Nacionalna kultura ostaje osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrdjuje i izrazava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta

Piše: Predrag Matvejevic/Danas

Nacionalna kultura i mondijalizacija nisu pojmovi istoga reda. Cesce se suprotstavljaju nego sto se usuglasuju. Pridaju im se razlicita znacenja. Od prilike do prilike, mijenja im se smisao.

Mondijalizacija se obicno poistovjecuje s globalizacijom. Prvi se termin vise rabi na frankofonom prostoru, drugi na anglofonom. Ni za jedan ni za drugi ne nalazimo jedinstvenu definiciju. Mondijalizacija se dovodi u vezu s “novim svjetskim poretkom”, kakav je najavljen, nakon zavrsetka hladnoga rata, u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Globalizacija se povezuje s predodzbom planetarnog ili “globalnog sela” (MCLUHANOV “global village”). I jedna i druga nastoje se opravdati nuznoscu integracija u suvremenom svijetu. O objema je napisano vise negativnih nego pozitivnih ocjena, na raznim stranama, u razvijenim i zaostalim zemljama, na ljevici i na desnici. Culi smo i vidjeli proteste i u Sijetlu u Americi, i u Porto Alegreu u Brazilu, u Pragu, Nici, Napulju, Djenovi itd.

Sazet cu i navesti nekoliko sudova, kakvi se susrecu i banaliziraju u raznim studijama i clancima: “Ne mora se vise osvajati teritorije uz pomoc vojne sile, dovoljno je zaposjesti trzista.” “Osvajanja vrse diljem planete industrijske grupe i privatni financijeri.” “Tko gospodari trzistem vlada zemljom.” “Osvajaci nikad nisu bili uspjesniji”. Posjeduju nove tehnologije i odredjuju njihovu primjenu; rabe i zlorabe informatiku; zagadjuju okolis i “peru” novac. Izazivaju napetosti kad im to ustreba, popustanja kad im vise nije potrebno. Uspostavljaju i ruse vlade i rezime. Ne obaziru se na nacela demokracije kakva proklamiraju. Ne postuju kulturne i civilizacijske vrijednosti kojima se dice. “Prestanimo prihvacati mondijalizaciju kao usud. Ne dopustimo da trziste odlucuje umjesto izabranih predstavnika drustva. Ne dajmo da se svijet pretvori u trznicu(…).

Umjesto pustosenja kakva izaziva mondijalizacija, gradjani ocekuju radjanje novih prava: pravo na mir, pravo na ocuvanje prirode, pravo na grad, pravo na informaciju, pravo na djetinjstvo, pravo na razvoj naroda.” To je dio uvodnika, objavljenog prije nekoliko godina u mjesecniku Le Monde diplomatique. Onaj tko voli citate mogao bi nabrojati jos mnogo, mnogo slicnih. (Edvard Goldsmit i Deri Mander sabrali su u pozamasnu knjigu svakojake osude globalizacije, pod naslovom “The case again the globalisation” – ona je, zamislite, upravo u Americi proglasena “politickom knjigom godine”!)

HABERMASOVO UPOZORENJE

Njemacki filozof Jirgen Habermas, nesklon “ideologijama” o kojima je rijec, priznaje da unatoc svemu “mondijalizacija prisiljava nacionalnu drzavu da se otvori razlicitosti oblika kulturnoga zivota, koji su joj strani ili nepoznati” (u studiji “Die postnationale Konstellation und die Zukunft der Demokratie”). Nuzno je, unatoc svemu, ograditi se od one vrste napada na globalizaciju ili osude “mondijalista” u kojoj se ocituju provincijalnost i nacionalizam. Njihove posljedice bile su na nasim prostorima katastrofalne. Jos nisu uklonjene. Nase prijatelje koji djeluju u medjunarodnim tijelima i pokusavaju obznaniti zlocin i kradju do jucer su optuzivali u Hrvatskoj kao izdajice; u Beogradu se i danas, nakon pada tiranina, napadaju “mondijalisti” – naime, tako se nazivaju zagovornici istine.

