Komentar na pisanje podgoričke Republike o sporazumu Karadžić – Holbruk
Piše: Sonja Radošević/Bosnjaci.net
Sasvim je sigurno da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić do sada mogli biti uhapšeni da je to htjela međunardona zajednica ali i da su htjele Srbija i Crna Gora. Jer, opšte je poznato da se Ratko Mladić odmarao na Crngorskom primorju godinama nakon raspisivanja haške optužnice za njim kao i da je Radovan Karadžić bio rado viđen gost "u dvorima" poglavara Srpske pravoslavane crkve u Crnoj Gori mitropolita Amfilohija Radovića.
I sve to i uz znanje crnogorskih zvaničnika i njihovih ratnih istomišljenika – Mila Đukanovića i Setozara Marovića, do 1997. godine. Jer, bez znanja policije "ove opštepozante ličnosti nijesu mogli ući u Crnu Goru".
Izvjesno je da nijesu uhapšeni i zbog toga što to ne odgovara ni sadašnjoj radikalnoj Srbiji a ni Crnoj Gori u kojoj je ista klika na vlasti od početka ratova u bivšoj SFR Jugolsaviji.
Interesantno je i za analizu zbog čega je crnogorski dnevni list "Republika" pokrenuo ovu priču upravo sada – nakon "osobađajuće presude od strane Međunardnog suda pravde u Hagu", onima koji su počinili ovaj nadplanetarni zločin".
Pričom o odgovornosti drugih, Crna Gora pokušava "u zapećak staviti ili skinuti sopstvenu odgovornost za počinjene zločine".
Jer, sticanjem nezavisnoti ona nije priznala nadležnost tog suda – time je formalno sa sebe skinula odgovornost ali suštinski nosi na "duši" posljednje vapaje ubijeh dječaka, žena, civila, nosi na sebi "kletvu ranjenih i nezaliječenih srca majki Srebrenice".
Mislim da je pravedno da svako nosi svoj teret za počinjena nedjela. Crnogorska vrhuška, ovu priču želi ostaviti "vremenu i pepelu zaborava" kao i ostali dio svijeta – od Ujedinjenih nacija preko Holandskog bataljona, preko Srbije i nebeskog naroda pa sve do genocidne tvorevine – takozvane "republike srpske".
Zbog toga osjećam obavezu kao i zbog onih generacija koje će živjeti u Crnoj Gori poslije nas koji pamtimo šta se sve deševalo, da napišem jedno svjedočastvo o ulozi Crne Gore i crngorskog rukovodstva u tragediji Bosne podsjećamo samo na iskaz crnogorskog ministra inostranih poslova Nikole Samardžića, koji je ovu funkciju vršio u vrijeme početak raspada bivše Jugoslavije.
U procesu protiv Slobodana Miloševića u Hagu Samardžić je kao svjedok optužbe kazao da je "u ljeto 1991. godine u Bar stiglo pet ili šest velikih brodova krcatim oružjem. Rekao je da je "lično vidio brodove a da je u njima oružje potvrdili su mu direktor luke i crnogorsko rukovodstvo… Odatle je, kazao je Samardžić, oružje za pripremu rata transportovano u Bosnu i Hrvatsku.
Ovim je, sada već pokojni ministar inostranih poslova Crne Gore Nikola Samardžić potvrdio da je rat u Bosni i Hrvatskoj logistički pripreman u Crnoj Gori što nije bilo dobro po tadašnje i sadašnje crnogorsko rukovodstvo.
Obzirom da se svjedočenje Samardžića u Haškom tribunalu odvijalo u vrijeme pred republičke izbore u Crnoj Gori, u oktobru 2002. godine, Haško tužilaštvo je zatvorilo za javnost ovo svjedočenje kako ono navodno "ne bi uticalo na izborni proces u Crnoj Gori".
U dijelu svjedočenja koje je uspjelo doći do javnosti, Samardžić je iznio podatke koji su, da je bilo volje i želje u Hagu, moglo dovesti pred ovaj sud pravde kompletno crnogorsko rukovodstvo – Momira Bulatovića, Svetozara Marovića i Mila Đukanovića. Ali očito, bili su jači, nama nepoznati razlozi protiv privođenja pravdi ove crnogorske vodeće trojke.
