S karlovčankom palestinskih korijena i članicom Inicijative za slobodnu Palestinu Lindom Al Rajabi razgovaramo o aktivizmu i širem političkom kontekstu koji određuje život Palestinaca u i izvan Palestine

Razgovaraju: Mara Đukez, Ivona Kos, Marin Hižar

I Hrvatica i Palestinka. Korijeni su Lindi Al Rajabi uvijek bili teška tema. Otac Palestinac, pedijatar obrazovan u Jugoslaviji oženio se Hrvaticom iz Karlovca. Cijeli život bio joj je obojen time. Palestina je za nju bila ona koju je znala posjećivati, zapamćena kroz ljetne praznike provedene u djedovom masliniku, kao i ona Palestina koja je predstavljana u medijima, politikama i razgovorima u Hrvatskoj. Ta druga slika Palestine dramatično se promijenila u protekle dvije godine, od kada je 7. listopada 2023. godine Izrael ušao u najnoviji val vojne devastacije područja okupirane Gaze.

Linda je tada pokrenula svoju borbu ovdje, u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu – borbu za sebe, za druge, za palestinsko tlo i zajednicu koja ju je prihvaćala kao svoju. U trenutku kada svijet već dvije godine promatra genocid nad palestinskim stanovništvom Gaze, s Lindom razgovaramo o osobnim iskustvima, aktivizmu i širem političkom kontekstu koji određuje život Palestinaca u i izvan Palestine.

Možete nam reći nešto o sebi i korijenima koji Vas vežu za Palestinu?

Rođena sam 1983. godine u Bihaću. Živjeli smo u Bosni. Moj tata je došao u Hrvatsku s 18 godina, iz Palestine u Zagreb i tu je diplomirao. Prvi posao koji je dobio kao pedijatar bio je u Dugoj Resi. Tu su se on i moja mama, tekstilna inženjerka, upoznali jer je ona iz sela pokraj Karlovca. Tata je onda dobio ponudu da ode u Dom zdravlja u Velikoj Kladuši, a rodila sam se u Bihaću jer je ginekolog tamo bio tatin prijatelj i porodio je sve troje djece moje majke.

Kada je počeo rat, mi smo zapravo bili evakuirani kao stranci. Došli smo u Karlovac, a Karlovac je tada bio bastion desnice, užasno pogođen ratom. Moj tata je bio pedijatrijski kardiolog, i iako karlovačka bolnica tada nije imala pedijatrijskog kardiologa, nisu ga htjeli zaposliti. Između ostalog, nama su i tajne službe dolazile stalno na vrata, radili premetačine stana i bušili gume.

Zato što je Palestinac?

U Karlovac je tada došlo puno izbjeglica i prognanika, jako puno ljudi je dolazilo iz Slunja pa su i Slunjani tada bili stranci, a kamoli “Al Rajabi”! Nama su stalno trgali kastliće od pošte, skidali imena s njih, pisali “muslići” – nisam tada ni znala što to znači. Dakle, 1992. smo došli u Karlovac. Tata je 1994. otišao u Palestinu pa se vratio kada se razbolio. Ja sam ostala ovdje zbog mame i jer ja volim Karlovac kao grad, ima lijepu vizuru. Ali, kad gledaš svjetonazorski…

Kako se u Karlovcu i Hrvatskoj predstavljate ljudima? Jeste li za njih Hrvatica palestinskih korijena ili Palestinka u Hrvatskoj?

Trebale su mi godine da izmirim te svoje različite identitete, jedna od mojih velikih tema jest pripadanje – nepripadanje. Došli smo ovdje i nismo bili baš prihvaćeni jer smo bili stranci. Onda bih dolazila u Palestinu gdje su svi nevjerojatno ljubazni i za njih sam Palestinka, ali opet Palestinka koja ne priča tako dobro arapski, Palestinka na kojoj se vidi da ne živi tamo i da nije odrasla tamo. To pitanje Palestine mi je uvijek bila živa rana. Ljudi ovdje nisu znali kako to tamo izgleda, što to tamo jest – što je život pod vojnom okupacijom, kako ti izgleda dan kada živiš pod okupacijom. Kada smo počeli dolaziti tamo, ja sam bila u šoku. Stalno si pod nišanom i gdje god dođeš čekaju ljudi s puškama koji te potpuno dehumaniziraju i ponižavaju na sve moguće načine.

