Poštovana gospođo predsjednice,
obraćam vam se namjerno na način koji preferirate – u ženskom obliku. U stvari, pišem vam kao profesor profesoru, žena ženi, majka majci, baka baki. Vjerujem da kada govorimo o genocidu, o izgladnjavanju djece kao oružju etničkog čišćenja i o najvećem zločinu protiv čovječnosti viđenom „uživo“ u istoriji, ovo otvoreno pismo nosi glas većine naših građana. Iako niko ne pita za naše mišljenje niti nas broji, uvjerena sam da većina u Makedoniji – bez obzira na pol, vjeru, društveni položaj ili političko uvjerenje – može razlikovati Dobro od Zla.
Pišem vam u ovom trenutku dok razgovarate s pjesnicima kraj bisernog Ohridskog jezera, razmišljajući o Riječi i poeziji predstavljenoj na Struškim večerima poezije. Ali dozvolite mi da vas podsjetim na poznatu misao Teodora Adorna: „Pisanje poezije poslije Aušvica je barbarski čin.“ Čak je i on kasnije shvatio da nije bio u pravu. Danas, u ovom najmračnijem trenutku čovječanstva, poezija je postala čin otpora u Gazi. Svakog dana, kroz društvene mreže, do nas dopiru krici djece koja umiru od gladi, žeđi, bombi i izlječivih bolesti – zamislite, čak su i ti krici pretvoreni u stihove i umjetničke izraze. Sama smrt odbija da bude ušutkana, odbija tišinu i šalje poruke nama, živima. Samo nekoliko sedmica prije nego što je ubijen u izraelskom vazdušnom napadu, palestinski pjesnik Refaat Alareer je podijelio svoju pjesmu ‘Ako moram umrijeti’. U njoj je napisao: „Ako moram umrijeti/ti moraš živjeti/da ispričaš moju priču.“ Njegove riječi nas opominju iz groba. Pjesnik Mosab Abu Toha, dobitnik ovogodišnje Pulicerove nagrade, nastavlja pisati uprkos strašnim mučenjima koja je pretrpio prije nego što je stigao na sigurno. Ponekad njegovi zapisi nisu ni pjesme, već samo spiskovi imena i fotografije nevine djece i civila koje je lično poznavao.
A ipak je čudno: narod i zemlja koji često razmišljaju o vlastitom stradanju i traže pravdu za ono što je učinjeno Makedoniji/Makedoncima sada ćute. Ćuti i vlada koja je izabrana ogromnom većinom glasova na posljednjim izborima. Ali jednog dana, uskoro, naši – i vaši – unuci će pitati, baš kao što su djeca u Njemačkoj pitala poslije Drugog svjetskog rata: „Gdje si bila kada se dogodio genocid u Gazi? Šta si učinila da to zaustaviš? Na čijoj si strani bila?“
Istina se teško može sakriti kada patnju bilježe ne samo žrtve, već i njihovi ubice. U Gazi se ljudi ubijaju dok mole za hljeb, dok umiru od gladi u šatorima. Ne vjerujem da niste svjesni ovoga, uprkos vašim teškim državnim obavezama. Vaša je dužnost da znate. Zašto, onda, tišina? Ili prazne fraze o „miru u svijetu“, možda prikladne za neke druge mlade žene, ali ne za vas: intelektualku, profesoricu, humanistkinju i predsjednicu – u ženskom obliku.
Zvanična Makedonija, na našu veliku sramotu, ostaje nijema. Još gore, saučesnik je u zločinu kroz nečinjenje. Parlament, za koji ste tokom izborne kampanje 2024. rekli da ćete ga koristiti za javna obraćanja, odbio je odobriti humanitarnu pomoć za djecu Gaze. Da, znam za vaše (ograničene) ustavne ovlasti, kao što ih i sami znate. Ali takođe ste nas uvjeravali da ste subverzivni, buntovni, da ćete biti glasna predsjednica. Vlada, koja ima primarnu odgovornost u sferi vanjske politike, očigledno bira da ne vidi Zlo, da ne čuje Zlo, da ne govori o Zlu. Ponekad čak vjerujem da je izabrala pogrešnu stranu istorije – stranu koja bi Palestince preselila u Somaliju kako bi izgradila „lijepi“ Las Vegas. Značajno je da na vašim međunarodnim posjetama često bude u vašem društvu vaš bivši student, sada mladi ministar vanjskih poslova. Iako niste član vladajuće stranke, vaša bliska veza s njom daje vam osnovu da sazovete konsultacije o vanjskoj politici – ili bar da popijete kafu na terasi s pogledom na mirno jezero. Na kraju krajeva, dijelite odgovornost u ovoj oblasti. I za razliku od njih, vi predstavljate državu u zemlji i inostranstvu. Vi ste (ili biste trebali biti) moralni autoritet koji može podići glas i upozoriti, čak i kroz medije. Državnica u zemlji, ali i u inostranstvu. I umjesto spašavanja okeana, pokušajte spasiti djecu. U Gazi.
