Piše: Biljana Vankovska
Evo sam se vratila iz Kine – sa jedne druge planete, druge dimenzije prostora i vremena.
Danima, pa čak i sada dok pišem ove riječi, opominjem sebe da ne padnem pod jake utiske prvog susreta sa prekrasnom zemljom, koja je prevelika i komplikovana da bi se razumjela i shvatila čitanjem ili samo jednom posjetom. I tokom boravka utisci su se rojili takvom brzinom da sam mislila da skupljam materijal za mnoge kolumne. Sad kad sam svjesna da će se buduća kolumna poklopiti sa krvavim 7. oktobrom, odnosno s početkom krvave drame koja se pretvorila u genocid koji svijet gleda širom zatvorenih očiju, moram skratiti priču. Oni koji su čitali Perl Bak će se sjetiti da je naslov kolumne pozajmljen iz njene prve knjige posvećene Kini (porodična priča koja se odvija pod uticajem i miješanjem uticaja Istoka i Zapada). Ali Kina iz doba Perl Bak i ova današnja su zemlje koje je teško povezati. Zato današnja Kina zaslužuje potpuno drugačiji pristup i dužno poštovanje za sve ono što je postigla snagom i voljom svog vrijednog naroda.
Ali prošlonedjeljni svečani prijem u ambasadi u Skoplju povodom njihovog najvećeg državnog praznika (1. oktobra), koji ove godine obilježava 75. godišnjicu osnivanja Narodne Republike Kine, pokazao je da smo ili neadekvatni (kao država ) ili nesvjesni koje poštovanje zaslužuje ova velika državua (Ne kažem namjerno velika sila, jer se ne ponaša imperijalistički). Ako nema elementarne državničke i diplomatske kulture, ako se ne pojavi barem nekoliko državnih predstavnika, makar i iz čiste kurtoazije – to je sramota za Makedoniju. To nije moj utisak, nego onih novinara koji su se na prijemu pojavili i kao gosti i kao profesionalci. Da, Orban nam je tog dana došao u posjetu, predsjednik se borio za naše evropske integracije u UN (to je u sred Evropskog parlamenta ili Savjeta), albanski predstavnici su bili na nekakvoj ekskurziji gdje su se isključivo slikali pored albanske (državne) zastave – ali i od takve vlasti se moglo očekivati neko prisustvo. Istina, na prijemu su bili ambasadori zemalja koji su se mogli izbrojiti na manje od deset prstiju. Inače, ovakve svečanosti su organizovane u svim zemljama u kojima NR Kina ima ambasade, tako da sam mogla da ih uporedim sa svojim kolegama i prijateljima. Vjerujte, mi smo “šampioni” u sramoti.
No, da se vratim na ono što sam doživjela. Teško je to reći u jednoj kolumni, jer su utisci brojni, a još fermentiraju. Pokušaću ukratko sublimirati najvažnije stvari koje sam zapazila i naučila. Počnimo od kraja: ispred hotela nas je ispratio kineski kolega kome smo se svi zahvalili na besprekornoj međunarodnoj konferenciji o miru u 21. vijeku (predstavnici više od 80 zemalja i 140 institucija).
Lično sam mu rekla da je najdirljivije što ću ponijeti sa sobom odnos prema starima i briga o njima, a to sam vidjela na svakom koraku (možda zato što starim i to je moja lična preokupacija). Njegov odgovor je bio: Ali, znate, mi smo komunisti, a naziv ideologije dolazi od komune (zajednica). Zajednica je ta koja je bitna za svakog pojedinca, u njoj mladi rastu i obrazuju se na način koji će onda vraćati starijima, i tako u krug. Htjela sam još jednom da zaplačem (da, ponekad me zgrabi tako duboka emocija, kao da mi se vraćaju sjećanja na vrijeme kada smo se poštovali i voljeli sebe i svijet) pa sam se tješila: i ja sam komunista, mada su mi komunu upropastili, a sad mi obećavaju individualizam. Poenta je da Kina gradi društvo/zajednicu, vjerujući da je to osnova iz koje rastu dobri i srećni ljudi, a ne obrnuto. Zapad vjeruje u pojedinca i njegov primat; na kraju će se vrli i hrabri boriti da stvore zajednicu, ali pojedinac ostaje pojedinac. Ovaj moj najjači utisak je zbog obilaska stambenih objekata (gradskih i ruralnih) u kojima se vidi koliko su ljudi složni. Pored vrtića i školskih dvorišta, tu su i objekti za dnevni boravak i druženje za starije. Vitalnija i nasmijanija lica nisam vidjela decenijama. U jednoj prostoriji izrađuju ukrasne predmete (kineska estetika i ljubav prema ljepoti je neopisiva), u drugoj se bave kaligrafijom, u trećoj pjevaju, u četvrtoj je biblioteka, u petoj se kartaju itd.
