ponuđeno. Pa sretni da se neki ministar iz centra sjetio njihove provincije, a nije riječ o izgradnji nekog turističkog resorta, nego pače, unapređivanju kulturne ponude njihova maloga mista, pristali su odmah i na uvjet koji prati darivanje, uvjet mnogo skuplji od samoga dara, a to je izgradnja novoga muzeja u kojega bi se smjestila zbirka grafika dotičnoga Biškupića. Ha! Tko se tu ne bi odmah prisjetio velikoga splitskog slikara Emanuela Vidovića, koji je bezuvjetno čitavu svoju skupocjenu kolekciju slika darivao rodnom gradu, kojemu su pak, uz posvemašnje ignoriranje države, trebala duga, duga desetljeća da iz raznih vlažnih podruma tu neprocjenjivu zbirku konačno smjesti u obnovljenu zgradu.

Da, ali Vidović nije Biškupić, nije to bio ni Ivan Meštrović, čija je skupa ostavština, zaslugom ministarstva kulture, neovlašteno raznošena i prodavana, pa pitanje zašto Biškupić tako skup zahtjev nije postavio Zagrebu i tamo smjestio sadržaj svoga šufita, naravno nitko nije ni postavio.  Mentalitetom provincijalaca, podanički odanih središnjoj vlasti, vladari Splita i prema gradu se ponašaju kao prema sitnoj provinciji koja ima biti sretna dočim je se sjeti netko iz vlasti, "gore" u Zagrebu, makar se radilo i o uvjetovanom darivanju, još prostije, vezanoj trgovini kojom gospon ministar zapravo pokušava ući u povijest. On, naime, poklanja zbirku – koju je na neku milijunsku vrijednost procijenila, ne struka, nego tek jedna skromna galeristica, vrlo vjerojatno kućna prijateljica Biškupićevih – a Split bi zauzvrat trebao izgraditi novi muzejski prostor koji bi se, treba li sumnjati, imao nazvati imenom donatora. Muzej grafike – Biškupić! Uf! Nova, nezaobilazna kulturna činjenica Splita.

Nešto poput Mimare, koji je također svoju golemu zbirku donirao Hrvatskoj uz uvjet da ona bude smještena u posebnom prostoru. Razlika je međutim ključna, zbirka Ante Topića Mimare po mnogo je čemu jedinstvena za razliku od onih 1400 komada grafika "mahom hrvatskih autora", preko kojih Biškupić pokušava zaorati svoju brazdu u povijesti, a koje teško da mogu konkurirati čak i skromnijim naslagama na zidovima stanova hrvatskih, new primitives, tajkuna.

Uglavnom, baš su pred blagdane dva činovnika vlasti, jedan gradonačelnik i jedan ministar, uvjetovanom ljubavlju prema Splitu, posve ignorirajući stručnu javnost, građane darivali odlukom kojom grad koji desetljećima nema "kulturne" volje, niti tu volju pokazuje država, da sredi, obnovi svoje muzeje, galerije, ili važnu povijesnu jezgru Splita, sada potpisuje bjanko ugovor prema kojemu će zbog jeftinog proći skupo, i isprsiti pare za zgradu, komunalije, osoblje itd. budućeg Muzeja Biškupić. Onoga Biškupića koji, kao i drugi ministri kulture, kao i trgovačko društvo koje vlada Splitom, nikada nisu smatrali kulturnom sramotom da drugi grad u Hrvatskoj ni danas nema zgradu koja bi, baš poput Zagreba, mogla ugostiti neku veliku izložbu, Marca Chagalla, recimo. Stoga je "poklon" Biškupićev Splitu samo paradigma jednog stanja prema kojemu su Split, Dalmacija, otoci… tek nostalgična ljetna destinacija čiji domoroci ima da s osmijehom iznajmljuju apartmane, glume konobare, dobre domaćine koji još i lipo pivaju…

A opet, ministri kulture baš bi i trebali mijenjati učmale mentalitete koji državu vide kao samo jedan, uvjetno rečeno, veliki grad, a sve ostalo kao muklu provinciju, skroz suprotno Evropi u koju naš ministar kulture često i rado svraća, a koja ne poznaje takvu podjelu, nego su svi njeni mali gradovi, mali tek zbog broja stanovnika, a ne zbog oskudice povijesno-kulturne. Takvim parametrima gledano, mnogo je vrjedniji tek jedan kamen povijesne jezgre "provincijalnog" Splita nego sva ta pretenciozna, sa skupom zadrškom poklonjena, zbirka iz Biškupićeva šufita.

Feral Tribune