U pokušaju provođenja ustavnih promjena uloga međunarodne zajednice nije izvedena na način koji to zaslužuju ustavne promjene kao najvažnija reforma u procesu integracije BiH u EU.

Piše: IFIMES

Kada je nakon četverogodišnjeg rata i razaranja društvenog, demografskog i državnog tkiva Bosne i Hercegovine, uslijedilo odlučnije angažovanje međunarodne zajednice, stvorena je nada za mir i evropsku političku budućnost države Bosne i Hercegovine. Osnova mirovnog političkog rješenja, a time i zaustavljanje rata, oblikovana je 1994. i 1995. godine unutar Kontaktne grupe koju čine vodeće svjetske sile: SAD, Ruska Federacija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka. Liderstvo u oblikovanju mirovnog rješenja, u obliku Daytonskog mirovnog sporazuma tokom 1995. godine, imala je administracija SAD.

Na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma iz novembra 1995. godine je:

• Ø Zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini;
• Ø Potvrđen i ojačan međunarodno-pravni subjektivitet države Bosne i Hercegovine;
• Ø Uspostavljena entitetska unutrašnja organizacija.

Specifičnost Daytonskog mirovnog sporazuma jeste u tome, da su osigurane međunarodne vojne i civilne snage sa jasnim ovlaštenjima za njegovu implementaciju.                        

Proces provođenja Daytonskog mirovnog sporazuma, a posebno izgradnje samoodržive države Bosne i Hercegovine u miru, ima internacionalnu dimenziju. Internacionalizacija bosanskog pitanja podrazumijeva veliku odgovornost međunarodne zajednice za ishod procesa internacionalizacije. Postavlja se pitanje koji je mogući ishod tog procesa?

Zasigurno to nije etnička podjela države Bosne i Hercegovine i njen nestanak kao geopolitičkog subjekta u Evropi. Takav ishod bi značio podršku Karadžićevom projektu genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH.Treba se podsjetiti, da je vodeća ideja u ratnom razaranju BiH bila etnička podjela BiH. Zbog ove ideje su izvedeni nasilni progoni stanovništva, oko 2,2 miliona bosanskohercegovačkih građana i počinjen zločin nad civilnim stanovništvom.

I poželjni i mogući, a i strateški ishod internacionalizacije bosanskog pitanja sadržan je u zasnivanju, izvođenju i dovođenju do kraja istorijskog poduhvata integracije države Bosne i Hercegovine u EU i NATO. Sa postizanjem prijema Bosne i Hercegovine u evroatlantsku strukturu: EU i NATO dokida se mogućnost etničke podjele Bosne i Hercegovine. Dokida se istovremeno i mogućnost dominantnog političkog uticaja na upravljanje Bosnom i Hercegovinom od stranaka izvedenih na etničkoj osnovi. Ali, isto tako dokida se mogućnost diskriminacije građana na etničkoj i svakoj drugoj osnovi.

U širem istorijskom kontekstu postdaytonsko vrijeme za Bosnu i Hercegovinu javlja se kao vrijeme postratne obnove. Zatim se javlja kao vrijeme u kome država Bosna i Hercegovina pravi svoje korake prema EU u okviru procesa stabilizacije i pridruživanja. 

Potom se ide u susret vremenu koje se označava kao vrijeme kandidovanja Bosne i Hercegovine za prijem u članstvo  EU i NATO.

Uzimajući ovo vremensko razdoblje uslovno je vidljivo, da se unutar postdaytonskog vremena potrošilo 11 godina za proces nužne postratne obnove i ispunjenje uslova za potpisivanje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Komisijom Evropske unije (potpisivanje ovog sporazuma predviđa se do kraja prvog tromjesečja 2007. godine, zapravo uslijediće nakon reforme policije).

Zašto vrijeme od završetka rata 1995. godine do mogućeg vremena prijema u članstvo EU i NATO posmatramo u tri razdoblja? Najviše zato što prethodna dva razdoblja: a) postratna obnova i b) stvaranje uslova za potpisivanje sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji jeste već prošlo. Iz tog vremena slijede nezaobilazne pouke.

Šta su glavne pouke? Koje su naučene lekcije o provedenim reformama i ulozi OHR-a (Office of the High Representative and EU Special Representative) u tome?

                        Ima ih više:

• Ø Međunarodna zajednica je posredstvom institucije visokog predstavnika imala glavnu moć u realizaciji procesa početne postratne obnove. Međunarodna zajednica je bila lider u stvaranju uslova za slobodu kretanja građana za prve postratne izbore, u doniranju finansijskih sredstava za obnovu škola, vodovoda, mostova i sl. Bila je lider i početnom procesu ostvarivanja prava na povratak izbjeglica i raseljenih osoba.
• Ø Na izborni proces međunarodna zajednica je gledala formalno: važno je da se izbori odvijaju u miru. Manje je važno što se pod okriljem moći međunarodne zajednice u postratnom vremenu zanovio stranački pluralizam na etničkoj osnovi u izborima 1996., zatim i u izborima 1998. godine i kasnije. Istorijski se već potvrdilo da etnički pluralizam u Bosni i Hercegovini ne proizvodi nužni konsensus za upravljanje razvojem suverene države (u to vrijeme dužnost visokog predstavnika obavljali su Carl Bild i Carlos Westendorp).

