Ne moze jedan covjek prije podne govoriti srpski, po podne hrvatski, vecerati uz vino i na crnogorskom vam jeziku pozeljeti laku noc, a probuditi se kao neko ko govori bosanski

Piše: Pobjeda

Pol Lui Toma sef je katedre za slavistiku na pariskoj Sorboni. Podgoricu je posjetio u svojstvu ucesnika medjunarodnog simpozijuma “Dramski tekst u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori” odrzanom u Crnogorskom narodnom pozoristu, ciji je suorganizator Centre de recherse sur les litteratoures et civilisationns slaves iz Pariza. Vrstan je slavist i poznavalac juznoslovenske pismenosti. Dobro su mu poznata crnogorske jezicke nedoumice. Smatra da je sa aspekta struke stvar nedvosmisleno jasna i da Crnogorci, kao Srbi, Hrvati i Bosnjaci, govore jezikom koji mogu zvati imenom s etnickom odrednicom i da je na potezu drzava Crna Gora od koje treba ocekivati da pravno normira taj fakat.

U Crnoj Gori Francusku narod dozivljava kao zemlju umjetnosti i visoke mode a Sorbona je simbol prestiznog univerziteta, gotovo ekvivalent Kembridzu ili Harvardu. Koliko su ta dva stereotipa bliska cinjenicnom stanju?
– U svakom stereotipu ipak se krije neka istina. Bez obzira sto se stvari munjevito mijenjaju Francusku sirom svijeta, i tu Crna Gora nije izuzetak, ljudi prepoznaju po modnoj industriji i umjetnosti, prevashodno slikarstvu, filmu i knjizevnosti. Te vrijednosti nasa su dragocjenost. Drago mi je cuti da Sorbona ima tretman prestiznog univerziteta. I to je tacno. Jednako kao sto je tacno da je na Sorboni prije dvadeset i pet godina otvorena katedra na kojoj je izucavan jezik koga smo zvali srpsko-hrvatski a kog danas nasi studenti izucavaju pod tri imena srpski, hrvatski i bosanski. Licno smatram da tu ima prostora i logike za jos jedan – crnogorski jezik. Drago mi je sto su ti jezici i knjizevnosti nastale na njima prisutni na Sorboni upravo znatnom zaslugom mene i mog cijenjenog prethodnika koji je doktorirao izucavajuci Njegosa. Znacaj i ugled naseg univerziteta obavezuju nas da odrzimo nivo tih studija i stalno ih unapredjujemo.

Sorbona je dakle prihvatila fakat da se razlazom slovenskih naroda na Balkanu od jedinstvenog srpsko-hrvatskog, odnosno hrvatsko srpskog formiralo vise jezika?
– Velika je odgovornost govoriti u ime institucije kao sto je Sorbona. Nemoguce je govoritu u ime Sorbone i niko od nas to ne cini.Dakle, ne govorim u ime Sorbone. Govorim kao lingvist, posmatrajuci problem o kom razgovaramo u duhu Sorbone. Lingvisticki stvar se nije drasticno promijenila u odnosu na ono sto je bilo ranije. Uvijek je bilo jasnih, osobito leksickih razlika izmedju govornog i pisanog jezika u Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Kad citamo vase pisce ili slusamo vase ljude po jezickim razlikama jasno znamo odakle nam ko dolazi. S imenovanjima koja su uslijedila te razlike su verifikovane i mi to uvazavamo.Naucno gledano, to je jedinstven lingvisticki sistem unutar kog imamo vise standardizovanih jezika. Identicnu situaciju imamo sa standardizovanim varijetetima engleskog u Britaniji, Americi i Australiji. Nema nikakvih razloga da imenovanja jezika prihvatimo u skladu sa vasim dogovorima.Predajemo na vise jezika. Imamo lektore iz svih ovdasnjih drzava. Svaki student mora razumjeti sve varijante cetvoroimenog jezika a svako od njih bira, shodno svom ukusu i namjerama, koju varijantu ce aktivno govoriti. Ne moze jedan covjek prije podne govoriti srpski, po podne hrvatski, vecerati uz vino i na crnogorskom jeziku vam pozeljeti laku noc, a probuditi se kao neko ko govori bosanski. To bi ipak bilo tesko. On razumije sve one koji govore ovim jezicima i bez teskoca s njima komunicira, ali govori iskljucivo jednom varijantom i tu je dosljedan.