Ja sam 20 godina tamo provodila ljeta, poneke zimske praznike, a nakon što sam diplomirala provela sam u Palestini još tri mjeseca. Tebi stalno govore da si štakor, da si subhuman, vrlo ti jasno to daju do znanja. Dolazimo na aerodrom i odvode nas u posebnu prostoriju, tamo te ispituju kao da si najveći kriminalac. Ja sam kao dijete odrastala tako da sam internalizirala sliku o sebi kao nedovoljnoj. Dugo mi je trebalo da izmirim te polove, stanem na čvrsto i znam što jesam.

Dakle, Vi ste tijekom svog života posjećivali Zapadnu obalu, a dio obitelji vam i dalje tamo živi. Kakvog se života na Zapadnoj obali sjećate?

Moja obitelj je barem 20 generacija u Hebronu, najvećem gradu na Zapadnoj obali. Jedno izraelsko naselje koje je bilo pored Hebrona, Kiryat Arba, širilo se do te mjere da su došli do samog centra Hebrona i zatvorili te stare ulice, pa i ulicu koja je bila žila kucavica trgovine u Hebronu. U njoj danas više nema palestinskih dućana, niti Palestinci tamo uopće smiju hodati. Kada se samo provezeš onuda, možeš vidjeti tu arhitekturu aparthejda – neke ceste su za Izraelce, druge za Palestince, a sada ih i ukopavaju tako da se Izraelci voze iznad Palestinaca i ne moraju ih ni gledati.

Mi smo prve godine kad smo došli – 1994., tada sam imala jedanaest godina – mogli normalno hodati po tom starom centru, mogli smo ući u tamošnju džamiju. Te smo godine često išli u djedov vinograd koji je bio na obroncima Hebrona, okupljali bi se tamo i družili se. Normalno bi tamo dolazili autom, a za dvije godine smo ga već po putu morali negdje ostaviti i dalje hodati pješice. Nakon još dvije godine, uopće ne bi ni smjeli doći do vinograda. Sjećam se da sam ispitala tatu o tome i on je rekao “Uzeli su nam ga”, “Pa kako misliš uzeli?”, “Nije više naš”, “Pa jesu platili?”, “Nisu”.

Stvarno, naša je obitelj ipak jedna od sretnijih jer nije bila 1948. protjerana s ostale tri četvrtine stanovništva Palestine. Svi izraelski gradovi danas stoje na kostima tih Palestinaca. Mislim da se treba adresirati kako je Izrael stvarno nastao. Izrael je doista jedan projekat koji ne bi mogao biti sproveden bez Ujedinjenog Kraljevstva i bez konstantne pomoći i pokrivanja Zapada, diplomatskog, trgovinskog i vojnog.

S vremenom sve jasnija postaje pozadina ovoga genocida i 80 godina okupacije koju su zemlje Zapada financirale i organizirale prije nego što se uopće provela u djelo. Ipak, izgleda da su sada u ulozi mirotvoraca, donijele su dogovor o primirju. Kako tumačite ovu reorijentaciju, od negiranja nasilja prema primirju u Gazi?

Ovo primirje, ili mirovni sporazum kako ga nazivaju… Oni pozivaju narod koji trpi genocid da dođe pregovarati sa svojim koljačima kako bi oni stali s pokoljem, a da Palestinci pritom rade užasno velike ustupke. Oni traže razoružavanje, demilitarizaciju društva u Gazi, a nitko istovremeno ne priča o demilitarizaciji izraelskog društva, kao kada primjerice dođeš u Tel Aviv i vidiš mlade ljude u civilu kako cestom hodaju sa strojnicama. Mame koje guraju kolica s bebama i imaju puške na ramenima. To su neki prizori, da ih izoliraš, moraš prepoznati da nešto nije u redu.

Kako bi dogovor o primirju mogao utjecati na budućnost Gaze, Zapadne obale i Palestine općenito?

Meni je ovo primirje kao i svi mirovni pregovori koji su trajali od 1948. do danas – oni su tu da održe neki status quo za čije vrijeme trajanja Izrael nastavlja sa svojim fragmentiranjem Zapadne obale i aneksiranjem dijela po dijela. Pokolj je morao stati, inače bi ih sve izbrisali, ali što to sada znači? Dogovoreno je da će dnevno 600 kamiona humanitarne pomoći ulaziti u Gazu, a opet za dva-tri dana Izrael mijenja mišljenje i kaže 300. Pa i u prva tri dana ne uđe niti jedan kamion s medicinskom pomoći… Ti ljudi nemaju antibiotika, nemaju zavoja. 40 posto pacijenata na dijalizi u Gazi je umrlo jer dijaliza ne postoji. Cijeli sustav je uništen, to je planirano i ne predstavlja ništa novo. Poučena iskustvom, nemam apsolutno ni trunku povjerenja u mirovni sporazum gdje genocidni režim diktira uvjete tog sporazuma, gdje Palestinci ne sudjeluju u tome. Pa samo Palestinci mogu odlučivati što će i kako će, ne Trump, Zapad i Europa koja je to dvije godine podržavala.