Razdoblje u pravljenju prvog koraka za ulazak u proces integracije u evropske institucije započinje sa prijemom Bosne i Hercegovine u Vijeće Evrope 2002. godine. Sa činom prijema Bosne i Hercegovine u Vijeće Evrope podstaknut je proces reformi koje omogućuju ispunjavanje uslova za integraciju BiH u EU.

                  U nizu reformi poseban značaj imaju ove:

• Ø Donošenje Amandmana na ustave entiteta o ravnopravnosti bosanskohercegovačkih naroda na cijelom prostoru u BiH, 2002. godine (ovim je ukinuta diskriminacija građana na etničkoj osnovi);
• Ø Uspostava državne granične službe;
• Ø Proširenje strukture i promjene u organizaciji Vijeća ministara BiH: (od četiri ministarstva 1996. godine do devet ministarstava 2005. godine).
• Ø Integracija entitetskih carinskih službi u jedinstven sistem;
• Ø Integracija entitetskih vojski u jedinstvene oružane snage;
• Ø Uspostavljanje javnog radiotelevizijskog sistema BiH;
• Ø Reforma sudstva;
• Ø Uspostavljanje uprave za indirektno oporezivanje;
• Ø Reforma struktura bezbjednosti i policijskih snaga u BiH.

Ove reforme su započete i najvećim dijelom izvedene u vremenu mandata visokih predstavnika Wolfganga Petrischa i Paddy Ashdowna. Sve ove reforme izvedene su posredstvom uticaja OHR-a ili privremenim odlukama o proglašenju zakona za koje nije bilo saglasnosti vladajućih stranaka u parlamentu BiH. Nedovršena reforma policijskih snaga dočekala je mandat visokog predstavnika Christiana Schwarza-Schillinga. Tokom 2005. i 2006. godine započela je i reforma ustavnog ustrojstva. Usaglašeni paket promjena ustava BiH u aprilu 2006. godine, nije dobio dvotrećinsku većinu. Iako je međunarodna zajednica bila uključena u izvođenje ustavnih promjena, one nisu uspjele. Zapravo, amandmani na ustav BiH su razotkrili duboku podijeljenost političkih stranaka u pitanju obuhvata i sadržine ustavnih promjena. Ali, pokušaj usvajanja amandmana na ustav BiH razotkrio je i odsustvo koordinacije i neujedinjenost institucija međunarodne zajednice ovlaštenih za provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma.

U pokušaju provođenja ustavnih promjena uloga međunarodne zajednice nije izvedena na način koji to zaslužuju ustavne promjene kao najvažnija reforma u procesu integracije BiH u EU. Postavlja se pitanje zašto? Sa stajališta postizanja strateškog cilja političkog razvitka države BiH u postdaytonskom periodu: prijem u članstvo EU – ustavne promjene se javljaju i kao najsloženija i kao najvažnija reforma. Ona se ne može izvesti unutar bosanskohercegovačkih vladajućih političkih stranaka bez angažovanja međunarodne zajednice i OHR-a. Pogotovo se ne može izvesti u drugoj fazi promjena ustava BiH, koje podrazumijevaju jačanje lokalnih vlasti i uspostavu regionalne strukture BiH, kao središnjeg nivoa organizacije vlasti. U pitanju ustavnog ustrojstva političke stranke su suprotstavljene. Nespremne su na promjene i izgradnju konsensusa o promjenama ustava BiH.

Šta je moguće predlagati za strategiju međunarodne zajednice u pitanju ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini?

Ustavna reforma je najvažnija pretpostavka za izvođenje procesa kandidovanja i prijema Bosne i Hercegovine u članstvo EU i NATO.

Postoje dva mišljenja o gledanju na važnost ustavnih promjena za izvođenje integracije Bosne i Hercegovine u EU. Prvo mišljenje ne tretira ustavnu reformu kao preduslov za sticanje statusa kandidata za prijem u članstvo EU. Drugo mišljenje zagovara stajalište po kome su promjene ustava BiH jedan od važnih uslova za odvijanje procesa integracije BiH u EU, i u tome posebno u sticanju statusa kandidata za prijem u članstvo EU.

Drugo mišljenje podrazumijeva ovlaštenje i obavezu međunarodnoj zajednici – dakle OHR-u, da podstiče i koordinira cijeli proces ustavnih promjena kao najvažnije reforme na putu do članstva u EU.

