Valerie Zink, koja je posljednjih osam godina radila kao honorarna novinarka za agenciju Rojters je objavila na društvenoj mreži Fejsbuk da je za nju postalo nemoguće održavati odnos s Rojtersom “s obzirom na njegovu ulogu u opravdavanju i omogućavanju sistematskog ubijanja 245 novinara u Gazi. Svojim kolegama u Palestini dugujem barem ovoliko, a i mnogo više”, napisala je Zink.

“Kada je Izrael ubio Anasa Al-Šarifa, zajedno s cijelom ekipom Al Džazire u gradu Gazi 10. avgusta, Rojters je odlučio da objavi potpuno neosnovanu tvrdnju Izraela da je Al-Šarif bio operativac Hamasa – jedna od bezbrojnih laži koje su medijske kuće poput Rojtersa poslušno prenosile i davale im kredibilitet. Spremnost Rojjtersa da ponavlja izraelsku propagandu nije poštedjela njihove vlastite novinare od izraelskog genocida. Još pet novinara, uključujući Rojtersovom snimatelja Hosama Al-Masrija, bilo je među 20 ljudi ubijenih jutros u još jednom napadu na bolnicu Naser. Bio je to takozvani ‘dvostruki udar’, u kojem Izrael bombarduje civilni cilj poput škole ili bolnice, čeka da medicinski timovi, spasilačke ekipe i novinari stignu, a zatim ponovo udara.

Zapadni mediji su direktno odgovorni za stvaranje uslova u kojima se ovo može dogoditi. Kao što je Džeremi Skahil iz Drop Site Newsa rekao, „svaka velika medijska kuća – od New York Times-a do Washington Post-a, od AP-a do Reuters-a – služila je kao pokretna traka za izraelsku propagandu, brišući ratne zločine i dehumanizujući žrtve, napuštajući svoje kolege i njihovu navodnu posvećenost istinitom i etičkom izvještavanju.

Ponavljajući izraelske genocidne izmišljotine bez provjere njihove vjerodostojnosti – svjesno napuštajući najosnovniju odgovornost novinarstva – zapadni mediji su omogućili ubijanje više novinara u dvije godine na jednom malom komadu zemlje nego u Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu, i ratovima u Koreji, Vijetnamu, Avganistanu, Jugoslaviji i Ukrajini zajedno, da ne govorimo o izgladnjavanju cijele populacije, komadanju njene djece i spaljivanju živih ljudi.

Činjenica da je rad Anasa Al-Šarifa dobio Pulicerovu nagradu za Rojters nije ih navela da ga brane kada su izraelske okupacione snage stavile njegovo ime na „listu za odstrel“ novinara optuženih da su militanti Hamasa i Islamskog džihada. Nije ih navela da ga brane kada je apelovao na međunarodne medije za zaštitu nakon što je izraelski vojni portparol objavio video koji je jasno ukazivao na namjeru da ga ubiju nakon njegovog izvještaja o rastućoj gladi. Nije ih navela ni da iskreno izvještavaju o njegovoj smrti kada je nekoliko sedmica kasnije bio ulovljen i ubijen.

Cijenila sam rad koji sam donosila Rojtersu tokom posljednjih osam godina, ali u ovom trenutku ne mogu zamisliti da nosim ovu novinarsku akreditaciju sa ičim osim dubokim stidom i tugom. Ne znam šta znači početi odavati počast hrabrosti i žrtvi novinara u Gazi – najhrabrijih i najboljih koji su ikada živjeli – ali u budućnosti ću usmjeriti sve svoje doprinose imajući to na umu”.