"Jedni ćute zato što se plaše, drugi zato što i nemaju što da kažu"

Piše: Dragan D. Dragović

Ja sam  za to da se jezik u Ustavu Crne Gore zove crnogorski, mada moram da priznam, da mi ( još uvijek ) strano zvuči kad kažem da govorim crnogorskim jezikom, i ako je to moj i maternji, a  i paternji jezik -dakle, s obije strane, i to kroz vjekove. Ne hvališem se ja time – naprotiv, mnogo više bih volio da mi je neka baba bila, recimo: Njemica, Francuskinja, Engleskinja ili Ruskinja. Čini mi se da bih, u tom slučaju, bio nekako više otvoreniji, širi, manje bih bio isključiv, manje beskompromisan i tvrd, više i bolje bih shvatao sagovorinika, više bih ga uvažavao i pažljivije slušao, a suprotno mišljenje svojih sagovornika ne bih smatrao "velikim grijehom" – nego naprotiv izuzetnim darom. Bio bih možda hrabriji – građanski hrabriji, i ne bih se plašio novina i izazova, volio bih da istražujem, da stvaram, i da održavam i njegujem to što sam  stvorio. I što je još veoma važno: jedan od prioriteta u mom životu bio bi stalni rad na stvaranju i svakodnevnom  unapredjenju "boljeg života " u Crnoj Gori.  A ovako…

Jedno je sigurno, ne bih smatrao da je ćutanje zlato – kao sto su me učili – nego, naprotiv, smatrao bih da oćutati nepravdu, nekorektnost, lopovluk, osionost, prostakluk, nadmenost, vulgarnost i primitivizam je znak jos većeg primitivizma i vulgarnosti.

Jer, ćutanje je neljudska karakteristika.

Naravno, kao u svemu, ima razloga i za i protiv, ali ja sam – kao što rekoh na početku – za to da se ovaj " naš jezik " zove crnogorski.  Nijesam ( radije bih napisao "nisam ", premda znam da  " nijesam " – naročito sa akcentom na " Je " – zvuči ispravnije, i ako ja to  nikada ne izgovaram,  kao što ne izgovaram " imamo " sa akcentom na " prvo Me" ), ali eto kažem, nijesam jedini koji smatra da bi trebalo da se  ovaj " naš jezik " ustavno zove crnogorski.

A, i Milo smatra ( i Filip, takođe ).

Sveto – kao dokazani i provjereni  krležijanac, sa iskonskom glembajevskom širinom i dužinom, svojstvenom samo njemu – smatraće da je bilo kakva isključivost – po ovom pitanju, a i po pitanju crkve  – isključena.

Da je reda ( rada i discipiline ), pomenute ličnosti trebalo bi oslovljavati sa gospoda Đukanović, Marović ….i tako dalje, ali ja ( ali i ne samo ja, nego i svi  ostali – izuzev tvrdokorne opozicije, koja im se, sa velikom dozom ironije, obraća sa "Gospodo"  …   – dakle, mi koristimo tu datu nam mogućnost, a bogami i privilegiju, da ih iz milošte zovemo Milo, Sveto, Sito .. Filipa prosto zovemo Filip. Ustvari, gdje ćete vi vidjeti da predsjednik jedne države slobodno sjedi u kafiću tu tik uz vas, a bez ikakvog obezbjeđenja – bar vidnog, kao što Filip – sa svojim prijateljima – sjedi u "Premijeru". E, to već nećete nigdje u Svijetu naći ).

Naime, dugo su oni sa nama, tako da su postali dio nas, pa su nam kao najrođeniji i najbliskiji. Kurtoazno obraćanje je ovdje potpuno deplasirano i isključeno, ili kako neko reče ( a možda i sam Sveto – jer to ipak najviše liči na njega ): "deplasiran kao harfa u džez orkestru".

Ne! nemojte me pogrešno shvatiti, nijesam  ja mislio da je Sveto deplasiran, naprotiv – uvjeren sam da –  ako je on ikad bio bolje i više plasiran – to je danas. 

On je i dokazao da je bio potpuno u pravu kad je svojevremeno, sjetićete se,  govorio da je toliko sposoban da svojom pameću može da "prehrani porodicu ", odnosno, kad je rekao "Za  prezrenje su svi oni koji svojim mozgom ne mogu napuniti želudac".

"To je, ipak, bio Breht" – kao za sebe, reče gospodin, koji je sinoć oko ponoći pokušavao da u kontejneru pronađe neku stvar koju je vjerovatno bio greškom bacio u smeće.

A svojevremeno je Sveto izučavao Aristoklea ( poznatijeg pod imenom Platon), dok su ovi njegovi "komaradi" smatrali da od Kardelja nema većeg filozofa. Drug Sveto je tada  imao čudesan predosjećaj da će neminovno doći njegovih "pet minuta", i to onih " crnogorskih", koji mogu  trajati decenijama.

