Potpuno je logično da Vlada sad zbija šale sa nama u jednoj ritmički življoj formi. "Ko je pozajmio milion i po Milu Đukanoviću?", pitaju poreski obveznici. "Je-dna ba-nka iz Lon-do-na", sriče uglas izvršna vlast

Piše: Brano Mandić

Ima jedno prelomno mjesto u svakoj fantastičnoj pripovijesti. Teoretičari ga nazivaju tačkom prelazaka na drugi nivo. Majstori SF-a ili nekog drugog žanra nadnaravne tematike, pokazuju se na toj tački – čitalac ne shvati kako se odjednom našao u svijetu dvoglavih aždaha ili na vampirskom piru, budući je sve počelo u potpuno realnim okolnostima npr. Kakve kancelarijske polemike.

Tako su svi koji su poreskom obavezom vezani za državu Crnu Goru, neosjetno došli u poziciju kada "jedna banka iz Londona", prebacuje novac u Prvu banku iz Nikšića.

"Jedna banka iz Londona", osim što je formulacija vladine Uprava za sprječavanje pranja novca, istovremeno je i osmerac (Jed-na ban-ka iz Lon-do-na).

Osmerac je poznat kao metar narodnih pjesama prigodničkog karaktera, među kojima se posebno ističu svadbarske i udarničke. Vidi primjer: "Tu-cam ka-men na sred sre-za" ili "Dr-ma mi se kaba- ni-ca".

Vlada RCG se odlučila za melodijsku formu kosačkog nadgornjavanja, starosvatovskog ćosanja, ćatinskog mudrovanja. Do referenduma, to je bio deseterac – provjereni metod artikulisanja nacionalne histerije. Kako se taj epski metar pokazao trapavim za mirnodopske iskaze, potpuno je logično da Vlada sad zbija šale sa nama u jednoj ritmički življoj formi.

"Ko je pozajmio milion i po Milu Đukanoviću?", pitaju poreski obveznici. "Je-dna ba-nka iz Lon-do-na", sriče uglas izvršna vlast.

Onda cijelu aferu na prozni seriozni nivo vozdižu stranke kroz kratke ironijske pasaže saopštenja za javnost. Opozicioni portparoli koji kao na konkurs šalju svoja duhovita kozerstva, oštrim sječivom sarkazma crtaju javnosti da je Đukanović lopov.

Ta saopštenja treba da budu smiješna, ali nikome više nijesu. Vrijeme je da priznamo da je ono što novi kapitalisti rade građanima čisti seks – a dobro je poznato da u krevetu mjesta ima za urlik, grčeviti vapaj, suze (i sve druge vrste izlučevina) – no nikako za kisjelo-ironični smiješak. Probajte da svom partneru/ki u najintimnijim trenucima šapnete neki aforizam. Ne ide… kao što više odista nikoga ne interesuje to more intelektualnih doskočica glede Đukanovićevog punog buđelara kojima se pune dnevne novine.

Ta je priča upalila povodom dodjele mirovnih odlikovanja, ali sada smo na polju ekonomije kada je potrebno da makar jednom nezavisnom crnogorskom ekonomisti uši zapara tajnovito objašnjenje Uprave za sprječavanje pranja novca.

Da smo se neosjetno našli na "drugom nivou fikcije", govori i činjenica da je Đukanovića počela da brani država saopštenjima nalik partijskim. Da li se to izvršni aparat i ratnoprofiterska mreža grle u pozi 69 tu pred našim očima? (Po upotrebi mašte, ta poza nas odvaja od životinja – ujedno zadovoljavajući najanimalnije potrebe ljudskog stvora).

Jedna takva potreba humanog društva (a javlja se i kod nekih insekata) povezana je sa pravdom i u direktnoj je opoziciji sa državnim ustrojstvom, kao sistemom prinude. To što je prinuda devedesetih godina hodala po ulicama oličena u uniformisanim medvjedima i bila tako očigledna, ne znači da je danas iščezla – naprotiv.