Dakle, ako Crnogorci jezik kojim govore nazovu nacionalnim imenom taj jezik ce studenti izucavati na Sorboni?
– Svakako. Taj jezik se vec izucava i to godinama i decenijama unazad. Na Sorboni studenti citaju velike crnogorske pisce, prvenstveno Njegosa. Vidim da sa imenovanjem svog jezika imate probleme koji se daju urediti rjesenjima na nivou drzavnih institucija i precizirati odredbama Ustava. Morate imati zvanicno rjesenje. Drzava ga mora inicirati. Ja sam lingvist, u svojim tekstovima koristim termin crnogorski jezik i tu sa aspekta struke ne vidim da moze postojati problem s imenovanjem, ali na diplomama nasih studenata za sada pise samo srpski, hrvatski ili bosanski jezik. Imenovanje jezika te drzave institucionalno su normirale, sto sa crnogorski jezikom za sada nije slucaj. Kada i kako to uciniti stvar je vasega izbora.

Koliko su studenti zainteresovani za studije slavistike?
– Zbog rata i nesreca koje su se tokom prosle decenije izdesavale ovdje interesovanje je vece nego ranije. Na zalost, po pravilu interesovanje za juznoslovenske jezike i knjizevnosti balkanskih naroda uvijek se uvecavalo kada je region bio u krizi . To se desilo u doba prvog svjetskog rata , tako je i danas.

Da li su vasi studenti pretezno djeca imigranata sa podrucja koja nastanjuju Sloveni? Koliko su za slavistiku zainteresovani Francuzi?
– Prvo vam moram objasniti sljedecu stvar : Pojam Francuz obuhvate sve ljude koji imaju francusko drzavljanstvo . Francuzi ne prave ta razdvajanja na naci kako vi to posmatrate. Ta vrsta razlicitosti o kojoj ste upravo govorili medju nama, bez obzira da li je neko Francuz u prvoj, drugoj, trecoj generaciji ili su svi njegovi preci, kao sto je to slucaj sa mnom, etnicki Francuzi do u nedogled, jednostavno ne postoji. Svi smo mi Francuzi. Dvije trecine studenata pripadaju juznoslovenskom etnickom stablu ali to ne znaci da znaju ovdasnje jezike. Djelimicno poznaju razgovorni jezik ali ne mogu da citaju lijepu knjizevnost ili stampu. Narocito je komplikovano ako je to malo jezika sto znaju vid nekog ovdasnjeg dijalekta . Vecina nasih studenata ucenje jezika pocinje s pocetka. U posljednje vrijeme sve vise nam dolaze i studenti koji porijeklom nijesu iz ovog regiona, niti imaju slovensko porijeklo. To su ljudi koji studiraju istoriju, geografiju, politicke nauke… pa se svako iz svog ugla interesuje za Balkan, shvatajuci da znanja iz tih oblasti, koja se odnose na vas, mogu produbiti citajuci dokumenta ili literaturu u originalu. Interesantno je da postoji i znatan broj mladih ljudi, uglavnom se radi o zenama, koji stupaju u emotivnu vezu sa nekim ko dolazi odavde i to ih snazno motivise da nauce vase jezike.

Koliko Francuzi citaju svoje autore?
– Stalno govorimo o krizi citanja i stalno se cudimo koliko se knjiga svake godine stampa.To je presjek naseg stanja. Stvari diktiraju izdavaci i njihov poslovni interes.Francuska ima jako smjele izdavace i iste takve citaoce. Dominira interesovanje za roman.

