Piše: Marin Prvan

U svom bestseleru iz 1992. “Kraj povijesti i posljednji čovjek” Francis Fukuyama je ustvrdio kako je slom komunizma označio kraj ideološke evolucije, pri čemu se liberalna demokracija nametnula kao konačni oblik društvene organizacije. Ipak, 32 godine kasnije, politolog i filozof nije više tako uvjeren u svoje prognoze. “Uvjerljiva pobjeda Donalda Trumpa (…) govori o tome da američki birači odlučno odbacuju liberalizam”, primijetio je u svojoj prošlogodišnjoj kolumni u Financial Timesu.

Štoviše, (američku) liberalnu demokraciju ubrzano odbacuje i ostatak svijeta. Naime, prema Indeksu percepcije demokracije za 2025. godinu, Sjedinjene Države su postale općenito nepopularne, ušavši čak u negativni teritorij. S druge strane, Kina bilježi stabilan rast i prvi put je pretekla SAD, bilježeći uglavnom pozitivnu percepciju u svim regijama osim (istočne) Europe. Rusija je još uvijek (donekle) nepopularnija od SAD-a, iako se i njezin imidž poboljšava.

Doduše, tko zna bi li danas sve omiljenija velika sila to postala da se 4. lipnja 1989. na pekinškom trgu Tiananmen nije uspjela othrvati upornim nasrtajima spomenute liberalne demokracije. Znate ono kada su se studentski aktivisti tamo okupili tražeći slobodu i demokraciju, hrabro prkoseći represivnoj Komunističkoj partiji Kine (KPK) čiji su tenkovi onda zapucali na sve što se kretalo, pobivši tisuće ljudi, zbog čega građane slobodnog svijeta i dan-danas prođe jeza kad se suoče sa slavnom slikom “čovjeka pred tenkom”? Osim što je takvo uvriježeno zapadnjačko (pre)liberalno tumačenje “masakra na Tiananmenu” otprilike jednako daleko od istine kao Fukuyamina snoviđenja.

Realnija slika događaja – kao što to obično biva – mnogo je složenija; posebno zato što su se odvijali u Zeitgeistu intenzivnih geopolitičkih previranja. Bilo je to razdoblje još uvijek neriješenih društvenih podjela u Kini, koje su se protezale od kulturne revolucije do politike “reformi i otvaranja”, kada je KPK krenuo putem kombiniranja planskog gospodarstva s tržišnim kako bi, riječima Denga Xiaopinga, “oslobodio proizvodne snage i ubrzao gospodarski rast” te tako omogućio kineskom narodu da jednog dana postigne zajednički prosperitet.

“Politika otvorenih vrata” omogućila je stranim tvrtkama ulaganje u Kinu i ostvarivanje velikih profita od jeftine radne snage. Kako je kritičar ovog modela Mao i očekivao, takve politike iznjedrile su i klasu kapitalista koji su promovirali novu buržoasku ideologiju i poticali neprijateljstvo prema socijalizmu. Paralelno s tim, dio društva – uglavnom studenti i intelektualci – usmjerio je pogled prema Sjedinjenim Državama, težeći uvozu tog (tada) privlačnog političkog modela u Kinu.

Liu Xiaobo, jedan od najglasnijih aktivista tijekom prosvjeda na Tiananmenu – kasnije dobitnik Nobelove nagrade za mir – otvoreno je iznosio takve prokolonijalističke fantazije u intervjuu iz 1988., rekavši da “odabrati zapadnjaštvo znači odabrati biti čovjek”. “Hong Kongu je trebalo 100 godina da postane ono što jest. S obzirom na veličinu Kine, sigurno bi joj trebalo 300 godina kolonizacije da postane ono što je Hong Kong danas. Čak sumnjam da bi 300 godina bilo dovoljno”, zaključio je.

