Suluda storija o šamaranju krupijea i maltretiranju osoblja u crnogorskim kazinima po primorju jedna je od onih priča koje bjelodano pričaju priču o nama današnjima.

Piše: Balša Brković

Podgorički tajkun, koji ni u kupatilo ne ide bez tjelohranitelja – što je i inače karakteristično za ljude čiste savjesti – galantan je, kažu, kad dobija, ali vrlo nezgodan kad gubi. Pa, ošamari krupijea, prijeti osoblju, psuje…

Moć opija ljude. Prekomjerna – prekomjerno. Kažu da je Niku Čaušesku, fasciniran golemom moći koja mu je, smatrao je, zasluženo pripadala, na večerama sa generalima znao, trešten pijan, urinirati po stolu i onda gledati generale kako jedu ostrige sa tim neuobičajenim dodatkom. A ovi su uslast kusali. Kaligula je konja uveo u Senat kada je htio poniziti tu časnu rimsku instituciju. (Pa što, mnogi balkanski lideri uveli su u parlamente i vrste znatno niže u lancu ishrane, kojima brane svoj lik i djelo, kaže moj prijatelj, cinik.) Ako je neka utjeha – zna se kako su završili i Niku i Kaligula… Istorija nije baš previše maštovita i u takvim slučajevima obično nema drugog puta. Analitičari skloniji šahu to još zovu "Crnogorska završnica" to je ono kada se partija završava naglim rušenjem mnogih figura.

Ona slavna definicija Marka Miljanova izražava suštinu jednog viteškog svjetonazora – čuvati druge od sebe, to je čojstvo. Ko to ne umije na drugom je polu te jednostavne etičke jednačine.

U najkraćem – vaš odnos prema krupijeu u kazinu simbolički je ekvivalent vašeg odnosa prema zakonu, prema pravilima na kojima počiva igra, jednako kao život. Kada podgorički tajkun šamara krupijea, to je ne samo ponižavanje (nedužnog) čovjeka, već i ponižavanje igre, rušenje pravila. A uz šamare žanrovski sasvim dobro idu i bejzbol palice, noćne sačekuše i slično.

Možda bi, u nekoj budućoj tipologiji igre, to moglo dobiti naziv Crnogorski rulet. Ta igra bi, jasno, bila opasnija po krupijea, nego po igrača. U Crnogorskom ruletu, dakle, strada – zakon.

Ipak, najslavnija modifikovana verzija ruleta, izvedenica iz osnovne igre, svakako je – Ruski rulet. Izgleda da je i ta igra sve prisutnija u Crnoj Gori, i da će je biti sve više. Ako odu Slovenci i ostali evropski investitori – a na čemu Kartel, izgleda, intenzivno radi – naš turizam ličiće baš na tu igru. Preživjeće samo oni koji se ne nađu na – strašnom mjestu. A takvih mjesta biće sve više.
Postoji jedan interesantan detalj iz istorije Ruskog ruleta. Dva ruska oficira su, u drugoj godini Rusko-japanskog rata (u koji se Crna Gora, i pored najbolje volje, nije uspjela ugurati) odigrali – meč za titulu svjetskog prvaka. Oba su bila već poznati majstori igre. Desetine partija bijahu iza njih. Ostali su sami. U oficirskoj kolibi, negdje na Dalekom istoku, po podu su ležali oni koji se nijesu kvalifikovali za finale. Na kraju, kada su ostali samo njih dvojica, najbolji u igri, jedan je predložio da – zamijene uloge. Onaj ko od nas dvojice pobijedi, trebalo bi da ide svijetom i govori – ja sam najbolji, ja sam pobijedio u igri. A to nije baš dostojanstveno. Misliće ljudi da je kakav sumanuti lažov, hvalisava luda.

amijenimo mjesta. Ti okidaj moj, a ja ću tvoj metak. Tako da pobjednik bude – onaj koji pogine. Tada će preživjeti – poraženi. I on će svjedočiti da je pobijedio onaj drugi. Tada niko neće imati razloga da ne vjeruje. A pobjedniku, što će mu bilo što poslije pobjede…

Naravno, ovakve viteške etide nijesu moguće u današnjoj Crnoj Gori. Zašto? Današnja crnogorska elita daleko je od viteškog svjetonazora, jer ubjedljivo "pada" na već pomenutoj jednačini Marka Miljanova.

No, ova storijica o tajkunu i krupijeima ima i druge rukavce, jednako zanimljive. Kada isti taj hrabrec (Dovedite mi dva nova krupijea, nešto me dlan zasvrbio…) otvara neki hotel tu se nađe kompletna politička i poslovna elita crnogorska. Koji su mogući pravci izvođenja zaključka iz takve situacije? Svi, nema sumnje, znaju i kakav je i ko je on, pa zašto su onda i svi oni – tu. Sviđalo se to nekome ili ne, ali jedino moguće objašnjenje je da su i oni, svi zajedno, isto što i on. A on je, vidjeli smo – nasilnik, arogantni kabadahija koji sebe očito doživljava kao nekoga ko je iznad zakona.

U današnjoj Crnoj Gori sve je vidljivo. Doduše, časni Filip Višnjić je i slijep sve vidio. A ovdje izgleda ni dobre oči nijesu dovoljan razlog da se ispjeva "Početak bune protiv dahija".

A bez takve pjesme ova se balkanska krčma neće zatvarati.

Vijesti