Srbija se suocava sa istinama: prva je zasluzena sudbina Ratka Mladica, a druga status Kosova

Piše: Fran Visnar/Vjesnik

Srbija se polako suocava s bolnim istinama. Zemlji nema prosperiteta ako izostane puna saradnja s Hagom. Srpska Vlada pritjerana je u cosak i u odnosu na slucaj Ratka Mladica vise nema manevarskog prostora. Covjek koji je zario i palio po Hrvatskoj, tako uporno bombardovao i opsjedao Sarajevo sa zeljom da se taj grad ugusi tzv. strategijom anakonde, a potom u Srebrenici naredio da se pobiju “svi Turci sposobni da nose pusku”, cijelu je deceniju uzivao punu zastitu srpskih vlasti.

A sada kada je sluzbeni Beograd ozbiljno pritisnut spolja i doslovno politicki ucijenjen, naciju treba pripremiti na to da i takav “heroj” mora zavrsiti iza resetaka. Ono cega se boji koaliciona Vlada Vojislava Kostunice je reakcija srpskih nacionalista i mogucnost nereda i protesta koji se ne bi mogli nadzirati.

Druga istina koja je jos neugodnija od (zasluzene) sudbine Ratka Mladica je pitanje statusa Kosova. Za Srbe, ta ce zavrsnica biti jos bolnija. Ove ce godine stici naplata (s kamatama) cinjenice da je Milosevicev rezim zapravo jos u ljeto 1999. godine izgubio Kosovo potpisavsi sa NATO kapitulantski sporazum u Kumanovu.

Nezavisnost tog nekad “svetog” dijela Srbije (u kojem zivi 90 odsto Albanaca, sedam odsto preostalih Srba i tri odsto ostalih manjina) vise nije nepozeljna tema za medjunarodnu zajednicu. Dapace!
Za Kostunicinu i sve buduce srpske vlade idealno bi bilo da pregovori s Albancima u Becu traju i 20 godina. Tako bi se za cijelu generaciju odgodilo suocavanje sa neizbjeznim. No, realnost je takva da ce albanska strana vjerovatno samo profitirati jer ne pristaje ni na sto nize od pune nezavisnosti. Od Srba ce zato i Amerikanci i Evropska unija i NATO traziti da “ne prave probleme” ako sebi ne zele da naskode.

Za srpsku stranu nezavisno Kosovo je crvena krpa, znak za opstu uzbunu i nacionalnu mobilizaciju. Ali nista vise ne moze biti prije. Miloseviceva ostavstina je strasna kada je u pitanju Kosovo: Srbija, kao suverena drzava, nema nacina da reaguje, a da sebi ne naudi.
Beograd se ne bi smio hvatati ni za svoju zadnju nadu (slamku): rusku podrsku. Danasnja Putinova Rusija previse je pragmaticna da bi svoje interese zrtvovala zbog Srbije. Cak je i Slobodan Milosevic bio naivac kada je mislio da ce Rusija vojno braniti Srbiju ili svojim vojnim prisustvom na Kosovu sprijeciti albanski san o nezavisnosti.
Rusija ce verbalno podrzavati Srbiju dok je to nista ne kosta.

Jednostavno, kada vise nijesi supersila i kada za vojsku trosis samo 20 milijardi dolara, a Amerikanci za vojne i obavjestajne potrebe pune svoj godisnji budzet sa fantasticnih 530 milijardi dolara – onda moras biti realan. Rusija zato ne moze nista napraviti za Srbiju. Niti ce joj isporuciti strateske protivvazdusne sisteme, niti ce joj poslati vojne savjetnike i instruktore.

Problem s Kosovom Beograd mora rijesiti oci u oci s Albancima. A prica o starijem ruskom i mladjem srpskom bratu, i njihovoj krvnoj povezanosti, u 21. vijeku je zastarjela. Rusi i Srbi su braca bez dokaza.

TURBOSRBI JEDVA CEKAJU PRILIKU

“Turbosrbi” (to su jos veci velikosrbi) jedva cekaju priliku da demonstriraju svoju snagu. Za njih je Ratko Mladic ratna ikona koja se ne smije micati iz Srbije, a da se zato ne plati politicka cijena.
U Beogradu su izabrali pogresnu taktiku. Umjesto stezanja obruca korak po korak oko Mladica daleko bi efikasnija bila taktika soka i svrsenog cina: munjevita akcija i jos brza “otprema” u Hag – nesto slicno onome sto je 2001. godine napravljeno sa Slobodanom Milosevicem na sam Vidovdan. Ovako, sve ispada kao manipulativna predstava koja ce najvise naskoditi upravo Srbiji.