Stanoviti oblici suradnje na medjunarodnoj razini postali su neminovni: moderne tehnologije primjenjuju se u svim dijelovima svijeta; informatika je postala opcom disciplinom; prihvacene su razne zajednicke terminologije; zastita okolisa ne moze se provoditi samo u nacionalnim ili regionalnim okvirima; “internetom” se saobraca s kraja na kraj planete. Takvi oblici mondijalizacije ili globalizacije ne mogu se poistovjetiti s onima koji su malocas navedeni. Onaj tko ih se odrice po svaku cijenu, ne pitajuci se o njihovoj naravi i svrsi, tapkat ce na mjestu i kasniti. U nedavnoj raspravi koju smo vodili u Rimu, Umberto Eko je predlozio da razlikujemo “globalizaciju kao cinjenicu i globalizaciju kao vrijednost… Svatko govori o globalizaciji a da se pri tom ne pita sto ona zapravo znaci”. Napomenuo sam da je mozda posrijedi neodredjenost kakvoj je sklon postmodernizam. Nove terminologije grubo potiskuju starije – gube se npr. rijeci kozmopolitizam, internacionalizam, ekumenizam – cije je znacenje globalno ili svjetsko.

Vrijednosna mjerila mogla bi pomoci da se izbjegnu stanovite opasnosti ili barem umanje rizici. Svi dijelovi svijeta – oni u kojima su ljudska prava i pravna drzava dosegli vise razine i oni sto se s mukom pokusavaju izvuci iz okova zaostalosti ili neimastine – ne mogu se, ocito, globalizirati na slican nacin: nisu, kako se to obicava reci, “globalizabilni” u jednakoj mjeri, po istoj metodi. Procesi integracije u Evropskoj uniji nisu u svemu komplementarni ili kompatibilni sa shvacanjima globalizacije ili mondijalizacije kakva dolaze od mocnih multinacionalnih kompanija s one strane oceana. Povezivanje Evrope i “druge Evrope”, odnosi evropskog kontinenta i Mediterana, tranzicije zemalja koje su se izmaknule iz sovjetskog imperija ili izdvojile iz bivse Jugoslavije, ne mogu lako slijediti logike ili strategije koje nisu medjusobno uskladjene ni konvergentne. Nije (bilo) uputno uvjetovati ulazak u Evropsku uniju prethodnim uclanjenjem u NATO. To je, uza sve ostalo, teret za osiromasena gospodarstva zemalja evropskoga Istoka. Vojnu organizaciju Atlantskoga pakta, koja je, izgubivsi svoga povijesnog protivnika, ostala bez pravog razloga postojanja, tesko je pretvoriti u neku vrstu cistilista. Evropske tradicije poznaju bolje i vise oblike medjunarodnih veza.

POSEBNOSTI I VRIJEDNOSTI

Iskustva pokazuju kako se posebnosti na ovom polju tesko uskladjuju s vrijednostima. U jednom pismu, na samu pocetku stoljeca koje ce poroditi Evropu nacija (1801), Helderlin je zabiljezio prorocansko upozorenje: “Nista ne ucimo teze od slobodne upotrebe posebnog (der Besondere)”. Partikularnosti se, ponekad posve neprimjetno, pretvaraju u partikularizme. Autarkije i relativnosti prikazuju se kao vrijednosne kategorije. Utilitarnoscu i efikasnoscu prikrivaju se egoizam i volja za moc. Suprotstavljajuci se koruptivnim instrumentima mondijalizacije/globalizacije, kriticka kultura ne izlazi nakraj s pritiscima koji se na nju vrse. Pravila svjetske igre jaca su od nje same. Podrska koju dobiva nije joj dovoljna.

