"Ružo moja bela što si plava k\'o zelena trava"

Piše: Dragan D. Dragović

Evo se najzad pokazalo da je onaj nekada poznati ulično-kafanski beogradski pjesnik, koga je MiniMax, negdje potkraj sedamdesetih godina prošlog vijeka, izdigao i bacio u pjesničke orbite, do tih visina da je njegov samizdat "Ruža"  ušao u antologiju srpske poezije, i to- reklo bi se – rame uz rame sa Rakićem, Dučićem, Maksimovićevom i dr.; dakle, konačno se pokazalo da je taj – nazovi pjesnik – ustvari kradljivac i plagijator, te da je stvarni autor toga veličanstvenog djela – ne iz Ljiga – nego iz Grblja.

Kažu da se taj Ljižanin, koji se prilično dugo lažno predstavljao autorom tog famoznog stiha, odao piću čim se Mačomen  Milovan njime zadovoljio i odbacio ga ka’ staru ponjavu, onoga momenta kada je našao drugu žrtvu-  naprednu,  a bogami i mnogo više nazadnu- otutašnu Fikretu J., kasnije naširoko poznatu kao Lepa Brena . S Ljigavca  je Ilić Milovan olako i bez ikakve griže savjesti, preš'o na Fikretu.

Sve je to skraja i iz pomračine zimskih grbaljskih noći pratio Stvarni Autor i sve je vrijeme onako filaretovski, stoički podnosio tu nepravdu, osjećajući negdje u dubini svoje široke grbaljske duše da će Pravda ipak isplivati i da će doći tih njegovih zasluženih pet minuta.

Bio je u prvu – i došlo je . U pravo vrijeme, na njegovu veliku sreću,a  i na sreću njegovih najbližih, došlo je njegovo vrijeme i ono traje li traje ka’ gladna godina, toliko dugo da će- kako se priča –  ovaj, u istoriji  najpoznatiji Grbljanin,  uskoro da postane Spomenik pod zaštitom Države.

Neko bi – nepromišljeno – onako na prvi pogled, olako  i na brzinu  – mogao i pomisliti da je taj  njegov genijalni stih  besmislen, nelogičnan, najblaže  rečeno  glup, ali bi se – vjerujte mi – grdno prevario. Jer,  to što on -evo već 17 godina – piše i priča, ako mogu tako da kažem – i vrapci znaju i razumiju,  a ne prosto pučanstvo. Neko bi  možebit  rekao da je rječ o Hegelijancu koji u svemu vidi samo protivrječnost, koja -kao takova- pokreće svjet. Ne! Naprotiv

Pa, ipak, kaj je Autor ovim stihom htjeo da kaže?

Stvarni autor je netko kaj je izuzetno velikodušan i tolerantan i koji je dapače,  zbog toga, okružen velikim brojem prijatelja, neovisno od različitih vjerskih i političkih opcija, o kojma on, a posebno o jednom  –  a bez ruskog pretjerivanja, kaže – sledeće:

… moj veliki prijatelj, mudar i hrabar čovjek, koga ja izuzetno cjenim zbog svoje principijelne prevrtljivosti i kukavičluka, smatrajući ga, unatoč tome, jednim od nadarenih  ljudi i do te mjere pokvarenim i hirovitim da – ako mi je dozvoljeno da kažem – on predstavlja osebujnu ličnost koja, čak i kod njegovih najvećih prijatelja izaziva odvratnost i gnušanje, i zbog kojih je on veoma cjenjen, ne samo kod svojih neprijatelja, nego još mnogo manje – ili gotovo nimalo-  kod svojih prijatelja.

Taj izuzetno nadareni čovjek me je u više navrata izuzetno i prijatno razočarao. Pa, ipak, ja sam uvjek isticao i bezbroj puta ponavljao veliku istinu, koja je običnom čovjeku ponekad vrlo teško shvatljiva, a ta istina ili, bolje kazano, ta moja folosofija ili moj kredo, kojeg se ja cijelog svog svjesnog života držim i njime čvrsto upravljam,  je sadržan, u najšturem obliku, u slijedećoj sentenci: Ne vjerujte ženi koja laže ili (što, svakako bolje zvuči u originalu na starogrčkom): Incognito ergo sum

Jasno- da ne može jasnije biti. Nedvosmislene riječi koje-kao takove-  ne ostavljaju nikavu nedoumicu. Misao koja ima snagu religije. Samo još da nam je više takvih mislioca –  đe bi nam kraj bio,  naročito sada kada se pokreće rasprava oko usaglašavanja novog Ustava – najvećeg zakonskog i pravnog akta jedne države.

Ipak, najvažnje je da je On u svemu tome centralna figura (a, i uz njega njegov veliki prijatelj – Žika ) – a ostali, što se mene tiče –  kakogkod  ‘oće, pa čak i Medo.

Nevjerujem kad kažu da su najgori đaci jedino i uspjeli u životu.

A kako će nam onda on, tj. naš Ustav, izgledati?

Pa izgledaće, po svoj prilici, kao ruža u stihovima toga grbaljskog pjesnika:

"Ružo moja bela što si plava k'o zelena trava"