Prva iskra otvorene pobune planula je kada je 15. travnja 1989. Hu Yaobang, bivši generalni tajnik KPK-a i jedan od radikalnijih zagovornika doktrine šoka, umro od srčanog udara. Studenti su danima oplakivali njegovu smrt, održavajući skupove u njegovu čast, koji su se polako (naizgled) razvili u prosvjede za daljnje ekonomske i političke reforme. Zahtjevi su se na početku uglavnom odnosili na politiku cijena, inflaciju i korupciju unutar Partije. Naime, ukidanje kontrole cijena dovelo je do povećanja troškova života za stanovnike urbanih područja, čije plaće nisu pratile inflaciju, koja je dosegla zabrinjavajućih 18 posto. Upravo se zbog toga značajan broj ljudi pridružio studentskim prosvjedima.

Međutim, opće raspoloženje nacije nije bilo prokapitalističko. Iako su nezaposlenost i građansko nezadovoljstvo naglo porasli u proljeće 1989., većina stanovnika gradova u listopadu 1988. (54 posto) smatrala je da tržišna reforma ide “prebrzo”. U međuvremenu, javna potražnja za liberalno-demokratskim idejama poput slobode govora i tiska nikada nije premašila 33 posto, čak ni u svibnju 1989. Paradoksalno, da su održani slobodni izbori, konzervativni antireformski kandidati vjerojatno bi pobijedili, a Kina bi se vratila centralno planiranom sustavu u kojem su urbani stanovnici uživali mrežu socijalne sigurnosti od kolijevke pa do groba.

Klasne podjele su svakako bile očite i među prosvjednicima na pekinškom trgu Tiananmen, koji se ispostavio kao centralna lokacija prosvjeda. Iako su željeli masovnost i podršku, studenti su svisoka gledali na gradske radnike. Njihovi vođe inzistirali su da se proletarijat drži podalje od središnjeg dijela trga kako bi demokratski pokret ostao “čist”.

U intervjuu za New York Times Wang Dan, jedan od istaknutijih studentskih vođa, otvoreno je izjavio da pokret još nije spreman za sudjelovanje radnika. Prema njegovim riječima: “Demokraciju prvo moraju apsorbirati studenti i intelektualci prije nego što se može proširiti na druge.” Dodao je da je “težnja za bogatstvom dio poticaja za demokraciju”.

Politički ekonomist Li Minqi, u svojoj kasnijoj refleksiji prosvjeda, izrazio je sličan opći prezir prema radnicima: “Kao student ekonomije, nisam mogao ne osjetiti duboku ironiju. S jedne strane, ti su radnici bili ljudi koje smo smatrali pasivnima, poslušnima, neukima, lijenima i glupima. Pa ipak, sada su nas podržali. S druge strane, samo nekoliko tjedana prije, oduševljeno smo zagovarali programe ‘reformi’ koji bi zatvorili sve državne tvornice i ostavili radnike nezaposlenima. Pitao sam se: znaju li ti radnici doista koga podržavaju?”

I premda sudjelovanje radnika u prosvjedima nije bilo beznačajno, pravi politički karakter pokreta – kao i uvijek – nije bio određen individualnim ideologijama sudionika već njegovim vodstvom. Upravo su studentski prosvjednici sa svojom prozapadnom orijentacijom, transparentima napisanim na engleskom jeziku i vapajima za buržoaskom demokracijom dobili najviše međunarodne medijske pozornosti i resursa.

S vremenom su se studentske akcije i zahtjevi radikalizirali, dobrim dijelom zbog toga što je vlast na prosvjede reagirala blago i oprezno. Sredinom svibnja, studentski vođe organizirali su masovne štrajkove glađu koji su se poklopili s posjetom Mihaila Gorbačova, što je spriječilo vladu da dočeka Sovjete na Tiananmenu. Prosvjednici su paralizirali grad pozivajući na raspuštanje KPK-a, pa čak i na krvoproliće. Chai Ling, koju se smatralo “vrhovnom zapovjednicom” trga, rekla je novinaru BBC-ja: “Studenti me stalno pitaju: ‘Što bismo trebali učiniti sljedeće?’ (…) Osjećam se tako tužno, jer kako im mogu reći da se zapravo nadamo krvoproliću, trenutku kada vlada neće imati izbora nego bezobrazno izmasakrirati ljude. Tek kada trg bude prekriven krvlju, kineski će narod otvoriti oči.”

