Piše: I. Despotović

Nije sporno – Podgorica je posljednjih godina znatno evropeizirana, bar što se tiče infrastrukturne urbanizacije. Ali, jasno je, na svakom koraku, da ovom gradu nedostaje urbana kultura. Komunalne službe, sam gradonačelnik, trebalo bi da češće bace pogled na fasade, na korita Morače i Ribnice, na mnogo toga što grad učini "evropskim".

Podgorica je, nažalost, po mnogo čemu palanka. Razumije se, i građani su tome krivi. Ima, čini se, ne malo onih koji, izgleda, žive ovdje, ali mrze ovaj grad. Jednostavno, ne vole da je čist, uredan. Lome klupe, švrljaju po fasadama, mostovima, a neki su se, da li slučajno,  posebno okomili na palme. Izgleda, boje se mediteranizacije Podgorice. Ima u tome i nečega čime bi se mogli i sociolozi pozabavati. Da ih ima u Podgorici.

Čak, i oni koji kažu da vole ovaj grad, koji se predstavljaju porukama na fasadama – ”ima ko da brani čast ovog grada", trude se da nijednu fasadu, a naročito svježe okrečenu, ne poštede  svojih izliva "odanosti" gradu, odnosno, njegovom fudbalskom klubu. Svuda su tragovi "varvara". Toliko je te njihove "ljubavi" da je to nepodnošljivo. I to im tolerišu, i njihov klub, i komunalne službe!

Stubovi javne rasvjete su "presvučeni" oglasima i reklamama svake vrste. O ulazima stambenih zgrada da i ne govorimo. Komunalci, pak, uglavnom, čiste gradske parkove i ulice, iako bi, svakako, trebalo da skidaju smeće i sa stubova, sa ograda, sa drvoreda. Na kraju krajeva, ulični oglašivači se i sami predstavljaju, ostavljaju svoje adrese i telefonske brojeve. Dakle, mogu se identifikovati. A kad je to moguće, valjda, postoji način da se i sankcionišu.

Čitulje? Koliko god to bilo osjetljivo, trebalo bi naći civilizovanije rješenje za to pitanje. Drvoredi, na najprometnijim ulicama  i raskrsnicama, "okićeni" dronjcima čitulja i od po nekoliko mjeseci. A ranije postavljeni panoi za tu potrebu su pravo ruglo. Uz neku vrstu predhodne kampanje, da bi se građani pripremili za takav "rez", valjalo bi razmišljati o zabrani kačenja čitulja na drvoredima  i stubovima.

Stubići, "mugići" na trotoarima su posebna priča. O "estetskoj" strani  takvog načina "pomoći" pješacima, da ne govorimo. "Mugići" su zanimljiva priča i u "poslovnom" smislu. Ko ih proizvodi, zašto se prave tako nekvalitetni "mugići", zašto se aljkavo postavljaju, da se vrlo lako mogu i uklanjati, kao što se i radi? Ko zarađuje na tom "poslu", čijim parama šaramo naše trotoare i, konačno, zar ne postoji i jeftiniji, i efikasnijii, način da zaštitimo "njegovo veličanstvo", tog jadnog podgoričkog pješaka, koji nije siguran ni na trotoarima. U Podgorici se i njima vozi.