Autor: Đorđe Krajišnik
Kada pomislim na unakaženo lice i spaljeno tijelo svog muža, živeći bez očiju i vida, moja se duša raspali. Ne želim da okupacija izbriše istinu. Kada nisam mogla pronaći kist za slikanje, pramen moje kose postao mi je kist, moja puška koja me podržava i pruža otpor sa mnom u Gazi, kaže palestinska umjetnica i sudionica projekta Gaza bijenale
Palestinska umjetnica Fatima Abu Owdah svjedoči o životu i radu umjetnica i umjetnika iz Gaze, otporu genocidu i razaranju putem umjetnosti te stvaranju kao nužnoj potrebi da bi se opstalo i svjedočilo strahotama okupacije i rata. Tokom rata i opsjedanja Gaze izgubila je sve – njezine slike, atelje i dom uništeni su i u ruševinama.
Sa samo nekoliko komada papira i jednostavnih boja koje je sama napravila od prirodnih materijala, Fatima radi iz svog šatora, stvarajući slike, kistom napravljenim od vlastite kose. S njom razgovaramo o umjetničkom radu u okolnostima stradanja, okupacije i genocida.
Kakva iskustva imate kada je u pitanju vaš rad u okolnostima u kojima se nalazi narod Gaze, kako umjetnost uprkos svemu ipak nastaje?
Bolno, ali i utješno iskustvo, istovremeno i terapeutsko. Slikam bol, smrt i ruševine kako bih sebi pružila dozu privremenog odmora. Za mene je umjetnost kisik; ne mogu živjeti bez njega. Takav je pravi umjetnik – ne čeka stabilnost ili sigurnost, već stvara bez obzira na okolnosti i na svim mjestima. Nakon zvuka eksplozije, bit će još smrti, deseci njih, i još boli i rastanaka. Ali s druge strane, bit će rođenja nove slike. Moja potreba za slikanjem postala je stalna i neumoljiva, prateći korak sa događajima koji se brzo odvijaju ovdje u Gazi.
Šta je ono što vas pokreće u stvaralačkom procesu, kako kao umjetnica doživljavate izazov umjetničkog rada kada oko vas padaju bombe i ljudi ginu?
Da, suočavam se s mnogim izazovima, ali psihološki izazov je najteži. Stvaram umjetnost usred uzastopnih trauma. Kada se sjetim bolnih događaja, osjećam se ugušeno. Dugo vremena provodim pokušavajući se sabrati, uzeti kist, a zatim se uroniti u stvaranje umjetničkog djela. Kada završim, osjećam malo olakšanja. Odupirem se kolapsu bojom i popravljam se ugljenim linijama. Svaka slika je nezaboravno vizualno svjedočanstvo.
Drugi izazov je raseljavanje i nesigurnost. Slikam bilo gdje, bilo kada, pod bombardiranjem i među ruševinama. Život je postao kompliciran zbog nedostatka struje i života u šatoru. To je vrlo bolno. Uprkos svemu tome, ono što me motivira da slikam je plemenita poruka, kako bi istina kroz umjetnost dospjela cijelom svijetu.
Možete li nam objasniti kako u ovom trenutku žive i rade palestinski umjetnici u Gazi, sa čime se suočavaju?
Umjetnik u Gazi nije samo narator lica; on živi bol, glad, siromaštvo i raseljavanje. Umjetnici ovdje ne mogu pronaći ni veknu hljeba, pa stvaraju pod bombardovanjem, slikajući cvijeće na ruševinama kuća kako bi ljudima dali nadu i farbajući kuće kako bi ljudima pružili sigurnost. Oni nose svoju bol i bol drugih u svojim linijama. Njihovi kistovi nisu utihnuli uprkos uzastopnim kolapsima u njihovim životima i njihovom društvu.
Šta je za vas smisao ovog opiranja uništenju putem umjetnosti? Jasno je da umjetnost ne može da se suprotstavi bombama, ali ona svakako jeste jedan civilizacijski krik koji pokazuje da otpor bezumlju oružja ipak ne smije prestati?
Kada je okupacija ubila većinu novinara i fotografa koji su nosili kamere i dokumentovali krvave scene, odgovornost na mojim ramenima postala je veća. Nastavila sam njihov rad kako bih prenijela istinu o tome šta se ovdje dešava bez iskrivljavanja. Moje oči su postale poput kamere, hvataju scene i događaje pretvarajući ih u umjetničko djelo.
