Stil političkog života se manje ili više vratio u uobičajene kolosjeke, što se posebno dalo vidjeti pri nacrtu novog Ustava
Piše: Džudi Bat*/EIC Bilten
Nakon godinu dana od proglašenja nezavisnosti, Crna Gora počinje da dokazuje da su njeni građani donijeli ispravnu odluku. Ono što je konačno odlučilo u korist nezavisnosti bila je čežnja građana za "normalnim" životom gdje se političke borbe neće odvijati oko "sudbinskog" pitanja nezavisnosti, već oko praktičnih pitanja ekonomskog blagostanja i evropskih integracija. Ljudi nijesu gajili iluzije da će ih nezavisnost preko noći dovesti u raj, ali su se nadali da će barem razjasniti podjelu odgovornosti i nadležnosti, pa političari neće više moći da krive "Beograd" za sve probleme, već će morati da se potrude da pokafu da su u stanju da povedu zemlju u prosperitet i bolju budućnost.
Nakon ponovnog sticanja nezavisnosti, DPS-SDP koalicija je osvojila ubedljivu većinu na parlamentarnim izborima u septembru 2006. g. Time su građani dali jasan mandat i odgovornost novoj Vladi da odgovori djelima. Ključni uspjesi do sada su ratifikovanje SSP-a i pristupanje Partnerstvu za mir. Dobrodošli su i porast samopouzdanja uslovljen ubrzanim rastom stranih direktnih investicija, procvat na berzi i skok cijena nekretnina, kao i nekoliko veoma uspješnih turističkih sezona.
Baš iz razloga što na početku nije bilo velikih očekivanja, izostala su i razočarenja i demoralizacija, pa je Vlada RCG uspjela da zadrži povjerenje građana tokom protekle godine.
Ipak, ponekih razočarenja je bilo – odugovlačenje oko formiranja nove Vlade nakon povlačenja Mila Đukanovića iz prvih redova političke scene. Rasulo u DPS-u ukazalo je na štetan učinak partijskog razvoja u kome sve zavisi od jedne ključne ličnosti-vođe. Kad je Vlada RCG konačno formirana, nastavljeni zakulisni uticaj Đukanovića je bio više nego očigledan. Mnogi "stari znanci" su ponovo došli na vlast, a time je propuštena prilika da se iskoristi trenutak stvoren referendumom o nezavisnosti i lansira potpuno novi pristup politici koji bi pridobio građane za "nove podvige" i prevazilaženje dubokih podjela koje su izbile na vidjelo tokom referenduma.
Stil političkog života se manje ili više vratio u uobičajene kolosjeke, što se posebno dalo vidjeti pri nacrtu novog Ustava. Sve strane su se složile oko osnovnih premisa demokratskog parlamentarnog sistema i podjele vlasti, ali je dogovor propao zbog nesuglasica u simboličnim pitanjima imena zvaničnog ili zvaničnih jezika, zastave i himne.
Čini se da bi političari najradije vratili ova pitanja glasačima na referendumsko razmatranje, no što bi preuzeli odgovornost za postizanje kompromisa u Skupštini. Dvotrećinska većina potrebna za parlamentarni dogovor nije daleko, ali može i izmaći zbog novonastale dileme prevremenih izbora.
Glasači bi se mogli i zapitati zašto uopšte biraju predstavnike u skupštinu ako će svaku težu odluku ionako donositi sami. Referendum o problematičnom Ustavu bi samo otvorio stare rane načete kampanjom za nezavisnost, a nezrelost crnogorskih demokratskih institucija bi jasno izbila na vidjelo.
I od opozicije bi se moglo očekivati više – trenutno ne postoji jasna i ubjedljiva alternativa koja bi zamijenila vladajuću DPS-SDP koaliciju. Opozicija i dalje nudi ista maglovita obećanja socijalne pravde, ekonomskog prosperiteta, evropskih integracija… i oslanja se previše na pojedinač ne napade i optužbe za korupciju. Sve liči na to da opozicija i nema program drugačiji od Vladinog, već bi samo bila bolja u njegovom sprovođenju. Međutim, glasači više vole da se drže "poznatog zla", dok u međuvremenu maratonska vladavina iste koalicije znači da previše ljudi vjeruje da njihove sudbine zavise od opstanka vlasti (po poznatoj logici veza i podvezica).
Sa druge strane, treća opoziciona snaga se poigrava demagogijom srpskog nacionalizma koji nastavlja da sumnjiči osnovne premise crnogorske državnosti. To bi se i moglo nazvati jasnim alternativnim programom, ali sigurno ne onakvim kakav bi mogao pridobiti većinu crnogorskih građana. Za sada, međutim, uspijeva da pridobije dovoljno da spriječi formiranje nove koalicije koja bi bila u stanju da parira vladajućem bloku.
Dvije prijetnje se nadvijaju nad horizontom – jedna je mogućnost da će Crna Gora "pojesti koku koja nosi zlatna jaja".
Hoće li priliv turista i stranih investicija koje mahom ciljaju nekretnine ugroziti najveće crnogorske adute (prekrasnu obalu i jednako neprocjenjivo Skadarsko jezero) nekontrolisanom, neplanskom i po životnu sredinu štetnom pretjeranom gradnjom? Hoće li dobiti biti iskorišćene da se uspostavi solidna osnova za održivi razvoj? Hoće li prihodi biti uloženi u siromašnije regione? Hoće li biti stvorena nova radna mjesta i obnovljena preopterećena infrastruktura?
Druga prijetnja se ogleda u pitanju hoće li crnogorska stabilnost biti ugrožena procesom odlučivanja o konačnom statusu Kosova? Za sada, Crna Gora je učinila dosta u pravcu integrisanja albanske manjine, ali je nedavno istraživanje CEDEM-a pokazalo da situacija nije sasvim stabilna i da postoji dosta netrpeljivosti između Srba i Albanaca u Crnoj Gori. Do sada je Vlada RCG uspijevala da izmanevriše solidne odnose sa Prištinom, a istovremeno se trudila da zadrži prijateljstvo sa Beogradom koji do skoro nije baš uzvraćao jednakom pažnjom. Odgovorni političari bi morali biti spremni da sarađuju kako bi se održala unutrašnja ravnoteža u Crnoj Gori i dobri regionalni odnosi u potencijalno nezgodnim vremenima koja dolaze.
Proglašenje nezavisnosti je događaj koji je proširio mogućnosti Crne Gore za bržu integraciju u EU. Sa svoje strane, EU nudi najbolji mogući okvir za prevazilaženje podjela unutar crnogorskog društva i stabilizaciju regionalnog okruženja. Takozvani "zamor od proširenja" EU nije više bauk otkako je na junskom Evropskom Savjetu postignut Sporazum o "reformskom ugovoru" koji otvara put ka novim proširenjima. Sad je na Crnu Goru red da iskoristi ovu priliku.
*Autorka je ugledna ekspertkinja za zapadni Balkan u pariskom Institutu za bezbjednosne studije Evropske unije (EUISS)
0 Comments