Ja sam bijesna nakon svega ovoga. Moje srce je zauvijek slomljeno sa ovime što se desilo. Nikakve reparacije i nikakva pravda ne može vratiti ono što se sada procjenjuje na preko 100.000 ubijenih Palestinaca u dvije godine. Ono što je najbolnije saznanje u ove dvije godine jest koliko palestinski život vrijedi, koliko je jeftin, do koje mjere smo dehumanizirani da nas samo tako mogu odbaciti i zgaziti. Palestinci su narod koji odbija biti izbrisan, nećemo nestati, ne možete nas sve pobiti.

Možemo se osvrnuti i na trenutni val priznavanja palestinske države, ponovno od strane europskih zemalja. Možemo li ih dočekati kao dobru vijest? Što Vama znači priznanje Palestine?

U ovom trenutnom kontekstu, za mene su ta priznanja stvarno samo isprazna gesta da se održi postojeće stanje. Priznanja su počela prije nego je dogovoren prekid vatre. Što to uopće znači u trenutku kada izraelske snage masovno ubijaju ljude? Mi pričamo o petogodišnjacima koje snajperi gađaju u glavu. Što u tom trenutku meni znači priznanje Palestine, ako ono za sobom ne nosi povlačenje investiranja u Izrael, embargo na oružje, prekid svih diplomatskih odnosa s takvim režimom. Dvije godine se on podržavao i ovo je pranje krvavih ruku.

Ovo je mazanje očiju kao i sporazum u Oslu. Palestinci su ga 1993. potpisali dajući užasno velike ustupke. Pristali su na 21% povijesnog teritorija Palestine, a ono što se zapravo dogodilo nakon toga jest enklaviranje i fragmentiranje Zapadne obale. Samo u ove dvije godine više je zemlje tamo oduzeto nego još od 1967. Izraelski je ministar Itamar Ben-Gvir unutar prve godine ovoga genocida naoružao 100.000 stanovnika Zapadne obale. Oni hodaju tamo i pucaju bez ikakvih sankcija, najčešće u pratnji i zaštiti vojske – to je izraelska strategija. Sam je Knesset [izraelski parlament] ove godine velikom većinom – dakle i čitava opozicija – izglasao nepostojanje države Palestine. Što onda znači priznanje? Mislim da se Izrael treba izopćiti iz svih globalno važnih pitanja, treba prekinuti sve odnose s njima i bojkotirati sve njihove institucije.

Kako trenutno pričamo o primirju, priznanju državnog teritorija, slanju humanitarne pomoći, neki bi pretpostavili da Palestina sada više ne treba našu pozornost i pritisak. Što mislite o tome?

Ja mislim da tek sada treba našu pozornost i naš pritisak. Sada kada se globaliziralo pitanje Palestine, kada se ne samo razotkrilo što se sve tamo događa, nego i u kojoj su mjeri zapadnjačke vrijednosti, čitave institucije i cijela ostavština Drugog svjetskog rata samo mrtvo slovo na papiru. Izrael užasno puno pokušava gurati tu propagandu, ali cijeli je taj diskurs sada pun pukotina i urušava se. Sada nije vrijeme za stati. Ne sloboda, nego oslobođenje. Što je meni sloboda? Hoću oslobođenje, da mogu doći normalno u Palestinu kada hoću, kako hoću, da se tamo mogu kretati normalno, da ne moram otići i onda se vraćati satima zato što je tu jedan checkpoint proizvoljno danas nastao jer su oni odlučili zatvoriti selo i ti više ne možeš ući. To je Palestina.

