Obraćanje direktora dnevnika Vijesti Željka Ivanovića na jučerašnjoj tribini "Otpor zaboravu, 15 godina od deportacije izbjeglica"

ČITAVE prethodne večeri nijesam spavao jer me morila dilema da li imam pravo da se danas javim za riječ i govorim. Ja sramotni čovjek, pripadnik sramotne grupe takozvanih intelektualaca koji sramote Crnu Goru. Pitao sam se da li ja ili mi imamo pravo na riječ kada se sa vrhovnog mjesta u Crnoj Gori, iz najveće i najdraže partije, koja je zadužena za saopštavanje istine, i gdje je jedino moguće doći do istine, gdje istina nema alternativu, gdje je istina sublimat želje i volje svih naših naroda i narodnosti, izraz vjekovnih težnji naše mlade, krhke, tek vaspostavljenje nezavisne države – dakle, da li ja odbačeni i poniženi sluga imam pravo na riječ. Pitao sam se da li ja ili mi koji smo "90-te kritikovali Đukanovića i Marovića što se pripremaju za mir a ne zar, rat, mi koji smo "91. tvrdili da je rat u stvari rat za mir, mi koji smo 92. protestovali što ne deportuju Bošnjake iz Herceg Novog Karadžiću, mi koji smo 93. zahtijevali od njih da dižu u vazduh sve radnje pljevaljskih Muslimana, mi koji smo ih ubjeđivali da treba Dubrovnik sravniti sa zemljom pa napraviti stariji i ljepši, mi koji smo tvrdili da Bosanci, Hrvati i Albanci nijesu naša braća i komšije već pokvareni i zli ustaše, balije i Šiptari, mi koji smo Đukanovića i Marovića gurali u zagrljaj sa najvećim sinom naših naroda i narodnosti Slobodnom Miloševićem, mi koji smo švercovali duvan, oružje i drogu, mi koji smo dijelili plate od 5 njemačkih maraka, mi koji smo osramotili i osiromašili ovaj narod – dakle, da li ja, ili mi, sramotni intelektualac ili intelektualci, imamo pravo da govorimo danas na temu crnogorske Srebrenice.

Odvažio sam se ipak, da govorim. Da bih rekao da me zaista sramota. Da se zaista osjećam kao sramotni čovjek pred ovim ljudima čiji su najbliži prije 15 godina odvedeni iz Crne Gore na gubilište. Sramota me što nijesam učinio nešto više da se to ne desi. Sramota me je što nijesam učinio nešto drugo nego samo pisao o toj sramoti. Sramota me je što nijesam legao na put kojim su išli autobusi sa tom našom nesretnom braćom i rekao preko mene živog ih nećete voditi. Sramota me što nijesam bio junak kao onaj Srbin, Srda Aleksić iz Trebinja, koji je dao život da bi od viteških saboraca našeg DPS, četničkih koljača, spasao svog komšiju trebinjskog Bošnjaka. Ja se zbog toga danas zaista osjećam i kao sramotni i kao takozvani intelektualac.

DPS i Milo Đukanović su zaista u pravu. Jedinu utjehu mi čini osjećaj da sada činim nešto da se dođe do pravde da se ti ljudi, ako su sramotno izručeni i ubijeni, da se bar mrtvi danas ne sramote. Da se ne umanjuje zločin. Da se ne prikriva zločin. Da se sankcioniše zločin. Ako ćuti DPS, ako ćuti SDP, ako ćute njihovi pošteni intelektualci i analitičari, dekani i profesori, njihovi mediji i novinari, ako viteški ćute Đukanović i Krivokapić, mi, sramotni moramo dići glas jer neko mora da se stidi i za njih i za nas. Zato ponavljam, stidim se i sramota me je, pred ovim ljudima zato što smo pobili na jedan zvjerski način njihove najbliže i jedino što mogu da kažem je da ću biljeg te sramote osjećati dok sam živ, ali i da ću se dok sam živ boriti da se taj zločin rasvijetli i sankcioniše na najpošteniji i najpravedniji način.