Piše: Sinan Gudžević

Sad kad je Mijo Raičević napustio ovaj svijet, hoću da sačuvam uspomenu na posljednje razgovore s njime. Ti su razgovori bili telefonski, on je bio u Beogradu, u domu Medikalija u Krnjači, a ja sam bio u Grabu, pa sam onda bio u Zagrebu. Bilo ih je više, tih razgovora. Namjestilo se tako da su naši najduži razgovori bili o magarcima.

Magarac je bio Raičevićeva velika strast i veliki motiv. Bio je naumio da načini veliku hrestomatiju o magarcima. U nju je bio naumio da uzme najbolje pjesme i pripovijesti o magarcima u književnosti cijeloga svijeta. Koliko je građe prikupio ja ne znam, to će se saznati kad Mišo Pajević bude pretražio Mijovu ostavštinu, ali je svakako skupio dosta. Barem pedesetak svojih aforizama o magarcima kazao mi je u raznim prilikama.

O jednom od takvih razgovora bilo je već riječi u ovoj rubrici, prije skoro četiri godine. Mišo Pajević, čovjek koji je svakodnevno bio uz Mija, i čija solidarnost i nesebičnost sežu visoko, najbolje poznaje svu građu iz Mijove ostavštine i on će je najbolje popisati i opisati.

Potkraj jula 2024. vidio sam na Odvraćenici, na Goliji magarca. To je za moj kraj rijetkost, skoro kao bijel komarac. Bio sam s bratom Lutvom na Odvraćenici, a na ledini ispred restorana u koji smo krenuli pasao je magarac. Prvi i posljednji put sam do tada magarca vidio u zavičaju još kao dijete, kod zadruge u Bijelim Vodama. Oko magarca i čovjeka čiji je bio nagomilalo se tada bukadar djece. Sada na Odvraćenici mago je bio sam, te sam mu prišao i pomilovao ga, bio je posve pitom.

Mi smo uz Odvraćenicu rasli, ona je bila na rubu seoskih pašnjaka, sjeveroistočno od sela. Na Odvraćenici sam jednom bio i sa Ivanom Čolovićem, koji je, vidjevši tablu sa nazivom mjesta, kazao: “Trebalo bi u našim krajevima više Odvraćenica.” Na toj Odvraćenici i pokraj nje, u djetinjstvu je bilo raznih životinja, moglo se sresti i vuka i lisicu, i divlju mačku, imalo je na njoj ovaca i koza i krmaka divljih i pitomih, i konja, naravno, ali magaraca nije imalo.

Čim smo ovoga vidjeli, moj brat ga je slikao i sutradan sam poslao Miju tu sliku magarca i mene. Znam i datum, 23. juli. Miju takva slika nije bila iznenađenje kao meni, on je rastao u Crmnici i nagledao se magaraca. I postao je magareći prijatelj i kad bi takvo što postojalo u našim krajevima, Mijo bi bio i borac za prava magaraca, magarica i magaradi.

Mijo je tih dana bio još iznuren od putovanja u Novi Pazar, ali ga je slika s Golije razgalila. Moja i njegova želja da odemo u Grab i prođemo preko Golije pokazala se pustom, zbog opomena ljekara. Dakle, počinjući, rekao je: šta tebi znači talijanska poslovica “bolje živ magarac nego mrtav doktor”.

Ja sam znao za poslovicu u napolitanskoj verziji Meglio nu ciuccio vivo, ca nu duttore muorto, ali nisam u njoj vidio ništa više nego jezičnu igrariju koja je po sebi dovoljno uvrnuta da slušaoca odvuče, a da ovaj ne traži konkretan sadržaj. Nešto kao: moja je kruška više stara nego slatka. Tako sam odgovorio Miju.

Miodrag Raičević u Kulturnom centru u Novom Pazaru 27. juna 2024. (Foto: Senko Župljanin)
Ali je Mijo imao objašnjenje koje je počivalo na sadržaju. Njegovo tumačenje je bilo da su u poslovici i magarac i doktor zapravo doktor. Kad to tako postaviš, kaže, stvar je nastala iz težnje da pacijent ima utjehu: bolje je i loš doktor, a živ, no doktor mrtav. Pa je dodao da je očito i kod Napolitanaca, kao drugdje po svijetu, magarac oznaka za lošost, magarac je u svijetu, okreni-obrni, bijedan i propao stvor. Džabe je što je i meni i tebi magarac božansko biće.