Radi se o tome da reforma ustava Bosne i Hercegovine omogućuje uspostavu moderne i na evropskoj liberalno-demokratskoj tradiciji zasnovane državne strukture Bosne i Hercegovine, strukture koja bi bila efikasna, racionalna i oslobođena od blokada u procesu donošenja zakona u parlamentarnoj skupštini BiH. Takva reforma podrazumijeva dokidanje dominacije etničkog principa u političkom ustrojstvu države BiH. Istovremeno, reforma ustava BiH ne isključuje princip ustavne ravnopravnosti naroda i zaštitu ravnopravnosti preko institucije doma naroda u zakonodavnoj vlasti.

Bez promjene ustavnog ustrojstva Bosna i Hercegovina će unutar parlamentarne strukture izabrane 2006. godine biti izložena novim silnicama, koje vode etničkoj podjeli zemlje. Radi se o dvije političke opcije u parlamentarnoj većini.

 Jedna zagovara federalizaciju Bosne i Hercegovine što znači formiranje federalnih jedinica na etničkoj osnovi. Bile bi to jednoetnički zaokružene teritorijalne cjeline. Ovu opciju zagovara Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSDS) Milorada Dodika. U ovakvom rješenju Bosna i Hercegovina bi u vremenu od jedne decenije završila, ne u članstvu EU, već u etničkoj podjeli i potpunoj destrukciji države.

Druga politička opcija koju predstavlja Stranka za BiH (SzBiH) Harisa Silajdžića, zagovara Bosnu i Hercegovinu bez entiteta sa snažnom centralnom vlašću izvedenom na principu građanskog subjektiviteta. Ova opcija se, uslijed nepostojanja međustranačkog povjerenja, predstavlja kao unitarna sa dominacijom većinskog bošnjačkog naroda. Hrvatske stranke su podijeljene u pogledima na ustavnu reformu i to pogoduje produbljavanju neslaganja u koncepcijama bošnjačkih i srpskih stranaka. Opoziciona i multietnička Socijaldemokratska partija BiH (SDP) ima optimalan koncept ustavnog ustrojstva bih (koncept koji preferira ravnotežu građanskog i etničkog principa), ali nema moć u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.

Prestanak rada visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini u uslovima političke suprotstavljenosti stranaka koje čine većinu u parlamentarnoj skupštini BiH, u razdoblju 2006. – 2010. godina, značilo bi ohrabriti snage dezintegracije i etničke podjele BiH.

Z A K L J U Č N I    P R I J E D L O Z I :

1) Ustavnu reformu kao najsloženiju u procesu integracije države Bosne i Hercegovine u EU nije moguće izvesti bez posredovanja i uticaja međunarodne zajednice preko institucije OHR-a;

2) Zbog važnosti ustavne reforme, ovu reformu valja tretirati kao jednim od uslova za kandidovanje BiH u članstvo EU. Ovakav tretman ustavne reforme može definisati Vijeće za implementaciju mira (PIC). Definisanjem ustavne reforme kao važnog segmenta provođenja Daytonskog mirovnog sporazuma, definiše se i okvir ovlaštenja OHR-a u predstojećem vremenu koje bi bilo ograničeno;

3) Značaj ustavne reforme zahtijeva produžetak angažovanja međunarodne zajednice, putem institucija OHR-a ili specijalnog predstavnika EU, sa ovlaštenjima za provođenje ustavne reforme. Sa provedenom ustavnom reformom država Bosna i Hercegovina bi dobila osnove za uspješno funkcionisanje i stabilnu državnu strukturu kao pretpostavku uspješnog socijalnog, ekonomskog i političkog razvoja;

4) Zbog postojanja silnica za etničku podjelu BiH i geopolitičkih silnica u okruženju Bosne i Hercegovine, a koje negativno utiču na stabilan društveni razvoj Bosne i Hercegovine, međunarodna zajednica bi olakšala i sebi i građanima Bosne i Hercegovine ako bi u odgovornosti za političku budućnost Bosne i Hercegovine ustanovila političko stajalište o nužnosti ubrzanog prijema BiH u članstvo NATO-a i EU s ciljem učvršćenja mira u Bosni i Hercegovini i Zapadnom Balkanu. Možda bi postizanje članstva u NATO savezu, do 2009. godine, na temelju provedenih reformi oružanih snaga, ubrzalo i omogućilo prijem BiH u članstvo EU do 2012. godine.                  

Na ovaj način međunarodna zajednica bi imala valjanu izlaznu strategiju unutar istorijskog poduhvata internacionalizacije bosanskog pitanja, koje se svodi na sljedeće: cjelovita i suverena država Bosna i Hercegovina u statusu članice EU i NATO-a.

Ljubljana, 23 .februara/veljače 2007