Odavno se ovdje nista ne dogadja sto nije u duhu ekstremizma. Rat se jos nije zavrsio, a tesko je reci kad ce. Nase siromastvo degradilo je ljudski zivot do nivoa bijede. Cini se da smo prilicno oboljeli od ravnodusnosti

Piše: Ratko Bozovic, sociolog kulture

Odavno se ovdje nista ne dogadja sto nije u duhu ekstremizma. Rat se jos nije zavrsio, a tesko je reci kad ce. Nase siromastvo degradilo je ljudski zivot do nivoa bijede. Cini se da smo prilicno oboljeli od ravnodusnosti. Nase navike su velike smetnje i u individualnim i drustvenim strategijama koje bi vodile do promjena

Sjeticemo se kako su na prve snimke iz rata pocetkom devedesetih zapanjeni roditelji djecu slali na spavanje i iskljucivali televizor, ali da su, nazalost, djeca, vrlo brzo, zajedno sa odraslima brojala leseve… Vec godinama stupci crne hronike puni su stravicnih vijesti o nasilju. Clanci o silovanjima, pretucenim starcima, djeci, bacenim bebama, praceni fotografijama i detaljnim opisima egzekucije postali su nam uobicajeno stivo.

Kakva je to postala nasa stvarnost? Je li to bumerang efekat rata u okruzenju ili posljedica nase nemastine i bijede? Odgovor na ova pitanja potrazili smo od profesora Ratka Bozovica, sociologa kulture.

– O svemu ovome tesko je i govoriti i pisati. U desetak svojih knjiga bavio sam se nasiljem kao nezaobilaznom temom pobrkane i dramaticne savremenosti. S razlogom je dominirala refleksija o nasoj nedavnoj ubrzanoj i tragicnoj istoriji i zalosnoj stvarnosti, koja nikako da se preoblikuje u civilizovano oblicje. Empirijska slika je zaista zastrasujuca, noc bez svitanja. I kad pokusavamo da odgonetnemo zasto je to tako, cini se da ne bi smjeli smetnuti s uma da je ovdje obezvrijedjeno ljudsko postojanje i ljudski zivot do apsurda, do patologije. Bolest je u pitanju. Emil Dirkem je svojevremeno obrazlozio da je patolosko ono drustvo u kome preovladjuju ekstremna ponasanja. Odavno se ovdje nista ne dogadja sto nije u duhu ekstremizma. Ekstremisti sludjuju i sebe i sve oko sebe svojim opsesivnim i iracionalnim „idejama”. Oni obozavaju svoje fikcije, ali zato ne vole ljude. Nemaju za njih saosjecanja ni razumijevanja. Krvavi i prljavi rat ostavio je neizbrisive tragove na sve vidove egzistencije vec i zbog toga sto je otvorio zmijarnik Pandorine kutije i sto je omogucio da se iskazu najgore strane ljudske prirode. Rat se dogodio i u ljudima, onima koji nijesu bili prisebni. Nijesmo valjda zaboravili da su junaci nasih smutnih dana bili zlocinci! Izgleda da kod mnogih jos nije zgasla ljubav prema njima. A nase aktuelno siromastvo degradiralo je ljudski zivot do nivoa bijede. U takvim okolnostima nema nista od dostojanstvenog zivljenja. Poraz je njegova egzistencijalna odrednica.

Monstruozne vijesti i rekonstrukcija zlocina stivo su koje „gutamo” u ogromnim dozama, a u kratkim intervalima! Kakve posljedice to ostavlja na nas?

– Na ovo pitanje pouzdanije i adekvatnije odgovore dali bi psihijatri. Uostalom, psihanaliticar dr Dusan Kosovic je u nedavno objavljenoj knjizi o stresu posebno apostrofirao pogubne ucinke ratnih uzasa koji su praceni zestokim stresovima. On dokazuje da su psihosomatski dozivljaji najcesce takvi da ostaju i kad se rat zavrsi.

To znaci da se ovdje rat nije jos zavrsio, a tesko je reci i kad ce. Sjecam se jednog prizora iz nase svakodnevice bas iz devedesetih godina, kada su mediji uveliko vodili rat prije nego sto se stvarno i dogodio. Moja rodjaka, Nada Radovic, koja je tek bila pocela da ide u skolu, jednog jutra, poslije gledanja televizijske emisije, u kojoj je bilo i odvec surovosti, a vjerovatno i propagande, dotrcala je do mene, gotovo izbezumljena i rekla mi: „Znas sta, prije nego sto ove cike dodju ovamo bilo bi najbolje da se sami ubijemo, da nas ne bi mucili”. Sada je ta djevojcica upisala fakultet, ali je u njenim snovima preostalo ponesto od dozivljene strave i uzasa. Kakve li su tek ostale traume kod djece koja su bila svjedoci stravicnih stradanja svojih porodica i svojih najblizih, tesko je i pretpostaviti.

Kradje, trgovina drogom i ljudima, ubistva postaju nesto na sta smo svikli i sto nas sve manje tangira! Jesmo li mi to potpuno otupjeli? Ili je, pak, sve postalo drustveno prihvatljivo?

-Moglo bi se reci da smo vec na sve oguglali. Tako je to kad se sve okrene naopacke, kad ne funkcionise ni pamet ni savjest. Meni se cini da smo poprilicno oboljeli od ravnodusnosti. Rade Konstantinovic je rekao – ako ne primjetis cudoviste pomisli da sam nijesi cudoviste! To je opasno i individualno i kolektivno stanje. Ono lici na zamrzavanje zivih i neocekivanih impulsa zivota. Cehov je ravnodusnost prepoznao kao paralizu duse i kao privremenu smrt. Ne znam sta od toga moze biti gore. Biti ziv, a mrtav!

Ko u stvari diktira toliku dominaciju mracnih hronika – nasa realnost, citaoci ili uredjivacke politike? Je li rijec o „gladi” za takvim stivom, kako se cesto cuje iz novinskih i drugih redakcija, jer navodno narod to voli da cita?

– Cini mi se da nema neduznih. Otislo se predaleko u stvaranju pogubnih navika. Nase navike su velike smetnje i u individualnim i u drustvenim strategijama koje bi vodile do promjena. Izgleda da je najprihvatljivija rdjava vijest! Za novinarstvo je receno da je ples izmedju jaja, ali ako se bar neko jaje ne polomi, ples ce ubzo pasti u zaborav. Cini se da se i u uredjivackoj politici tezi spektakularnosti i zavodljivosti citalackog svijeta. Novinarsko voajerstvo je postala prava moda. U tome se ide tako daleko da se od citalaca stvaraju ne kriticke persone, vec lakomisleni zavisnici. Najgore je to sto se istina zaklanja marginama stvarnosti, sto nebitno dobija primat nad bitnim, nad sustinom. Zaboravlja se na neophodnost istrazivackog novinarstva, slobodu novinarske profesije i kreativnost kritickog misljenja.

Dobrice

Je li „normalnost” u nasim uslovima postala dosadna? Potpuno nezanimljiva stvar u kojoj „glupi i dobri”, po pravilu siromasni, samo rade svoj posao. Zar zaista niko ne zeli da cuje pricu o dobrom, pozitivnom, postenom covjeku?

-E, tu su ocigledne krivice u medijskoj sferi, u medijima koji su se odvikli od susreta sa dobrim ljudima, a cesto i sa vrijednostima. Na globalnom planu, mediji su vise skloni krivotvorenju, sukobima, intrigama i skandalima nego razloznom, uljudjenom i pacifikovanom rezonovanju. To je zato sto je prisutnija u medijima stranacka ostrascenost i interesno misljenje nego tolerantni jezik gradjanina i gradjanska svijest.

Mrzitelji

Cini li Vam se da je i dalje „javna rijec” zatrovana mrznjom prema drugom i drugacijem? Sta mislite o mrziteljima? Kao da nijesmo izvukli pouku iz svega sto smo dozivjeli?

-Ubijedjen sam da je mrznja antropoloska greska, vrsta afektivne pomjerenosti, poremecaj mentalne ravnoteze i defekt osjecajnosti. Poznato je da se predmet mrznje vezuje za drugoga, za drugost i tudjost, za razlicitost. Tamo gdje vlada mrznja nema rasudjivanja. Tamo nema dilema, tamo se ne postavljaju pitanja.Protagonisti mrznje sivi su umovi, sa izrazitim defektom licnosti, bez normalne licnosti. Bez mrznje njih nema nigdje, pa ni u medijima. Ne bi se morali toliko pripustati medijima jer zagadjuju i medijsku sferu i javni zivot.

Po tome koliko su mrzitelji prisutni u nasoj javnosti i u medijima, cini mi se da pouku nikakvu i nikoliku nijesmo izvukli.

Nije sporna pamet vec karakter

Gdje se mora traziti i nalaziti izlaz iz takve svakodnevice i gdje je tu uloga politicara, medija i intelektualaca?

-U slobodnom drustvu i demokratskim institucijama. Bez slobodnog drustva i slobodne medijske sfere nema ni slobodnog misljenja. Bez istine o drustvenoj zajednici nema istinske promjene.A sto se politicara i intelektualaca tice, nije u njih toliko sporna inteligencija koliko je sporan njihov karakter. Ovdje je vec izvrseno moralno samoubistvo!

Pobjeda