O ulozi Crne Gore u pripremi rata u Bosni i Hercegovini pisao je u novembru 1991. godine i podgorički nedjeljnik "Monitor"
-Tih dana u sarajveskom naselju Bistrik, blokirana je kolona šlepera iz Bara. Sve je počelo zaustavljanjem kamiona barskog "Rumijatransa" u kojem su policajci pronašli tone i tone raketa za ručen i ostale bacače. Niko te kamione nije najavio vlastima u Bosni i Hercegovini, niti u Sarajevu. Niko te šlepere nije pratio, ni vojna ni civilna policija. U šleperima je bilo ukupno 75 tona raketa i municije – pisao je "Monitor"
Tim raketama rasapamećivali su "ludi psihijatri", sarajevsku raju, iz tih snajpera su prekidane tek započete dječje igre na travnjacima i pločnicima širom Sarajeva i Bosne.
Da li se koga dotiču prekinuti životni putevi na stotine hiljada ljudi koji su samo željeli da normalno žive u svojim domovima, da gledaju svoju djecu kako rastu, da igraju nogomet, košarku, da se vole, raduju.
Da li se to dotiče onih koji misle da ih je, za čitav svijet sramna presuda Medjunardnog suda pravde u Hagu, oslobodila svake odgovornosti.
Da li znaju svi oni koji sada slave "oslobađajuću presudu da je na logoru Dahau zapisano: Onaj ko poriče Aušvic je isti onaj koji je spreman da ga ponovi".
Poruka je jasna – još uvijek svi oni koji su na raznorazne načine – bilo političkom ili vojnim odlukama bilo direktno učestvovali u ovom genocidu, ne priznajući ga, spremni su ga ponoviti – oni ili njihovi potomci za koje će njihovi očevi ostati opisani kao "junaci geoncida u Bosni".
Pravda je važna ne samo žrtvama, već i kao način da se spriječe budući genocidi i zločini protiv čovječnosti – napisao je sudija Ričard Goldston, prvi glavni tužilac UN-ovog Tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi u knjizi pod nazivom "Grobnica" koja se temelji na istraživanjima provednim od međunardonih forenzičara na grobnicama širom Bosne i Hrvatske.
Goldston je napisao u uvodu knjige, koja je štampana 2000. godine i zabranjena za širu javnost, da se "iskreno nada da će ova knjiga ‘Grobnica’ doprinijeti odluci da se osnuje jedan stalni Međunarodni krivčni sud, jer bez takvog suda, ne možemo se nadati da će XXI stoljeće biti manje krvavo od ovog koje se primiče kraju".
A evo svjedoci smo da je Goldston imao razloga za sumnju i strepnju nad sudbinom XXI vijeka te da pravda nije pobijedila na krvavom blakanskom prosotoru.
U Crnoj Gori su uspjela opstati pamćenja na sva užasna dešavanja u Bosni samo kod male grupe slobodoumnih, onih koji su prije početka krvorpolića pitali tadašnju i na žalost i sadašnju vlastelu, znaju li šta čine.
A evo šta ih je – Mila Đukanovića, Svetozara Marovića i Momira Bulatovića, početkom tih najsramnijih godina crnogorske istorije pitao lider Liberalnog saveza Slavko Perović – one koji sada dobijaju nagarde za "mirotvorstvo" upravo iz Sarajeva koje su ubijali zajedno sa Karadzićevim i Mladićevim bojovnicima.
-Moramo ih pitati – dok su ašikovali sa đevojkama, čuše li ikada pjesmu Kemala Montena, čuše li ikada Indekse, čuše li ikada "Crvenu jabuku", "Sjećaju li se one – Selma, ne naginji se kroz prozor".
Pročitaše li ti nesretnici Ivu Andrića, Mešu Selimovića, kazaše li ikada ikome i jedan jedini stih Alekse Šantića ili Maka Dizdara. Moraju odgovoriti na pitanje – prošetaše li se ikada slavnom Mostarskom ćuprijom, sjetiše li se ikad "Žutih dunja, aman". Moramo ih pitati kako umjesto "Mosta na Žepi" izabraše "Prokletu avliju".
Pitali su crnogorski liberali koji su i danas u Crnoj Gori proganjani zbog "pamćenja".
A u brisanju i mijenjanju crnogorske prošlosti Đukanovićevoj i Marovićevoj vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista zdušno danas pomaže nekada antiratna Socijademokratska partija.
Odbijanjem da se suoči sa sobom i svojom mračnom prošlošću, crnogorska vlast štiti i dobar dio crnogorskog stanovništva – prosrpske orjetancije kojima su i dalje glavni heroji Radovan Karadžić i Ratko Mladić i koji negiraju genocid počinje u Bosni.
Zato su bitna podsjećanja i zapisi. I zato je posebno pitanje koji mediji, pod čijom kontrolom i kada "pričaju neke priče. Da li ih iznose na svjetlo dana onda kada to "naruče određeni krugovi". A "koje krugove opslužuje podgorička "Republika " ili bivša "Publika", kako se zvala jedno vrijeme."
0 Comments