Nacionalna kultura nema jednako znacenje u svakom razdoblju povijesti. Ne mogu se poricati zasluge koje je stekla u proslosti i koje jos moze steci, pod uvjetom da se oslobodi vlastitoga balasta. U danasnjem svijetu, njezini se projekti razlikuju po tome koliko zadrzavaju u sebi tradicionalne pojmove i kulture i nacije. Prije Francuske revolucije, u kojoj se zacelo moderno shvacanje nacionalnosti, postojale su, dakako, zajednice s manje ili vise izrazenim osobitostima: puckim, etnickim, tradicijskim. Od renesanse do prosvjetiteljstva evropska je kultura preuzimala i prenosila univerzalne i kozmopolitske obrasce i teznje. Nacije s vlastitom drzavom imale su vise prilike da podupru svoju kulturu i priskrbe joj vecu samostalnost nego one koje su bile ukljucene u tudje drzave ili podlozne njihovu ustrojstvu. O takvu polozaju ovisile su slobode koje su se nudile i ostvarivale. Bajron se udaljio od nacije i postao evropskim pjesnikom. Igo je zagovarao “evropsku nacionalnost”. Stendal je nacionalni osjecaj proglasio “protunaravnim” (contre nature). Puskin ga je vidio kao “porok”. Za poklonika “ciste umjetnosti”, kakav bijase jedan Gistav Flober, umjetnicko djelo “nema domovine”. I Marks je sanjao o radnickoj klasi bez domovine. Iskustva nisu dala za pravo ni jednom ni drugom. Umjetnicka i politicka avangarda mogle su se pribliziti jedna drugoj na sretniji nacin od onog koji im je namijenila povijest.

KULTURA ZA SLOBODU

U kulturama nacija (naroda) bez vlastite drzave pitanje pripadnosti i duznosti postavljalo se na drukcijoj osnovi. Tamo gdje je politicki prostor ogranicen, podijeljen ili zaposjednut, nacionalna kultura je izlozena vecoj stezi i ovisnosti: morala je biti, uz ostalo, “sredstvom” u borbi za oslobodjenje, osloncem nacije, izrazom njezinih teznji. “Kultura za slobodu” (Kultur zur Freiheit), Fihteovo geslo s kraja XVIII stoljeca u Njemackoj koja se jos nije ujedinila u vlastitu drzavu, preuzeto je u raznim dijelovima Evrope sto bijahu u slicnu polozaju. I Josip Juraj Strosmajer, nas najznacajniji kulturni reformator u devetnaestom stoljecu, sluzio se analognom lozinkom: “Prosvjetom slobodi”.

U toku XIX i XX stoljeca zatjecemo u nacionalnim kulturama stavove i ponasanja, obrasce pisanja i govora koji se obracaju naciji: pozivaju se na nju i povezuju s njom, isticu porijeklo i pripadnost, izrazavaju odgovarajuci osjecaj i odanost. Sama kultura, postajuci nacionalnom, preuzima sadrzaje koje zatjece na svom prostoru i u vlastitoj proslosti, folklorne, narodne (pucke), humanisticke. Nastoji ih svesti na oblike kakvi joj najvise odgovaraju. Mijenja im ponekad smisao, trga ih od podloge, usvaja – ili “svojata” – i dijelove onog sto nije samo njezino. Smatra se duznom stvoriti predodzbu o sebi i svojoj proslosti kakvu prizeljkuje, koja joj dolikuje. U takvim pothvatima ne preze od zamjene povijesti mitom. Zahtjevi za stvaranjem homogenih nacionalnih kultura, zatocnica drzavne ideje ili ideologije, unistavali su diljem Evrope regionalne, lokalne i marginalne kulture, dijalekte i dijalektalne knjizevnosti. U obje Amerike gotovo su iskorijenjene drevne urodjenicke tradicije, kakve nisu odgovarale ciljevima kolonizatora, gradnji novih drzava.
Podsjecam na manje ili vise poznate osobine nacionalnih kultura ne zato da bih jos jednom utvrdio njihovu “ukorijenjenost”. Zanimaju nas, s jedne strane, otpor ulasku u druge i drukcije okvire ili opticaje i, s druge, strah da procesi mondijalizacije ili globalizacije ne ugroze identitet ili okrnje tradiciju. Cijena je ponekad jednako visoka i za odbijanje i za prihvacanje izazova. Gotovih rjesenja, valjanih ili prihvatljivih za sve i u svakoj prilici, nema i ne moze biti.