Inače, Chai je i prije intervjua imala osiguranu vizu za SAD u sklopu CIA-ine operacije Žuta ptica, koja je trebala pomoći stotinama studentskih disidenata da izbjegnu hapšenje i napuste Kinu. Dakle, ona ne bi prisustvovala krvoproliću na koje je pozivala. Međutim, dobila je počasnu diplomu iz politologije na Princetonu i posao.

Sve do tada je reakcija vlade na demonstracije bila izrazito suzdržana. Mnogi prosvjednici i vojnici bili su čak u dobrim odnosima, dijelili hranu i pjevali zajedno. No, bilo je jasno da bi, bez odlučne akcije, prosvjedi mogli eskalirati, možda i u građanski rat. Stoga je KPK naredio vojsci da milom ili silom otjera prosvjednike s trga. A onda je došao 4. lipnja.

Uskoro se pojavljuje senzacionalistički narativ zapadnih medija o “pokolju” u kojem navodni iskazi očevidaca govore o studentima koji su se uhvatili za ruke, ali su ih više puta pregazila vojna vozila, o posmrtnim ostacima prosvjednika koji su spaljeni pa isprani u odvode ili o studentima koji su molili za život, ali su ih vojnici nabadali na bajunete. Neki zapadni izvještaji procjenjivali su da je ubijeno čak deset tisuća ljudi. Ali na Tiananmenu se nije dogodilo ništa slično. Većina prosvjednika na trgu se razišla prije dolaska oklopništva, a oni koji su ostali mirno su otišli nakon pregovora sa snagama reda. Studentski vođa Feng Congde u razgovoru s kolegama zaključio je da ih većina želi napustiti trg. “Stoga sam objavio odluku o odlasku”, proglasio je.

Diplomatska depeša SAD-a koja je procurila u javnost potvrđuje da na trgu nije bilo krvoprolića. “Oni (studentski prosvjednici) nekoliko su puta mogli ući i izaći s trga i vojnici ih nisu uznemiravali. Ostavši sa studentima kod Spomenika narodnim herojima do konačnog povlačenja, diplomat je rekao da nije bilo masovnih pucnjava na studente na trgu ili kod spomenika.”

Dopisnik CBS-a je napisao: “Nismo vidjeli tijela, ozlijeđene ljude, kola hitne pomoći ili medicinsko osoblje – ukratko, ništa što bi čak i sugeriralo, a kamoli dokazalo, da se na tom mjestu nedavno dogodio ‘masakr’.” Slično tome novinar Washington Posta je ustvrdio: “Koliko se može utvrditi iz dostupnih dokaza, nitko nije poginuo te noći na trgu Tiananmen.”

Ipak, ulične borbe su se dogodile u noći 3. lipnja u drugim dijelovima Pekinga, mada pod drugačijim okolnostima. Radnici i civili su molotovljevim koktelima napali kamione s vojnicima, što je bilo neočekivano zbog trenutačne nestašice benzina. Vojnici koji su uspjeli pobjeći iz zapaljenih autobusa pretučeni su nasmrt, a tenkovi su zapaljeni dok su ljudi još bili u njima. Neki vojnici, od kojih su mnogi bili nenaoružani, su linčovani.