Građani su jednako prinuđeni da žive bez sistemske zaštite države, što znači da se identifikuju sa negativnim junacima. Naravno da će u odjeljenju ponavljača najveći mangup biti onaj koji najviše bježi s časova. Naravno da će redar koji prijavljuje odsutne biti bubuljičavi kreten, predmet prezira prispjelih frkunica. Zato je Milo Đukanović – Duke u prednosti jer se nalazi na čelu pervertiranog sistema.

U tom sistemu je do juče vladao strah od nacionalne emancipacije, a danas od ekonomskog prosperiteta i građanske inicijative.

Dok se rečeno klupko kotrlja u političkoj areni, nikad se razmotati neće. Rolan Bart je lijepo primijetio da je politička naracija "sadistička i desadovska" – nedogledna igra šuge po beskrajnom polju interpretacija. Zato nije efektno kada Nebojša Medojević kaže ono što bi i poneki nestranački stručnjak u zemlji mogao. Medovu priču steže obruč političke logike, a to je zatvoren sistem i valja ga provjetriti spolja. Da bi ga se demontiralo, potreban je glas s onu stranu partijskih pogodbi.

Da ovo nijesu samo teoretske mudrolije, zna svaka domaćica koja je na CEDEM-ovoj anketi zaokružila Vanju Ćalović, kao što zna da prepozna osmerac kada joj ga upakuje kakav uglađeni vladin portparol.

A svi su uglađeni, mladi, samozadovoljni paraziti koji su spremni da za ludi osmerac u budvanskoj diskoteci prodaju tone nepotrebnih moralnih lekcija poput ove koja korijene ima u frustraciji jednog obrazovnog sistema daleko prije bolonjske reforme. To je bilo davno kada su san o modelu skandinavskog socijalizma prekinule Đukanovićeve i Marovićeve politič ke (ha)ubice.

Nije to problem samo u Crnoj Gori, pa i sama Amerika ne može da izađe na kraj sa Bush-ovim ludostima, jer se omladinci i omladinke više interesuju koliko je smršala, (ako je smršala) Lindsay Lohan, i da li je trudna (ako je zaista trudna) Britney Spears.

"Tako je passe napadati Busha", procijedila je neko veče draga koleginica. Na moju veliku žalost, morao sam da se složim – pri tome ne misleći na Buša. Sjedjeli smo pored presušenog korita Ribnice i razgovarali o ulozi novinarstva u crnogorskoj tranziciji. Bilo je pakleno teško disati pored suve rijeke (dvjesta metara od tajkunske kuće jednog tajkuna), kada se pojavila dvoglava aždaha. Zakoračila je u noć sa grafita preko puta glavnog ulaza u knjižaru i odmjerila dvoje novinara dugim vatrenim pogledom. To je bila prelomna tačka, prelazak na drugi nivo – bilo je to veče kada je Njegovo Veličanstvo trgovalo akcije banke Njegovog Brata.

Imah, ergo, ekskluzivu, ali nijesam znao što ću s njom: koga bi interesovale dvorske finansijske malverzacije kada bi u novinama mogao da pročita kako po Podgorici gazaju bikefalna mitološka čudovišta?!

Tja, pomislio sam i onda mi je sinulo: dužnost svakog novinara, pravnika, roditelja, sportiste, istraživača, poreskog obveznika je da svoja čudovišta i strahove zadrži za sebe. Potom hladno, precizno, protestantski, šelzijevski, bez ideje vodilje do ljubavi prema mališanima – počnu prikupljati dokaze protiv NJIH. A oni, izvinjavam se na površnom shvatanju ključnih životnih radosti, voze automobile čije felme vrijede školarine na dobrom američkom univerzitetu. To su neprijatelji i nema niti jedne borbe osim socijalne. Pošto smo puške poslali u Avganistan, ostaje gandijevski metod. Problem je što fali jedan osrednji Mahatma da kolektivni kukavičluk i malodušno slijeganje ramenima predstavi kao lokalni način mirnog bunta. Jer, mi se bunimo, zar ne?

Recite da je tako – da će se voda čistija vratiti u Ribnicu – kao što se novac vraća u Prvu Banku Bratovu.

EIC Bilten