Jeste li svjesni da su tri četvrtine članica UN-a priznale Palestinu? Čak i vaša „druga domovina“, kako s ljubavlju nazivate Sloveniju – zemlju u kojoj ste ostvarili svoje najviše obrazovne uspjehe – dala je primjer: priznala je Palestinu i uvela ekonomske sankcije Izraelu. Znate li da je Makedonija jedina balkanska država koja nije priznala Palestinu? Hrabro! Čak i vaši strateški partneri, poput Ujedinjenog Kraljevstva – s kojim smo upravo potpisali dugoročni sporazum – najavljuju da će sljedećeg mjeseca na Generalnoj skupštini UN-a priznati Palestinu. Vaš prijatelj Makron, s kojim ste se nekoliko puta sreli na multilateralnim skupovima i slikali s osmijehom, ima istu namjeru. Postavlja se pitanje: u Skoplju (i vašem sjedištu u ohridskoj vili), da li strah ili sumnja prevladavaju pred genocidom? Znate da je Makedonija potpisnica Konvencije o genocidu i da nemamo samo pravo, već i obavezu da djelujemo kako bismo spriječili i kaznili takve činove. Pa ipak, nismo skupili hrabrost ni da se pridružimo kolektivnoj tužbi pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnim krivičnim sudom. Ostajemo nijemi. Pravimo se da svijet ne postoji (osim njegovog zapadnog dijela), niti zvjezdano nebo iznad nas i moralni zakon u vama (kako je Kant – koga često citirate – jednom rekao). Govorite o društvenom ugovoru s prirodom, a ipak, kao vlada, ne vidite da ljudi umiru samo zato što su Palestinci. Čak su i drevna stoljetna maslinova stabla uništena u Gazi. Odakle će doći maslinova grančica? UN je zvanično proglasio glad u Gazi – glad bez presedana. Za mnoge od izgladnjelih više nema spasa, čak i ako pomoć stigne. Da stvar bude gora, ova glad nije rezultat nestašice hrane, već sadističke želje da se hrana koristi kao oružje, da se spriječi da stigne do onih kojima je potrebna. Jednostavno rečeno, to je dio „Konačnog rješenja“ palestinskog pitanja.
Pišem s malo nade da će ovaj apel išta promijeniti. Ali moram pisati, kako niko ne bi mogao reći da sam ćutala, da nisam ništa učinila – čak i ako beznadežno, suočena s političarima koji odvraćaju pogled od Gaze, koja je odavno nadmašila Hirošimu po razmjeru uništenja. Voljela bih da, ako nas ponovo ove godine predstavljate na Generalnoj skupštini UN-a u Njujorku, izbjegnete govoriti o evropskim integracijama, o nepravdama nanesenim Makedoniji, a najmanje o „nedovršenoj evropskoj simfoniji“. Draga koleginice, profesorko Siljanovska-Davkova, predsjednice Makedonije, evropska simfonija se pretvorila u vojni marš. I to morate znati. Barem kroz NATO i „porez naše siromaštine“ – tj. pet posto za vojno-industrijski kompleks našeg najvećeg saveznika. Militarizacija je uništila meku moć EU i njenu politiku zasnovanu na vrijednostima, nekadašnju Veneru. Voljela bih čuti Čovjeka, Majku, Ženu u vama kako govori – podiže glas u ime Palestine. Ako od nje išta ostane do kraja septembra. Ali politika vođena zatvorenih očiju neće opravdati zakašnjele suze ili kajanja.
Makedonski narod zna težinu stradanja, prošavši kroz vlastiti lonac patnje. Osjećamo nepokolebljivu povezanost s palestinskim narodom, koji se suočava s nemilosrdnom nepravdom, a ipak čvrsto drži svoju dostojanstvenost i ljubav prema domovini. Skoro lišeni svega, njihov duh ostaje neslomljen. Pozivamo naše političke lidere da daju glas našoj kolektivnoj savjesti – glasu koji zahtijeva pravdu za žrtve genocida. Naš cijenjeni kolega s Prinstonа, 95-godišnji Ričard Falk, koji je stajao uz Makedoniju u našem najmračnijem času 2018, sada vodi Tribunal za Gazu, pozivajući Ujedinjene nacije na hitnu humanitarnu akciju. Stanite uz njega. Dok oni na vlasti imaju uticaj, mi imamo samo naše riječi. Neka ove riječi, iskovane u zajedničkom saosjećanju, probude moralnu hrabrost za djelovanje.
S poštovanjem, Prof. dr Biljana Vankovska
Prevod: PCNEN
0 Comments