Ima svjedočanstava izraelskih vojnika koji govore što je njima cilj – utjerati strah u kosti, pokazati da su stalno prisutni, da ti živiš s tim da te stalno netko gleda kroz nišan, da svaki tvoj pokret prati, da te u svakom trenutku može zaustaviti, da te može odvesti, maltretirati, da možeš nestati… To njihovo odvođenje ljudi pa držanje u administrativnom pritvoru godinama bez ikakve optužnice, bez ičega, kakav je to sustav? Je li to sustav koji je u skladu sa svim ovim zapadnjačkim vrijednostima koje su propagirane do toga da nam izlaze kroz uši, a ništa ne znače?

Razmišljajući dugoročno, kako izgleda pravda za Palestinke i Palestince koji danas žive u okupiranoj Palestini, ali i izvan nje?

Mislim da je pravda nužna, a što je pravda? Povratak svih izbjeglica od 1948. Znači svih. Danas su najveći broj izbjeglica u svijetu Palestinci koji žive u dijaspori i koji nemaju pravo povratka, ne mogu se vratiti u zemlju gdje su im preci rođeni, gdje su oni sami rođeni. Povratak svih izbjeglica, reparacija. Ništa od toga neće vratiti sve ove brutalno pobijene, ali to je nekakva naznaka. Točka u kojoj sam ja promijenila stav, a to je isto svojevrsno održavanje statusa quo, kada se priča o dvije države – to više ne drži vodu. Jedna država od rijeke do mora. To je moj stav.

Vratile bismo se na odgovornost koju mi imamo s nastavkom otpora u budućnosti. Kako mislite da bi on trebao izgledati u sklopu Inicijative za slobodnu Palestinu ili generalno među propalestinskim inicijativama?

Bojkot, apsolutno. Izravne akcije, direktne akcije su jedan od načina kako se nenasilnim otporom može nešto promijeniti. Vidimo kako je to u Velikoj Britaniji završilo, aktivističku su mrežu Palestine Action ne samo zabranili, nego i prozvali terorističkom organizacijom zato što su bacali boju po ratnim avionima. Mislim da je odlično da se uopće otvara prostor u kojem se čuju palestinski glasovi. Do sada to i nije baš postojalo. Ako i jest, bilo je na margini.

Osjećate li tu marginu i osobno, imate li osjećaj da se Vašem glasu manje daje za pravo?

Definitivno. Ja sam uvijek imala osjećaj da moram dokazivati ili opravdavati svoje iskustvo zato što sam Palestinka. Kao da nemam taj kredibilitet da govorim o Palestini upravo zato što sam  Palestinka. Pa tek tada imam! Moje riječi kao Palestinke kao da nisu imale tu težinu, nego ako bi došao netko neutralan onda – dobro, sada možemo dati važnost i težinu nekome tko to gleda izvana, a ne nekome tko dolazi iznutra.

I kada se direktno prosvjeduje, ljudi koji nose palestinsko ili arapsko nasljeđe dodatno riskiraju izlaskom u javni prostor i diskurs. Otvaraju se pitanja privilegija, sigurnosti, pozicija iz kojih podižemo glas.

Tako je. Mislim da je to definitivno istina i da jedna “Ivana Horvat” ima tu privilegiranu poziciju kada istupa u zastupanju prava Palestinaca. Kada su krenule dolaziti izbjeglice s Bliskog Istoka, još uvijek vidiš što se događa i kako se naš državni aparat odnosi prema njima i kakav je općenito mainstream stav prema tim ljudima – uzet će nam poslove, silovat će naše žene, to su sve divljaci… To je dio onog kolonijalnog diskursa u nama, kao i sa svakim kolonijalnim projektom – oni tamo su divljaci koje treba civilizirati i mi ćemo njih čizmom civilizirati i demokratizirati. To je dio naše mainstream retorike.

Ne mogu da ne primijetim i sada, kod puštanja talaca, isti jezik i kod naših portala: “prvi zagrljaj nakon toliko dana u zatočeništvu Hamasa”. Dakle, s jedne strane imamo 20 živih i 28 Izraelaca kojima su tijela ostala pod ruševinama, a s druge strane po izraelskim tamnicama preko 10.000 Palestinaca. Izraelska su snage sada natrag poslale 45 tijela koja su spaljena s užem oko vrata, oko ruku, neki propucani u glavu, neidentificirani. Pa to su isto civili. Tako je bilo i nakon 7. listopada, tada je svaki ubijeni izraelski stanovnik dobio priču – što su voljeli, s čim su se bavili, ime i prezime, a sve palestinske žrtve ostaju potpuno bezimene, djeca su samo brojevi i statistika, bez lica i imena, želja i snova, svega što svako ljudsko biće ima.

kulturpunkt.hr