Džabe kad u ovome svijetu u kojem se radu tepa i kliče u mnogoj pjesmi i koračnici, bogme i u himni, pa i u mnogoj poslovici, sve je to džabe, kad je magarac stvor čiji rad na nekoj cijeni jeste, ali na cijeni nije magarac.

Naravno, nije magarac sam u tome nepriznavanju, ali je vjerovatno na vrhu ljestvice onih čiji se rad zna, ali se radnik ne poštuje. Među životinjama je na prvom mjestu. Ne uzima se u obzir što Arapi magarca zovu Al-Sayyid Sabr, gospodin Strpljenje. On taj gospodin jeste, kazao je, ali džabe je sve to. Konj vuče sve dok kola ne zapadnu u glib, i za to ima sve pohvale ovoga svijeta, a magarac se pred glibom zaustavlja i biva kažnjen zbog lijenosti.

Pa je dodao da se magarcu ne priznaje nikakav minuli rad. Ni onaj rad kroz vjekove. Nikakav. Ni što je na svome hrbatu donio Isusa u Jerusalim. Kao da ga nije donio. Nema države, kaže Mijo gorko ozbiljno, koja bi mu za to dala ne nacionalnu nego ikakvu penziju. Kad bi se davale nacionalne penzije prije bi zapala konja, bilo onoga što vuče, bilo onoga što nosi, negoli magarca koji to isto čini, samo mu se manje broji.

Znaš kako se kaže, ljepota vlada svijetom, i njako njakić nema šanse da naudi nijednom konju. Zato će pogrebni govor koji je Ortensio Lando napisao za svoga magarca Travaglina biti i simbolični adio magarećoj vrsti koja je izgubila viševjekovno prvenstvo od svojte iz konjske vrste. To će biti katanac na dućan i Pinokiju i Lučinjolu i njihovom preobraženju u magarce. I kralju Midi i onim magarećim ušima njegovim koje su drugi pretvorili u kozje kad su pripovijedali o Trajanu.

Prošla je otada ravno godina dana. Opet sam s bratom u julsko popodne otišao na Odvraćenicu. I opet je onaj isti magarac bio skoro na istom mjestu. Uveče sam iz Graba zovnuo Mija, i čim sam mu kazao da sam istoga magarca vidio na istom mjestu, Mijo je rekao: “Eto, usladila mu se Golija, a uz ćud mu pristaje i Odvraćenica, bolje nego samar.” Pa mi je kazao vijest da su Izraelci oteli od Palestinaca u Gazi dosta magaraca i poslali ih avionom u Evropu, navodno da ih oporave.

Pa je dodao: “A onda će ih vratiti onoga dana kad ja budem stao na ove moje noge-nenoge, i budem hodio kao što sam nekad hodio. Ali, znaš šta: u ovom svetu važi ono što je Albert Einstein kazao, znaš ono o magarcu i magarcima. Ono: ‘Da bi neko postao besprekoran predstavnik magareće zajednice, mora najprije biti magarac!’ Ali, šta da se radi, šole moj!” Šole je bila Mijova uzrečica, ne znam odakle ju je uzeo, možda iz podgoričke Stare varoši.

Još smo se koji put čuli i spomenuli se magaraca iz Gaze i Zapadne obale. Pa se sjetio da je negdje pročitao kako je u jevrejskoj zajednici u Jemenu magarac najvažnija životinja, važnija od krave i od kamile, i od konja. Njemu lektire o magarcima nije nedostajalo, a činilo se da mu je nije dosta. Da malo promijenimo geografiju, kazao sam mu epigram pjesnika Apolinarija iz 11. knjige Palatinske antologije, koji sam preveo za njega, i obećao mu da ću prevod još popeglati:

Svu mu gramatiku tad zaborav prepokri, svu.

Otada nadalje on je životom životao malim,

Nemajuć pojma o tom nekad šta znao je sve.

S Glikonom bilo je drukče: nije ni znavao jezik,

Nekmoli išta da sam neke gramatike zna.

Libijskog magarca jašuć sa njega je padao često,

Sve dok najednom sa tla usta gramatik i on!

Ovo je bila posljednja pjesma koju je Mijo Raičevič čuo od mene. Dva magarca iz nje su bili posljednji o kojima smo se zabavili. Petnaestak dana kasnije Mišo Pajević mi je javio da je Mijo preminuo u bolnici na Zvezdari.

portalnovosti.com

Napomena: