Piše: Marina Vujačić

„Iako su javna masovna ubistva relativno rijetka, predstavljaju netipičan oblik nasilja koje je i iznenadno i donosi neviđenu količinu „pokolja“; iz ovih razloga, proizvedena je velika količina izučavanja kako bi se izolovali i uzroci i posljedice ovih događaja.“ (Iz magistarskog rada S. V.G, 2009)

Sva moja dosadašnja izučavanja, učenja, čitanja su skromna i još uvijek ograničena, iako ne prestajem da učim, radim na sebi, usavršavam se u oblasti znanja, neformalnog obrazovanja.

Nebrojeno puta sam rekla za sebe da učim i dalje i da nikad neću prestati jer ako prestanem; moj život neće imati smisla.

Ovih dana osjećam odgovornost da se oglasim kao sociološkinja, a istovremeno ogromnu bojazan da ne mogu smisleno i konačno odgovoriti ni na jedno pitanje koje samoj sebi postavljam.

A mnogo ih je. I briga je isto toliko.

Za temeljne, svrsishodne i valjane odgovore, trebalo bi mi vremena, jedno ozbiljno izučavanje, detaljna analiza, posmatranje, i kombinacija raznih istraživačkih metoda u istraživanju ili više njih koje bi trebalo sprovesti. A nemam vremena.

Više nemam vremena za ćutanje. Sad je vrijeme.

U tišini, ovih par dana, čitala sam brojne studije i analize, skoro sve na engleskom jeziku o uzrocima masovnih ubistava, zajedničkim faktorima koji objašnjavaju ove „pojave“ i uzročno-posljedičnim vezama. I opet, sve što sam sebi potvrdila i novo naučila smatram da je malo za ovako strašno ozbiljnu stvar.

Prije svega, zato što znam koliko je riječ ozbiljan alat, a nekad može da bude opasna, pogubna, strašna, da izazove patnju i bol.

Samo jedna pogrešna riječ.

A ovih dana čuh i pročitah toliko pogrešnih rečenica od onih od kojih su se očekivale ili trebale očekivati smislene rečenice i odgovori, od onih od kojih se očekivala istina, odgovornost, poruke koj nam ulivaju nadu da će biti bolje, drugačije, bezbjednije, sigurnije nego što jeste.

Da me je neko do prije par dana upitao čega se plašim odgovorila bih: zemljotresa, poplave, požara, drugih prirodnih katastrova, rata. Od prije par dana plašim se od nas, ljudi; onoga što su neki u stanju da izgovore, da planiraju, da urade ili što nijesu u stanju da urade, a morali bi.

U proteklih pola vijeka razmatrani su brojni faktori koji bi mogli objasniti ove vrste pucnjava i njihovih uzroka, uključujući maltretiranje, vršnjačke odnose, porodičnu situaciju, kulturološke faktore i sukobe, demografske karakteristike i promjene, izazove mentalnog zdravlja, „kulturu“ oružja, oponašanje i uticaj medija.

Međutim, čini se da je još uvijek malo studija koje izučavaju kako ovi faktori međusobno i međuzavisno djeluju.

U jednom od radova koje pročitah istraživač je pokušao naći zajednički uzrok, izveden iz psiho-socijalne „teorije zločina“, i izvesti kombinaciju specifičnih faktora i pozadinskih procesa koji uslovljavaju ovakve opake situacije.

Što sam više čitala, osjećala sam veću potrebu da čitam dodatno i da nađem odgovore jer su se otvarala i nova pitanja.

Izučavanje mi zaustaviše novi događaji, izjave i iskazi jer shvatih da nemam vremena.

Nemam više vremena da u ćutanju, žalim i izučavam. Jer, osjećam ogromnu odgovornost da se oglasim. Opet kao sociološkinja, aktivistkinja, građanka, žena koja je „na čelu“ jedne organizacije koja više od dvije decenije vodi borbu da se promijene zakoni, da se usvajaju nedostajući, da se poštuju postojeći, …, da se mijenja društvo, ljudi i ljudsko ponašanje, da se prestane s pogubnim zakonima, mjerama, aktivnostima.

U međuvremenu, među novim brigama nametnule su se i društveno-političke koje se ponovo otvoriše ovih dana u Crnoj Gori, a sve su prilike konstantne su.

Ne usuđujem se ponuditi nijedan odgovor na uzroke i uzročno-posljedične faktore „događaja“ na Cetinju. Iako možda već neke dajem.

Ali samokritična sam toliko da znam da su svi odgovori pogrešni, ako zvuče kao konačne istine. I svakako mi odgovornost prema sebi i drugima ne daje za pravo da za par dana zaključim nešto.

Mnogo, mnogo toga mi je zasmetalo ovih dana, zgrozilo me, rastužilo, naljutilo, uplašilo, zabrinulo.

I sve što znam jeste da nikad ne bih, za situaciju kao što je ova tragedija rekla da je:
– Situacioni događaj;
– Da su krive neke tamo građanke i građani;
– Da se o nečemu odlučivalo na ELEKTRONSKOJ sjednici Vlade;
– Da je kriva SAMO policija; (Jer nije reagovala preventivno, a čini se ni adekvatno da spriječi posljedice)
– Da je kriv SAMO zdravstveni sektor; (Što nije pratio da li se koristi propisana terapija, što nije predložen smještaj u ustanovi)
– De je krivo SAMO pravosuđe; (Što nije donesena pravosnažna presuda)
– Da je neko i prethodno imao devijantno, asocijalno ponašanje;
– Da sad nije vrijeme za priču o ostavkama…

I još na stotine rečenica znam da nijesu ispravne.

Jedino bih se usudila reći da su višestruki faktori uslovili tako masovno ubistvo i da krajnji ishod nijesu uslovili faktori koji su postojali samo 1. januara: praznična atmosfera, slavljenje, alkohol,…, bliskost između ljudi koji su se nalazili u istom gradu, možda stanje mentalnog zdravlja. Mnogo toga postojalo je i prije 1. januara, godinama, a možda i decenijama unazad: zanemarenost, nedostatak ljubavi, nezadovoljstvo, frustracija,…, nedostatak razgovora, usamljenost.

U Crnoj Gori se ne bavimo dovoljno često ni samima sobom, a kamoli drugima koji nas okružuju.

Otuđeni smo, daleki i strani. Prilično sebični, zajedljivi, pasivno ili aktivno agresivni.

Pokazivanje emocija se smatra slabošću i sramotom.

Mentalno zdravlje je tabu tema. A toliko neznalica se usuđuje da o njemu govori, sa raznim kvalifikacijama i neprihvatljivim ocjenama.

Lično o različitim stanjima mentalnog zdravlja znam toliko da neka stanja sama prepoznam, bez medicinske dokumentacije i bilo čega. I znam da je manji procenat ljudi koji makar periodično nemaju neki izazov ili stanje mentalnog zdravlja od onih koji su bez bilo kakvog stanja/izazova mentalnog zdravlja.

Ostatak onoga što znam nije sad tema, ali od onoga što je važno – znam da razumijem, prihvatim, podržim, ako mi je neko blizak i da zagrlim.

Mnoge najavljene mjere u ovih par dana smatram nedovoljnim ili pogrešnim. I skoro sve se opet bave samo posljedicama, a nikako uzrocima, ispitivanju uzroka, njihovom rješavanju, suzbijanju i sprečavanju dodatnih i novih posljedica.

Među mnogim izgovorenim, najavljenim, planiranim stvarima fokusiraću se na jednu koja je ne samo pogrešna, nego opasna, neprihvatljiva, može da izazove pogubne posljedice. (I pazim se i sad riječi i kvalifikacija. Ne pišem da je neko ili nešto maloumno, nerazumno i slično, a toga se isto naslušah/načitah ovih dana. Znam koliko i to može da povrijedi druge)

Prije opisa i analize, kratko ću samo napomenuti da o izazovima mentalnog zdravlja izučavam od svoje 19 godine, da zanemarim prethodno jednu godinu u Gimnaziji, pa nakon fakulteta još profesionalno skoro 15 godina. Godine 2013. pisah komentare tadašnjem Ministarstvu zdravlja na jedan od zakona – koji je pomenut ovih dana – i u okviru toga tražih da se konačno zakonski precizno, prvo pojmovno, pa onda normativno definišu tzv. mentalna oboljenja. I tada i danas sam tvrdila da u nekim ustanovama zatvorenog tipa Crna Gora ima zajedno smještene ljude sa dugoročnim izazovima mentalnog zdravlja (koji se ogledaju u trajna stanja) i osobe s intelektualnim invaliditetom. I ima i dan danas.
Crna Gora i dalje ima u institucijama zatvorenog tipa smještene ljude koji nemaju nikakvu terapiju, ne zahtijevaju stalni medicinski tretman, ali tamo žive jer im je ova država tako „omogućila“.

Nekoliko puta sam javno rekla da bih bila ista ili „gora“ od nekih od tih ljudi da sam zatvorena i zarobljena kao oni, razumijevajući i time ukazujući na važnost okolinskih i društvenih faktora na ljudski um i djelovanje.

Nedavno sam javno pozvala nekoliko javnih funkcionera da pođu u Psihijtrijsku bolnicu „Dobrota“ u Kotoru i da tamo provedu par sati, ali bez kordona obezbjeđenja, bez straha, bez emocija.

A bila sam tamo bez ikakve „zaštite“ pa još veće pravo imam da pozovem i njih; Da pođu s razumom i sagledavanjem u kakvim uslovima ti ljudi borave i žive i s analizom odgovornosti države šta im je „priredila“ kao rješenje.

I na kraju, ja ne znam da li je Aco Martinović, kako rekoše, imao dijagnozu F, ali znam da je NEDOPUSTIVO da Ministarstvo unutrašnjih poslova ima pristup i podatke o svim građankama/građanima s dijagnozom F.

Opet ova država „umjesto ga hapsi lopova, zatvara market“. A ovo sam izgovorila prvi put 2015. nakon priče o izmjeni jednog zakona.

Znam nebrojeno ljudi koji imaju dijagnozu F; Kod nekih od njih usljed genetske predispozicije, kod nekih usljed društvenih faktora, kod nekih usljed traume i „kobnog“ događaja, …, kod nekih zbog kombinacije navedenog.

Treba li svi ti ljudi danas da budu u agoniji, u strahu, izbezumljeni zbog onoga šta može uslijediti?! I trebaju li nama stvarno nove posljedice i novi izgubljen(i) život(i)?!

(O D (G O V O R)) N O S T

NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen na autorkinom FB profilu. Prenosimo ga uz njenu saglasnost.