OGRANICENA MJERILA

Nacionalni pokreti i stranke koje ih predstavljaju skloni su, kao sto je poznato, utilitarnim shvacanjima kulture. U zamjenu za potporu i pomoc najcesce traze privrzenost ili poslusnost. Dio umjetnosti – ne uvijek samo onaj osrednji – potpada pod utjecaj takvih zahtjeva ili pak sam utjece na njih. Bastina i tradicija su prenijele stanovita shvacanja i ponasanja iz devetnaestoga stoljeca u dvadeseto. Malo je tko takve postupke preispitivao i provjeravao. Nacionalni se pisac proglasavao tribunom kad je trebalo i kad nije, u gotovo svim dijelovima Evrope. Pjesniku Tinu Ujevicu, jednom od najvecih koje je imala hrvatska knjizevnost, dugujemo duhovito upozorenje, jos aktualno: “Dobivamo tip covjeka koji misli da je literat jer je rodoljub.”
Nacionalna kultura vrijedi u nacelu onoliko koliko je doista kultura. Za samu naciju kojoj pripada i kojoj je namijenjena, ima i posebna znacenja, koja je ponekad tesko odrediti izvan same nacionalnosti. I tu je posrijedi spomenuta razlika izmedju posebnosti i vrijednosti: teznja da se sva kultura nacije (ona koju je nacija sama proizvela i ona koju je usvojila) svede na nacionalnu kulturu; determinizam koji identitet kulture izvodi iskljucivo iz nacionalnog identiteta. Ogranicene kulture stvaraju jednako ogranicena mjerila koja ih potvrdjuju pred samim sobom. Nacionalizmi zaboravljaju upozorenja koja su im uputili najveci duhovi nacije. Antun Gustav Matos napisao je prije stotinjak godina: “Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tudjinskog utjecaja(…). Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, vec u moci primanja, apsorbiranja sto vise tudjih kulturnih elemenata(…). Nasa umjetnost ce samo onda biti nacionalna, kada bude evropska.”

Alternative izmedju “ukorijenjenosti” u bice nacije nacionalnost (Barresov enracinement) i osjecaja “bez-zavicajnosti” (Heimatlosigkeit, sto je po Hajdegeru dio “svjetske sudbine”) izazivaju sporove, ne samo u Evropi. Zudnja za zavicajem i okrepa koju pruza “rodna gruda” ne jamce uvijek intelektualni ili stvaralacki probitak. Suocavanje s drugim i drukcijim unosi pak rizike kakve sama kultura ponekad ne zeli, izazove koji remete njezin red i mir. “U trenutku kad otkrijemo da postoje kulture a ne samo kultura” – napominje Pol Rikar – “kad prema tome priznamo kraj jedne vrste kulturnog monopola, iluzornog ili stvarnog, vlastito otkrice nam prijeti da nas unisti” (Histoire et Vérité). Nespremni na izazove i rizike te vrste, mnogi se radije odlucuju – napose oni koji se ne mogu odreci potpore i sigurnosti kakve pruzaju okruzje i vlast – da budu samo svoji na svome, makar tako ostali na rubu ostaloga ili u sjeni drukcijega.
Planetarna kultura, o kojoj se cesto raspravljalo prije nego sto su usle u modu mondijalizacija ili globalizacija, prijeti uniformiranjem kulturnih posebnosti (onih koje su se uspjele potvrditi kao vrijednosti). Suocavajuci se s raznim vrstama asimilacije, dominacije jacih nad slabijima, razvijenijih nad manje razvijenim, isticali smo pravo na razliku i priznanje pluralizma. U raspravi o suradnji kultura i sintezama na svjetskim razinama, antropolog Klod Levi-Stros formulirao je prognozu koja i danas izgleda prihvatljivom: “Svjetska civilizacija ne bi mogla biti drugo do koalicija, na razini svijeta, kultura koje zadrzavaju svoju originalnost”.

Nacionalna kultura ostaje osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrdjuje i izrazava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Njezine zadace vise nisu iste kao u vrijeme kad su se pocinjale oblikovati nacionalne zajednice. Ona je duzna, ulazeci u medjunarodne “koalicije”, osloboditi sebe samu od mita nacije i sablasti nacionalizma. Onoliko koliko to postize potvrdjuje vlastitu kakvocu i opravdava svoj poziv.

Nacionalne kulture u danasnjem svijetu suocene su s raznim alternativama, ponekad protuslovnim: izmedju angazmana za nacionalnost i svijesti da takav angazman moze potciniti kulturu samoj naciji ili nacionalnoj drzavi, drzavnoj ideologiji ili ideologiji uopce.