Koliko su danas otvoreni za kulturne uticaje drugih naroda. Postoji fama da ste jako samozadovoljan svijet.
– To o nasem samozadovoljstvu moglo se reci prije dvadesetak godina. Danas su Francizi postali nesto skromniji. Uticaj naseg jezika na planetarnom nivou opada u odnosu na engleski jezik koji postaje novi planetarni jezik, sto nije cinjenica koja nas fascinira ali je uvazavamo. Postajemo otvoreniji. Prije dvadestak godina tesko da ste u Parizu mogli naci nekoga ko bi vam odgovorio na pitanje postavljeno na engleskom jeziku, cak i da ste ga postavili covjeku koji dobro govori engleski. Danas je normalno da Francuz konverzaciju sa strancima obavlja na engleskom. Francuzi su duhom radoznao svijet koji zeli znati sto vise tako da i male knjizevnosti, to je inace termin kog nerado koristim, mogu racunati na veliko interesovanje pospjeseno politickim turbulencijama u regionima iz kojih ta knjizevnost dolazi.

Mozemo li govoriti o Francuskoj kao zemlji bez drustvenih konflikta?
– Ne postoji ni jedno drustvo koje za sebe moze reci da je za uvijek rijesilo sve svoje problema, Francusko drustvo ne predstavlja izuzetak. Imamo nase konflikte.U nasem je duhu da polemiseno po svim pitanjima i probleme rjesavamo kroz razmjenu stavova. Imamo nacina da rjesavamo sve nase razlicitosti.

S dozom humora govoreci, svoje probleme rjesavate institucionalno, ne prizivajuci u pomoc tradicionalne terapeutske metode, na primjer “pustanje krvi”.
-Hocu reci da ih rjesavamo na isti naci kao i vi u Crnoj Gori, za koju moram konstatovati da je regionalni izuzetak, dakle bez “pustanja krvi”. Ne zaboravite sta je sve Crna Gora ucinila sklanjajuci hiljade ljudi cije su vjera i nacija razlicite u odnosu na vase, a koji su se ovdje sklonili pred “terapeutima” na koje aludirate.

Pomagati covjeka u nasem je etickom kodu…
-To je toliko blisko modernom shvatanju ljudskih duznosti.

Na taj nacin Crnogorci su “moderni” od iskona.
-To znam. Zbog toga vas postujem i ugodno se osjecam medju vama i vasim prijateljima.

Kis i Tisma

Koliko se nasi pisci prevode na francuski? Ko su najprevodjeniji pisci i ko su najbolji prevodioci s nasih jezika na francuski?
– Slicna je stvar kao sa oscilacijama kada je posrijedi ineresovanje za jezike kojima govorite. Kada kod vas nastupe krizni periodi poraste zanimanje nase javnosti za ovo podrucje pa izdavaci i prevodici koriste tu situaciju. Poslednjih godina se neuporedivo vise prevodi u odnosu na period od prije petnaest godina ili ranije. Imamo vise vrsnih prevodilaca a ja za najbolju medju njima smatram svoju koleginicu Mirel Ruben. Ona je profesionalni prevodilac. Prevodi puno toga. Izdvaja se i kolicinom prevedenog teksta i kvalitetom prevoda.Prevodi sa svih vasih jezika. Sada je prevela Pekicevo Zlatno runo. Vama makar ne moram govoriti koliki je i kakav je to podvig. Upravo je stampana treca knjiga. Prevodi Dubravku Ugresic. Prevela je i mnoge vase tekstove pisane za pozoriste. Najvise je prevodjen Danilo Kis. Sva njegova djela su prevedena na francuski. Prisutan je i Aleksandar Tisma. Nije to slucajno. Njih dvojica imaju jevrejsko porijeklo. Njihova djela zbog te cinjenice, svoje tematike i duha u kom su pisana mogu racunati na siru recepciju.

Vlatko Simunovic
Pobjeda