Kineski gradovi (vidjela sam tri „manja“, odnosno svaki sa brojem stanovnika koliko pet Makedonija) imaju ogromne bulevare, nebodere slične onima u Dubaiju, a opet su kao skup malih botaničkih vrtova. Ako ste mislili da su Švajcarska ili Njemačka najčistija mjesta na svijetu, niste bili u Kini. Svaki detalj je prožet brigom za prirodu i poštovanjem estetike. Ljudi su nasmijani i spremni da pomognu, iako ste stranac (pao sa Marsa). Taj stav skromnosti, nenametljivosti, ljubaznosti i smirenosti vas iznenađuje, pa čak i “uznemiruje”, pogotovo ako dolazite iz nesređene zemlje u kojoj su svi svakome vukovi, u kojoj svi mrze ili gledaju sa prezrenjem.
Konferencija se bavila ozbiljnim pitanjima mira u svijetu, ali su nam kineski domaćini kroz praksu pokazali kako shvataju i njeguju unutrašnji i rekli bismo pozitivan mir: kroz rad, razvoj, brigu jednih za druge, kroz mogućnosti za razvoj mladih i poštovanje starih. Ova zemlja je pronašla magičnu formulu kombinovanja drevnih civilizacija, filozofije (mira) i građevina sa razvijenom tehnologijom od kojih “boli glava”. Kao ljevičarku, druga (najvažnija) stvar koja me je pokrenula je odnos prema nedavnoj prošlosti (koju slave kao 75-godišnju borbu za izgradnju moderne kineske države). Ne krije se da su krenuli iz užasnog siromaštva i gladi, nerazvijenosti i poslijeratnog stradanja. Naprotiv, svako novo dostignuće, uspješna kompanija ili fabrika (u kojoj radnici samo nadziru hipermoderne robotske mašine) naglašava period teškog/napornog rada.
Takvo poštovanje prema radu teško je razumjeti ako živite u zemlji u kojoj su frajeri i uspješni ljudi idioti, nepismeni, prevaranti i šverceri. Kao starija žena, kao da sam slušala zvuke stare pjesme iz “vremena kada smo bili Kina (ili Amerika)”: Neka živi, živi rad. Kompanije su i mali muzeji u kojima se svakodnevno podsjećaju odakle su krenuli, gdje su stigli i čemu teže. Kina takođe ima klasu bogatih ljudi, nije besklasno društvo, ali činjenica da su za manje od 30 godina stvorili srednju klasu i blagostanje za više od 400 miliona ljudi (otprilike cjelokupno stanovništvo EU, ali zajedno sa bogatim i siromašnim) je za mene uspjeh. Istovremeno, Kina ne dijeli obavještajne podatke, ne ucjenjuje, ne traži od drugih da prihvate njen model, ali sam na jednom mjestu pročitala slogan „Mi držimo ključ za ostvarenje kineskog sna“. Shvatila sam to kao pandan onoj priči koja kod nas još uvijek kruži o “američkom snu”: znate, iz stripova smo saznali o Diznijevom djedu Baji, koji je od četvrt dolara postao milioner – i mačetu koje uživa u svome uspjehu.
Došla sam do kraja prostora za kolumnu, a još nisam kazala ni stoti dio onoga što sam vidjela i doživjela. Kina je zemlja koja zaslužuje istraživanje, ali mi nemamo ni strateške ni kulturne centre za istraživanje multipolarnog svijeta, drugih civilizacija i svjetonazora. Mi smo poput eksperimentalnih miševa, koji vjeruju da je zapadni kavez sva sreća na svijetu. A Kina? Čak i ako je zanemarimo, ona je već u drugoj vremenskoj dimenziji. Dimenziji o kojoj ne umijemo ni da sanjamo. Ono što znam, međutim, je da imamo prijatelje i nasmijana lica koja nam pomažu. Sve fraze o “malignim i zlonamernim uticajima” provjerača činjenica (koji će klasifikovati i moju kolumnu) su zaista zlonamjerne, ali oni žele da Kinu – koja nije ni kriva ni dužna, vidimo kao neprijatelja. Na ličnom planu, susret sa Kinom za mene je razbio čvrstu ljusku kojom sam okovala svoje srce i uspomene na nekadašnje vrijeme u kome smo i mi bili dobri ljudi, koji su željeli mir u zemlji i inostranstvu, koji su znali šta je siromaštvo i borba za bolje sjutra, koji su bili solidarni sa Palestinom i potlačenima, a ne saveznici imperijalista. Pa, ovaj susret sa komunističkom Kinom vratio me je decenije unazad i otvorio mi grudi za emocije prema zemlji koja je napredovala. Zemlji koja je nekada bila – a sada je mrtva. Na njenim ostacima gradimo sebičan svijet zasnovan na neradu, na nepoštovanju i mladih i starih, a najmanje sebe.
Srećan rođendan NR Kina! Stigli ste tamo gdje niko do sada nije išao, da upotrijebim frazu iz čuvene serije “Zvjezdane staze” koja se dešava u 24. vijeku, gdje nema ratova, nema gladi, nema novca, nema siromaštva duha i tijela.
Prevod: Duško Vuković
0 Comments