I američka i ruska strana punom parom razvijaju super-bombe, u prosjeku teške osam do 10 tona

Piše: Fran Višnar

Nova oružja i uvođenje tehnologija iz tzv. rata zvijezda mijenjaju vojne doktrine velikih sila. Više nije važno samo kvantitativno povećavanje. Konvencionalne i nuklearne snage SAD-a i Rusije ulaze i u utrku u kvaliteti. Na prvom je mjestu točnost pogađanja raketama zemlja-zemlja i zemlja-zrak. Novom generacijom proturaketnih projektila moguće je vrlo precizno uništiti protivničke interkontinentalne rakete, kao i one srednjeg dometa.

Amerikanci su i ranije bili prvi u poboljšavanju točnosti gađanja, no ruski tehnološki napori također donose plodove: proturaketni sustavi (poboljšane varijante S-300 Favorit i potpuno novi S-400 Trijumf) u stanju su presresti bojnu glavu američkog projektila zemlja-zemlja na daljinama od 200 do 400 kilometara. Povećavanje dohvata i točnosti višestruko poboljšavaju strateške mogućnosti, a minijaturizacijom i daljnim usavršavanjem isti se učinak postiže na taktičkoj razini. Mnoga nova konvencionalna oružja u stanju su ostvariti učinak nuklearnih sredstava manje snage.

I u Rusiji i u SAD-u nekad moderni stacionarni silosi za interkontinentalne balističke rakete, ojačani betonskim i čeličnim konstrukcijama kako bi izdržali povećanje natpritiska poslije nuklearne eksplozije, više nisu prioritet. U Rusiji su se opredijelili za razvoj mobilnih raketnih sustava velikog dometa i snage koji lakše mijenjaju položaje i teže se otkrivaju. Raketni silosi koji su zadržani sad se ojačavaju do stupnja da mogu izdržati tri puta veći nuklearni natpritisak, nego prije 20 ili 30 godina.

Tehnologija »rata zvijezda« na području interkontinentalnih balističkih raketa pridonijela je još jednom kvalitativnom pomaku. Posljednjih godina znatno je poboljšana »daljinska promjena cilja« rakete sa zapovjednih i kontrolnih postaja na lansirnome mjestu. Tu su Amerikanci bili u prednosti jer su mogli mnogo prije Rusa »preprogramirati« čak do osam alternativnih ciljeva tijekom samog udara, dok su Rusi desetljećima uspijevali u zadnji čas skrenuti lansirane rakete na samo jedan do dva nova cilja. Sad je i tu ruska tehnologija ravna američkoj.

»Daljinska promjena cilja« kod novih strateških međukontinentalnih sustava praktički je neograničena. To je korisno u slučaju da se neka strana odluči za preventivni nuklearni napad na protivnički interkontinentalni arsenal. »Preprogramiranje« omogućuje brzu i fleksibilnu zamjenu prve salve raketa, ako se pokaže da ona neće uspjeti. Istodobno SAD stalno napreduje u povećavanju akcijskog radijusa svojih strateških bombardera i težine korisnog tereta. Tako »nevidljivi« B-2 (ima i minimalni radarski odraz) koji ostaje u zraku 24 sata, ravno iz Amerike preko nekoliko kontinenata doleti do ciljeva i onda nakon obavljenog zadatka odmah bez slijetanja počinje povratni let u SAD.

