Piše: Jovana Marović

Kada država pomiješa histeriju sa upravljanjem, čak i vize postaju oružje bespomoćnosti. 

Nedavni „turski slučaj“ u Crnoj Gori otkrio je nešto nevjerovatno: da apsurd može, zapravo, biti državna politika. Vlada je preko noći nametnula vize turskim državljanima, i u principu, to usklađivanje sa evropskom politikom je legitimno i neophodan korak. U praksi, međutim, uraditi to preko noći, kao refleks na zločin koji nisu ni počinili Turci već Azerbejdžanci, bilo je nepromišljeno, kratkovido i ponižavajuće. Pravo je majstorstvo kako birokratsko prilagođavanje pretvoriti u geopolitički uvredu.

Ispostavilo se da možeš zadržati strane državljane koji nisu ni bili na mjestu događaja. Da možeš napasti nečiji posao samo zato što taj dolazi iz iste zemlje kao navodni počinioci, čak i kada ta osoba nije uradila ništa osim što služi kafu i ljubazno se osmjehuje. Možeš vikati „Turci napolje!“ na ulicama dok vladini službenici gledaju na drugu stranu, pretvarajući se da je mržnja samo još jedna forma slobodnog izražavanja.

Možeš čak imati člana parlamenta koji vodi krstaški pohod protiv Turske, naoružanog nulom dokaza i glavom punom zavjerističkih teorija, i koji svečano upozorava da „Turci će napasti Srbiju“, jer, naravno, to je ono što, u nacionalističkoj mašti, Turci uvijek rade.

A onda tu je Glovo. Da, čak su i usluge dostave hrane pale žrtvom histerije. Dostavljači, navodno, ne mogu isporučivati iz određenih restorana jer vlasnici ne žele da njihovi kupci „dolaze u dodir sa Turcima.“

U Crnoj Gori 2025. godine, ksenofobija se ne šapuće, ona se operacionalizuje. Dio je logistike.

Usred ovog karnevala apsurda, premijer je čestitao bezbjednosnom sektoru što je bio „na visini zadatka.“

Čudna definicija uspjeha, s obzirom na to da je „zadatak“ izgledao kao panika, paraliza i moralni slom.

Cijela ovaj epizoda otkrila je više od same administrativne nesposobnosti; razotkrio je sistemsku krhkost u srcu države. Umjesto smirenog, profesionalnog upravljanja krizom, Crna Gora je isporučila impulsivnu reakciju i institucionalnu zabunu. Izmjena pravila za vize preko noći. Arbitrarna zadržavanja. Ogromna tišina pred otvorenim govorom mržnje. Ovo nisu akti upravljanja, ovo su akti bespomoćnosti.

Ne razlikujući individualnu krivicu od kolektivnog identiteta, Crna Gora je uspjela, u samo jednom potezu, da otuđi prijateljsku naciju, potpali domaće tenzije i osnaži svoje najglasnije fanatike. Poruka je bila jednostavna: prvo djeluj, razmišljaj poslije.

I ovo nije nikakav novi fenomen. Godinama pratimo veličanje ratnih zločinaca, povratak nacionalističkih pokliča i tiho tolerisanje prijetnji manjinama. Kada premijer odbacuje javno slavljenje četničkih komandanata kao „seljački problem“, on ne neutrališe mržnju, on je normalizuje. Pretvara ekstremizam u pozadinsku buku.

Ta normalizacija rađa dozvolu. Stvara prostor gdje uzvikivanje „Ubijte Turčina“ ili uništavanje turske imovine djeluje pravedno, čak i domoljubivo. Gdje restorani mogu reklamirati sebe kao „zone bez Turaka“, a svi ostali samo slijegati ramenima.

Sve ovo se dešava u zemlji koja tvrdi da je na evropskom putu. Zemlji koja usklađuje vizne režime sa Briselom dok toleriše ulični fašizam kod kuće. Bilo bi smiješno da nije tragična.

Da, nekoliko počinilaca je uhapšeno. Ali to nije pravda; to je upravljanje krizom. Dublja trulež ostaje, institucionalni kukavičluk, politički oportunizam i moralna apatija. Kada lideri odbijaju da nazovu mržnju imenom, mržnja postaje samopouzdanija.

Naravno, Crna Gora nije sama. Širom svijeta, krajnja desnica je u usponu, populizam cvjeta, a rječnik nasilja se vratio u javni život. Ali u maloj, krhkoj i duboko podijeljenoj zemlji poput Crne Gore, ovi trendovi imaju veću težinu. Erodiraju povjerenje. Razaraju sigurnost. Ismijavaju samu ideju građanskog, višenacionalnog društva.

Vrijeme je – odavno prošlo vrijeme – da se institucije probude. Da lideri djeluju ne iz straha, već iz uvjerenja. Da građani prestanu pasivno da gledaju dok njihova zemlja mijenja pristojnost za demagogiju.

Jer kada se država izoluje od razuma, ona uvijek pusti mržnju unutra.

Prevod je uradio PCNEN

Link na  verziju teksta na engleskom jeziku.

NAPOMENA: Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa European fund for the Balkans – predstavništvo Network of European Foundations

Stavovi iznešeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove redakcije portala PCNEN, što ne znači, nužno, da ne postoji podudarnost ili bliskost. Uredništvo PCNEN-a zadržava pravo da edituje komentare na tekst koji se postuju na portalu ili na PCNEN stranicama na društvenim mrežama Facebook i Twitter.