Kad je Platon izgovarao onu čuvenu misao "Rat za Mir", vjerovatno je imao u vidu  ovog Grbljanskog filozofa ( Sveto bi rekao filoSofa – tj. S umjesto Z ), znajući ( tj. Platon) da će ovaj ( tj. Sveto) da plasira  i " globalizuje"  tu humanitarnu misao bolje od bilo koga drugog, pa i od njega samog.

Elem, slušajući Mila, dva puta u zadnjih mjesec dana ( sto kaže moj komšija slušajući ga " na televizor" ), stekao sam utisak da se ovaj čovjek ponavlja.

Prvi put mi se dopao, budući da nijesam imao priliku da ga čujem u ulozi, filozofa, mislioca, proroka,  stratega…. Sveta sam, naime, slušao u toj ulozi, ali  Mila nijesam.

Milo je do tada bio poznat kao "Britva" – govorio je oštro, naredbodavno i narednički.  Ovog puta je više ličio na Sveta; pričao je meko, onako –  lacmanski.

Drugi put, kažem, manje mi se dopao, zato što je pričao – uglavnom isto ono što i Prvi put. Valjda  sam očekivao nešto novo i nešto više. Na momente sam pomišljao da je to repriza onoga što je govorio Prvi put. Bio bih, čak i uvjeren da je to tako da voditelj nije bio drugoga pola. Kažem, uglavnom je pričao isto, mada je Drugi put, za razliku od Prvog, objašnjavao smisao "poluprazne  ili polupune čaše", a u funkciji psiholoških tipova i karaktera ličnosti.

Ono što ja sa sigurnošću znam, a bez obzira na njegov ekspoze "O Čaši", jeste to da pijanci uvijek smatraju da im je časa poluprazna.

Pričao  je, isto tako, i o lutrijskom lozu, tj. o nekom Crnogorcu koji nikada nije htio da kupi loz, ali je zato svaki put na izvlačenju očekivao da dobije pare na Loto. Ne znam kako je ko ovu poruku shvatio, ali ja sam to shvatio kao misao najdubljeg filozofskog značenja.

Stekao sam utisak da ni Sveto to bolje ne bi mogao prezentovati.

I Prvi i Drugi put, razgovori su trajali po sat i po, i ja sam ih – oba puta – pažljivo slušao. Ono što sam primijetio i što me je jako iznenadilo, bilo je to da su njegovi "vjerni sledbenici" ( kojima sam bio okružen), bili veoma nepažljivi slušaoci. Čak su – tokom intervjua – komentarisali neke banalne stvari, kao sto su fudbal, kosidba, kalemljenje, plašćenje sijena, kažnjavanje za nevezivanje pojaseva u kolima i neupaljena svijetla tokom bijela dana. ….  dakle, komentarisali su svakodnevne stvari, koje su – za takav i taj trenutak apsolutno bile neprimjerene.

Ipak, bez obzira na to što su oni bili nepažljivi slušaoci, oni su, kao što rekoh, bili i ostali veliki sledbenici, i to sledbenici do posljednjeg daha, a što je – priznaćemo –  izuzetno velika vrijednosti na kojoj počiva nerazrušiva monolitnost političkih partija u Crnoj  Gori.

Jer, biti pažljivi slušalac i nije baš – bogzna – neki kriterijum – naprotiv.

I Prvi put i Drugi put, Milo je pričao o "Dži Di Pi -ju".

"Što je to Dži Di Pi?" – upitah, tek na Drugom intevjuu.

Iznenađeni, svi se okrenuše put mene.

U ćutanju je prošlo nekoliko sekundi, kao da sam ih zatekao u nekoj nedozvoljenoj  radnji, a onda se blago nakašljaše i sigurnim glasom rekoše:

"To je ona sprava koja može da ti kaže đe se tačno nalazi vozilo – naročito ono koje je ukradeno."

I ako mi je to – iskreno rečeno –  zazvučalo  nelogično, bio sam, ipak, spreman da prihvatim ovo objašnjenje "zdravo za gotovo", da – u tom trenutku – jedan od penzionera, pažljivi slušalac kao i ja, ne reče:

"Tako mi Boga, ako vi znate što pričate."

"Može bit’ i ne znamo – odgovoriše ovi uglas – ali je bitno da On zna".

Pomislih, biće da su oni u pravu. Kako je to fino rečeno: "Dovoljno je Jedan da zna."

Ustvari, sad vidim da sam predaleko otišao, jer osnovna namjera ove moje priče i  nije bila ova. To što sam ja htio da kažem, mogao sam i kraće – i to znatno kraće – i to u dvije riječi da obrazložim ( što bi moj kum i prijatelj po opredjeljenju, rekao – a u najmanje dvosmislenom značenju: "Stari, skrati  priču" ).

I tako, htio sam da predložim da ova tri slova  Dži,  Di  i Pi postanu dio naše azbuke.

Kao što su, recimo,  nekad bila: Fe, Ne i Re ili Se,  Fe, Re i Ju.

"Nikada ne koristi dvije riječi tamo
gdje je jedna dovoljna " Konfučje, 
ili možda njegov bratstvenik Sveto,
više nijesam siguran; ipak, prije će to bit’
Grbljanski filoSof