Wall Street Journal je tada izvijestio: “Deseci vojnika izvučeni su iz kamiona, teško pretučeni i ostavljeni da umru. Na raskrižju zapadno od trga tijelo mladog vojnika, koji je nasmrt pretučen, skinuto je do gola i obješeno o autobus. Leš drugog vojnika obješen je na raskrižju istočno od trga.” David Aikman, tada šef pekinškog dopisništva magazina Time, prisjeća se: “Na nekim mjestima vojnici su bili gotovo goli, bijesni građani su ih progonili i udarali. Drugi ozlijeđeni vojnici imali su poteškoća da dođu do bolnica jer je rulja ispuhivala ili bušila gume vojnih kola hitne pomoći.” Washington Post je pisao da su “demonstranti napali vojnike koji nisu odgovorili”. Također, “kamenovali” su ih, “tukli motkama” i “bacali molotovljeve koktele na kamione, autobuse, pa čak i oklopne transportere”. “Zračne snimke požara i stupova dima snažno su potkrijepile argumente kineske vlade da su vojnici bili žrtve, a ne krvnici. Druge scene prikazuju leševe vojnika i demonstrante kako skidaju automatske puške s vojnika koji se ne opiru”, izvijestio je WP.

Prema službenim podacima Pekinga, u sukobima je ubijena 241 osoba, od čega su 202 prosvjednici, što je potvrdila organizacija Majke Tiananmena.

Čak je i priča o “čovjeku pred tenkom”, odnosno o kontekstu u kojem je nastala fotografija koja je postala simbol incidenta, nešto drugačija nego što je se običava tumačiti na liberalnom Zapadu. Naime, snimljena je ujutro 5. lipnja, kada su tenkovi zapravo napuštali trg. Čovjek se čak uspeo na tenk i razgovarao s vozačem prije nego što ga je konačno odvukla skupina civila. Ustvari, i Jeff Widener, autor legendarne fotografije svjedočio je da je rulja divljala dvije noći prije, napavši čak i njega. “Dobio sam udarac u lice i pogledao dolje, a fotoaparat mi je bio razbijen. Objektivi su bili otkinuti, krvario sam posvuda”, ispričao je. Također je vidio nenaoružanog vojnika kako se predaje, ali ga je rulja pretukla.

Hou Dejian, jedan od studentskih organizatora, rekao je da je ostao na trgu do posljednjeg trenutka 4. lipnja i da nije vidio nikakvu pucnjavu ili ubojstva nenaoružanih studenata. “Neprestano sam razmišljao: Hoćemo li koristiti laži (…) kako bismo zadovoljili svoju potrebu da iskalimo bijes?”, rekao je pred kamerom. Liu Xiaobo potvrdio je njegove tvrdnje, ističući da je iznošenje istine “štetno” za Dejianov “ugled”, jer su “mnogi ljudi koji su pobjegli govorili da je Tiananmen prekriven krvlju” i “slične budalaštine”.

O mitu da se kineskom narodu govori da se “ništa nije dogodilo na Tiananmenu” pisala je i Sheryl WuDunn iz NY Timesa: “Ono što je bilo izvanredno je ne samo to da je prosvjed održan, već i to da ga je vlada gotovo u cijelosti prenosila na televiziji, očito kao ustupak studentskom zahtjevu.” Također, postoji dokumentarac o tom događaju koji je emitiran na kineskoj nacionalnoj televiziji.

Dakako, nasilne epizode vezane za događaje oko Tiananmena su tragedija i u Kini ih se tako i tumači, ali treba ih prepoznati kao dio složenosti nacije koja se pokušava izdignuti iz “100 godina poniženja” i uspostaviti vlastiti suverenitet. Nažalost, za zapadne imperijaliste postmaovske reforme nisu bile dovoljne; željeli su neograničen pristup kineskim tržištima i resursima kako bi zemlja postala neokolonija SAD-a. Dovoljno je pogledati raspad SSSR-a i kalvariju koju je ruski narod prolazio 1990-ih da bi se shvatio ulog Tiananmena. Da su protuvladine snage uspjele, neoliberalna doktrina šoka prouzročila bi masovno siromaštvo, bolesti i glad.

U tom kontekstu, Tiananmen je bio konačni i krvavi sukob između revolucije i kontrarevolucije čiji je ishod, na (deklariranu) sreću današnje globalne većine, nagovijestio početak kraja liberalne demokracije i kraj Fukuyaminog “kraja povijesti”.

Portal Novosti