DEFICIT LAICNOSTI

U raspravi o kulturi i sukobu ne moze se izostaviti djelo koje nas je svojim izazovima navelo da se zamislimo nad “sudarom” do kojeg dovode kulturne i vjerske razlike medju civilizacijama: rad americkog profesora Samjuela Hantingtona, naslovljen “The clash of civilization and the Remaking of World Order”. Tesko je sloziti se s nekim od njegovih zakljucaka. Je li doista “imperijalizam neizbjezni posljedak (corollary) univerzalizma”? Moguce je obrnuti taj sud: neostvarenje univerzalnih projekata prosvjetiteljstva uvjetovalo je imperijalisticka izoblicenja kojima smo svjedoci. Dovelo je upravo do situacija na koje Hantington upozorava. Lisilo je stanovite kulture svjetovnosti ili laicnosti. Uocljiv je takav nedostatak u vjerskoj kulturi, sto pogoduje klerikalizmu ili fundamentalizmu (podrazumijevam, naravno, da se moze biti istodobno vjernik i laican). Deficit laicnosti u religioznom shvacanju nacije ili pak u prihvacanju i prakticiranju ideologije kao religije pokazao se pogubnim. I u staljinizmu smo vidjeli repertoar pojmova koji kao da su preuzeti iz nekog starog eklezijastickog indeksa: “sektasi”, “renegati”, “heretici” itd.

Opasnost da se manji ili veci dijelovi nacionalne kulture pretvore u ideologiju nacije odavno je poznata. Pokazala se u stvaranju fasistickih rezima, ne samo u Evropi. O njoj valja voditi racuna kad je rijec o “sudaru civilizacija” – to moze pomoci da se isprave stanovite pretpostavke: ne sukobljavaju se kulture kao takve nego ideologije koje su se iz njih izrodile i koje ih izoblicuju. To nije isto.

U visenacionalnoj i plurikulturnoj zemlji u kojoj smo zivjeli i formirali se, koja se raspala na tragican nacin i koja se vise ne moze spojiti u zajednicku drzavu, stekli smo iskustva koja u ovakvoj prilici ne mozemo presutjeti. Vidjeli smo, uz sve ostalo, kako se stanoviti pothvati nacionalne kulture doista guse u ideologiji nacije. Zatekli smo na djelu ne malen broj poslenika kulture: umjesto da traze istinska civilizacijska rjesenja, podrzali su, najcesce sutnjom, hajke nacionalizma ili pak kumovali pljackama. Nisu izostali ni ditirambi vodjama koji snose manje ili vece krivice za ratna stradanja i poratnu bijedu. O tome sam pisao posljednjih desetak godina. Tako sam shvacao svoj dug prema hrvatskoj kulturi i kulturi uopce. Udaljio sam se privremeno kako bih bio neovisniji.

PROPUSNOST GRANICA

Biljezim na kraju stanovita iskustva ili spoznaje sto mozda mogu pomoci i drugima kao i nama samim:
– tesko je osvajati sadasnjost ako se prethodno ne ovlada prosloscu;
– morali smo cesto braniti vlastito nasljedje, uvidjeli smo da nam ponekad valja braniti se od stanovitog nasljedja;
– spasavali smo pamcenje, ima prilika kad treba spasavati sebe sama od mnogo cega sto pamcenje sadrzi;
– nacionalna svijest nije jedini oblik svijesti, stetno je po samu naciju ako ona to postane;
– opasno je kad nacionalna energija ujedinjuje i ujednacava sve ostale energije, individualne i kolektivne;
– javljaju se slobode, a ne znamo uvijek sto bismo s njima ili pak dolazimo u kusnju da ih zlorabimo;
– namecu se podjele, a malo je ostalo onoga sto bi se jos moglo dijeliti.

Zajednicka drzava nije jedini preduvjet za suradnju s drugim narodima, napose s onima s kojima je bila povezana nasa sudbina, jezik, povijest. Propusnost granica i razmjena dobara, materijalnih i duhovnih, susreti ljudi i dodiri kultura, protok ideja i prenosenje iskustava, suocavanje stvaralaca i upoznavanje njihovih djela postali su kriterijimi suvremene civilizacije. Oni nicim ne umanjuju identitete i ne ugrozavaju samostalnost nacije. Tko ih ne umije prepoznati i ne zeli priznati osudjen je da ponovo zivi proslost, njezin losiji dio. “Sudar civilizacija” nije, na zalost, utopija.

Predrag Matvejevic
Danas