Također, kada pomislim na unakaženo lice i spaljeno tijelo svog muža, živeći bez očiju i vida, moja duša se raspali i dižem se na otpor bojom, riječima, glasom… Ne želim da okupacija izbriše istinu. Kada nisam mogla pronaći kist za slikanje, pramen moje kose postao mi je kist, moja puška koja me podržava i pruža otpor sa mnom u Gazi. Svaka slika osuđuje i protivi se nepravdi i agresiji.
Vaši radovi obuhvataju i oslikavanje prizora na stranicama knjige Mahmouda Darwisha, velikog palestinskog pjesnika. Šta nam u estetskom smislu možete reći o tim svojim radovima, kako oni korespondiraju sa poezijom ovog pjesnika?
To je način povezivanja palestinskog sjećanja, od Bejruta do Gaze, od davnina do danas. Slikarstvo i poeziju vidim kao isprepletene. Darwishove riječi se stapaju s linijama mojih boja kako bi stvorile poetski ep u slici i riječi. To ima snažan utjecaj na gledatelja, vodeći ga između riječi i obojenih crta, kako bi se oslikala ista bol i patnja koju su podnijeli ljudi Gaze i Bejruta, istu opsadu i izdaju. Zaista, tog dana nisam imala papir, čak ni jedan list, pa sam pribjegla slikanju na stranicama Darwishove pjesme “U pohvalu Visoke Sjene”. U tom trenutku, osjetila sam da me Darwish podržava i razgovara sa mnom.
Budući da nemate pristup slikarskim materijalima, izrađujete, kako ste kazali, kistove od vlastite kose, a različite prirodne materijale koristite kako biste dobili boje za oslikavanje, šta vas je ovo iskustvo naučilo i kako je uticalo na vašu umjetnost?
Kada su moji alati i četkice postali pramenovi moje kose, a moje boje od začina, kafe i drugih prirodnih materijala, to je bilo novo iskustvo, zaista, rođenje nove umjetničke forme. To nije za luksuz ili dekoraciju; to je ljudska umjetnost. Moje slike su jednostavne, ali snažne i dirljive. Izviru iz mog srca i duše tokom mojih najiskrenijih trenutaka sa sobom. Zato znam da privlače gledaoce; svjedoče o trajnom duhu i njegovoj istini uprkos propadanju tijela. Vjerujem u ovu vrstu umjetnosti i nastavit ću je stvarati i razvijati.
Vaši umjetnički radovi dio su projekta Gaza bijenale, koji se već dvije godine održava na različitim lokacijama diljem svijeta – prošlog oktobra i novembra i u Sarajevu, gdje je bio izložen vaš rad “Crvena stopala”. Kako gledate na ovu priliku da uslijed velikog stradanja, rata i genocida kojima ste izloženi ipak možete sa svijetom podijeliti ono što radite?
Smatram da učešće na Gaza bijenalu nije samo umjetnički poduhvat, već i prozor kroz koji mogu usred razaranja pogledati na svijet. Učešće na Bijenalu je za mene humanitarna, nacionalna i etička dužnost. Uprkos nemogućnosti napuštanja Gaze, digitalna komunikacija postala je jedini most između mene i organizatora Bijenala, koji su pokazali solidarnost. To je doprinijelo nastavku produkcije tokom dvije godine rata.
Kako vidite aktuelni trenutak u Gazi – uslovno je uspostavljena neka vrsta primirja, ipak šta se stvarno događa prema vašem iskustvu?
Osjećam da su ljudi u Gazi u stanju dezorijentiranosti i izgubljenosti. Ništa nije postignuto u smislu mira, sigurnosti ili obezbjeđivanja mobilnih kućica. Ovdje su svi nezaposleni. Ljudi žive u šatorima ili među ruševinama. Postoji ozbiljan nedostatak medicinske pomoći i hrane, a nema ni obrazovanja. Dronovi lete iznad nas, brujeći snažno i neprestano, iritirajući do krajnjih granica izdržljivosti. Gaza je danas ogroman atelje otvoren prema nebu, a naše slike su tek ostaci života u srcu istrebljenja.
Prevela: Amina Lila
0 Comments