Posljednji lazni car je bio Milosevic. On je toliko lagao, da je najzad prevario i samog sebe. Danas u Hagu laze

Piše: Pobjeda

Mirko Kovac, danasnji apartid, pisac kosmopolitske orijentacije i jedini zivuci iz mitske trijade Kis, Kovac, Pekic, pocetkom, za mnoge, kobnih devesetih, bio je pisac, scenarista i esejista, sa sest romana, nekoliko zbirki pripovedaka, scenarija za filmove (“Okupacija u 26 slika”, “Lisice”, “Pad Italije”…) i dobitnik najvrednijih jugoslovenskih knjizevnih priznanja: od Andriceve nagrade, Nagrade Zeljezare Sisak, Nagrade biblioteka Srbije za najcitaniju knjigu, do NIN-ove nagrade i nagrade “Dimitrije Tucovic” 1986. godine za esejisticku knjigu “Evropska trulez”. Bujajucim efernalijama suprotstavio se energicno. Beskompromisno se u lice narugao srpskom nacionalizmu. Ucinio je to u vrijeme kad se u gomilama galamilo o teritorijama, o ujedinjenju srpskih zemalja. Bio je u manjini. Kad su arhitekti, dobitnici Borbine nagrade za arhitekturu, zajapureno govorili da Dubrovnik treba sravniti sa zemljom, kad je kolicina odvratnosti u njegovom okruzenju postala nepodnosljiva i kad su ga na poslijetku poceli nazivati izdajnikom otisao je iz Beograda.

Razumijevajuci “dijalektiku varvarizma” govorio je da da ce to nacionalisticko divljanje zavrsiti tamo gde je pocelo. Kasnije se to i dogodilo. Njegov dolazak u Hrvatsku 1991. izazvao je lavinu optuzbi u beogradskoj “patriotskoj stampi”. U pocetku zivio je kao podstanar, bez radnog prostora, bez knjiga. Jedno vreme i bez pasosa. Bio je dobro prihvacen, cak i onda kad je ostro pisao protiv hrvatske vladajuce politike. U tom casu, bio je potpuno na hrvatskoj strani. Na toj strani bili su i njegovi hrvatski prijatelji koji nikad nisu bili nacionalisti. U to vrijeme gorjeli su hrvatski gradovi i hrvatski nacionalizam bio je odbrambenog tipa. Kad se to izmijenilo Kovac je slijedeci vlastite porive poceo pisati u opozicionom listu “Feral” rasturajuci kako hrvatski malogradjanski nacionalizam tako i onaj primitivni, s ustastvom kao ideologijom. Srecom, u Hrvatskoj je bio veliki broj njegovih istomisljenika koji su se gadili Tudjmanove politike. Jednom je kazao da je Tudjman, koji je utemeljio kriminalnu drzavu i prokockao status zrtve, nanio stete svojoj zemlji makar koliko i srpska agresija. Desnicari su mu prijetili izgonom. Danas zivi u Rovinju, nepomiren s nacionalizmima i populistickim bedastocama sviju provinijencija.

Mirko Kovac je 1993. dobio medjunarodnu nagradu “Tuholski” svedskog PEN centra, te Herderovu nagradu za knjizevnost 1995. godine. Urucene su mu i dvije nagrade iz bivsih Slovenije i BiH, s obrazlozenjem da se “svako veliko knjizevno djelo sretno prelijeva izvan nacionalnih ograda i postaje univerzalno, zajednicko kulturno dobro i civilizacijsko naslijedje”. Veliku nagradu Crnogorskog narodnog pozorista dobio je dramski tekst izuzetne knjizevne vrijednosti i scenskog izazova – “Lazni car”. “Lazni car” predstavlja novo tumacenje vremena i licnosti vise puta obradjivane u literaturi, a bogatom umjetnickom imaginacijom problematizuje i danasnje vrijeme – zapisano je u obrazlozenju zirija.

Veliku nagradu CNP dobili ste kao priznanje za dugogodisnju dobru saradnju krunisanu dramom Lazni car koja je premijerno igrana u cast obiljezavanja pola vijeka crnogorskog nacionalnog teatra. Kako ste dozivjeli visoko hijerarhijsko priznanje pristiglo iz Crne Gore, iz rodnog kraja?

– Znate, ja sam vec pomalo postao kolekcionar nagrada sto domacih, sto medjunarodnih, ali ovo je moja prva i jedina nagrada u Crnoj Gori, pa je vec to dovoljno da me na neki nacin gane to priznanje. Uz to, nagradu su prije mene dobili izuzetni umjetnici koje cijenim, koje volim i to me cini posebno radosnim.

Moze li se sklonost ovdasnjih naroda da kao kolektivitet, s vremena na vrijeme, pocinju osjecati potrebu za providjenjem i spasenjem u liku vladara oznaciti kao mentalitetska konstanta? Smatrate li da je tabu o nepogrjesivosti vladara ovdje nagazen do te mjere da je reinkarnacija nekog od ovdasnjih “laznih careva” minimizirana?

– “Lazni carevi” mogu se lazno predstavljati na vise nacina i u vise formi. Scepan Mali je samo jedna varijanta laznog carevanja. Lazni car je svaki onaj koji laze svoj narod, koji ga zaludjuje, opcinjava, zavodi, potkrada. Lazne vladavine su zilave. Posljednji lazni car je bio Milosevic. On je toliko lagao, da je najzad prevario i samog sebe. Danas u Hagu laze. Dobrica Cosic je rekao: “Lazemo iz ljubavi i covecnosti, lazemo zbog postenja. Lazemo zbog slobode. Laz je vid naseg patriotizma i potvrda nase urodjene inteligencije. Lazemo stvaralacki, mastovito, inventivno.” Ako ideolog jedne nacije propovijeda laz, onda su neminovni lazni carevi. Da postoji, na primjer, srpska inteligencija, ona bi morala do temelja razoriti tu kulturu lazi. Jer sa takvim poimanjem da je laz oblik postenja, da je laz istina, jedna nacija je osudjena da ostane u svom brlogu i da uziva u svojim lazima i svojim laznim carevima.

Vjerujete li i dalje da je drustvo bez konflikta mrtvo drustvo?

– Ja sam o tome govorio kada smo imali totalitarno drustvo koje je propovijedalo unisono misljenje, bez prava na svoje i drugacije misljenje, docim je danas, krahom totalitarnih ideologija, sloboda misljenja i govora dobijena, ali i u najrazvijenijim demokratijama ta sloboda nikad nije osvojena. Nedavno je jedan Institut za istrazivanje slobode javnih medija Ameriku svrstao na 22 mjesto, prema tome konflikti su bitni za jedno drustvo, ali samo s argumentima. A mi smo skloni uvredama, gazenju privatnosti drugih ljudi, zadrtom osporavanju misljenja drugog. Na tom planu kodeksi ponasanja moraju postojati. U novim uslovima konflikti moraju biti plodonosni, stvaralacki.

Brojni crnogorski intelektualci i jezikoslovci tvrde da je na ovdasnjem izvoru izgradjen srpski i hrvatski stokavski sistem i insistiraju da Crnogorci imenom crnogorski jezik oznace ovdasnji segment opstestokavskog sistema. S pravom ili ne?

– Osobno mislim da je ovaj jezik kojim mi pisemo i razumijemo jedan jezik, ali kako ne postoji za njega zajednicki nazivnik, onda ne preostaje nista drugo nego uzeti ga kao komponentu nacionalnog identiteta. I to ne bi trebalo nikome da smeta. Nije vazno odakle potice stokavica, vazno je da je ona ugradjena u jezicni standrad i prihvacena. Pisci imaju pravo “napstovati” mnoge jezicne kanone, ici u kontru, poigravati se s jezicnim finesima, pomicati njegove standarne vrijednosti, itd. , jer je i to dio slobode. Licno mislim da je sasvim svejedno kojom varijantom pisete u okviru jednog jezika, ali ako bas zelite da vas jezik odredjuje, onda je to vas slobodni izbor. Pisao sam i ekavski i crnogorski i bosanski, sada u Zagrebu objavljujem izabrana djela na hrvatskom, na kojem vec dugo pisem, ali ne zato da bih po svaku cijenu bio hrvatski pisac, nego naprosto stoga sto mi se hrvatski najvise svidja. Uostalom, crnogorski je jezik najblizi hrvatskom.

Uvijek sam u manjini

Svojevremeno vas je Predrag Matvejevic nazvao skrnaviteljem ovdasnje malogradjanske i tradicionalisticke mitologije. Jeste li prevashodno zbog toga svugdje i uvijek u manjini? Jesu li Vase knjige pokvarile vasu biografiju?

– Da, tacno. Uvijek sam u manjini, ali i to je moj izbor. Ne podnosim kolektivne zanose. Kako je Nice govorio: “Oko mene je uvijek jedan previse!” Sto se knjiga tice, donijele su mi i zadovoljstva, ali i gorke sate. Na jednom sam mjestu rekao da sam kusao mnoge gorke napitke, ali najvise gorcine donijeli su mi napici od tinte. Mogao sam izabrati laksu plovidbu, niz struju, ali literatura je jedina moja karijera, druge nemam i nijesam je nikad zelio. Cak je i moje pisanje politicke publicistike iznudjeno, jer ja sam ucio samo dva zanata: pisanje proze i dramskih tekstova, bilo da su pozorisni, filmski, televizijski ili radijski. Sve drugo je dodatni rad koji mi tesko pada.

Nijesam birao mjesto rodjenja

Da li se s godinama Vase “sjecanje na Crnu Goru” intenzivira? Sto to znaci kad kazete da za Vas Crna Gora ima samo zavicajnu vrijednost?

– Ja nijesam birao Crnu Goru kao mjesto rodjenja, dakle to je jedina stvar na koju nijesu uticale moje sposobnosti i moja volja. Kad je to tako, onda se ta cinjenica prihvata, ali ne odredjuje moju sudbinu ciji sam gospodar ipak samo ja. Iz Crne Gore sam otisao prije pedesetak godina, na zalost takve su bile okolnosti, ali i otprije se iz Crne Gore odlazilo, to je istorijska datost. U Istri gdje ja zivim nekada su u 17 stoljecu doseljavali Crnogorci. Iako su oni odavno Istrani, oni znaju svoje porijeklo. Ima Stanisica, Brajkovica, Matijasevica, Popovica, itd. svi oni znaju svoje rodoslove. To isticem stoga da bih pokazao da zavicaj, da porijeklo ima svoju snagu, ali se mnogo toga mijenja karakteroloski, ako tako mogu reci. Za mene zavicaj ima vrijednost samo onoliko koliko je u njemu pravde. I ja sam naucio da se odricem svega onoga sto ne valja i nije dobro u zavicaju, a to mi je zapravo dalo jednu posve slobodnu poziciju.

Vlatko Simunovic
Pobjeda