Ruski supersonični strateški bombarder Tu-160 s promjenjivom geometrijom krila također ima poboljšanja u vremenu povratka i preinakama u standardu posade (dva pilota, navigator i navigator-operater): pilotski stolci imaju uređaje za masažu koji se aktiviraju za vrijeme dugih patrolnih letova. U zadnjem dijelu pilotske kabine smješten je toalet, čajna kuhinja i krevet, što raniji ruski i sovjetski teški avioni nisu imali. Prema ruskoj nuklearnoj doktrini, odmazdu po glavnim protivničkim političkim i urbanim središtima i dalje provode balističke rakete lansirane s kopna i iz podmornica. Bombarder Tu-160 zadužen je pak za uništavanje pojedinačnih objekata iznimnog značenja koji su smješteni duboko u pozadini NATO-a. I Rusija i SAD nastavljaju povećavati neranjivost svojih strateških podmornica. Bešumnost i pouzdanost temelj su suvremenog protupodmorničkog ratovanja (podmornica protiv podmornice). Instaliranje novih tehnologija razvijenih koncem 20. i početkom 21. stoljeća kod strateških bombardera jača otpornost na djelovanje elektromagnetskih impulsa što povećava mogućnost da bombarderske eskadrile prežive u slučaju iznenadnog nuklearnog udara. Kod strateških podmornica, smanjenje njihove šumnosti još će više poboljšati taktičko-tehničke osobine tih podvodnih plovila čija izgradnja i opremanje više ne mogu koštati manje od milijardu dolara po komadu.

I američka i ruska strana punom parom razvijaju »super-bombe«. One se (prosječno teške osam do 10 tona) na ciljeve izbacuju ili klizanjem kroz stražnja vrata teškog transportnog aviona (kod Amerikanaca) ili iz prostora za smještaj gravitacijskih bombi i krstarećih projektila (kod ruskog bombardera Tu-160). U oba slučaja odmah se otvara veliki padobran koji, uz ostale pomoćne sprave, navodi »bombetinu« gdje treba.

Američka »majka svih bombi« i ruski »otac svih bombi« ispuštaju zapaljivi plin koji izaziva strahovitu eksploziju – vatreni val i zračni udar nalik onome kod taktičkog nuklearnog projektila. Te nove »super-bombe« služe za uništavanje sakrivenih zapovjednih položaja regularne vojske, ali i nekih terorističkih skupina. Nisu neranjivi ni dobro maskirani podzemni objekti sa zemljanim i betonskim pokrivačem. Tu satelitska izviđanja nisu svemoguća, pa najpreciznije lociranje mogu uočiti jedino tajno ubačeni američki, odnosno ruski specijalci koji potom javljaju koordinate avionskim posadama spremnim da ispuste orijašku bombu. Zbog vrlo velike brzine raspadanja eksploziva (4000-8000 metara u sekundi) i stvaranja ogromnih količina barutnih plinova u vrlo kratkom vremenu (tisućiti dio sekunde), praćenih visokom temperaturom, stvara se nevjerojatan pritisak koji djeluje kao udar o košuljicu bombe (ima debele zidove načinjene od mekšeg čelika velike žilavosti), razbije je i prenosi se na čestice okolnog zraka stvarajući udarni val i četiri puta jači od svih poznatih bombi. Nakon prolaska udarnog vala, na mjestu eksplozije nastaje vakuum zbog čega se u narednom trenutku okolni zrak vraća prema centru eksplozije, stvarajući protuval koji uništava sve živo i neživo. Sfera djelovanja super-bombe ima tri zone: zonu pritiska, zonu rušenja i zonu potresa. Zona rušenja je za oko trećinu veća od zone pritiska, a zona potresa je gotovo dva puta veća od zone rušenja.

Zbog stravičnog učinka i dubine prodiranja, Amerikanci računaju da će njihova »majka svih bombi« vrlo brzo slomiti moral čak i dobro ukopanim protivničkim vojnicima i časnicima. Protiv Saddama Husseina 2003. takvo oružje nije korišteno, pa se njegova »promocija« očekuje u eventualnom napadu na iranske nuklearne i industrijske ciljeve. Rusija svog »oca svih bombi«, naravno, neće bacati na Gruziju, nego kad negdje na svom teritoriju (Čečenija, Kavkaz), na jednome mjestu, pouzdano otkrije najozloglašenije terorističke vođe koji doista nanose štetu Rusiji i njezinim interesima (doktrina »sravniti ih s razinom zemlje i spržiti pod zemljom«).

Vjesnik