Piše: Božena Jelušić

„Odlučili smo, odlazimo u septembru“, kaže mlada žena u čijim se očima samo na trenutak javi višak sjaja nalik suzi. „Nadali smo se u ovu promjenu vlasti, kaže, a pokazalo se da promjena neće brzo biti. Barem kad je u pitanju zapošljavanje.“

Na našem primorju je tokom ekspanzije crnogorskog turizma sklopljeno mnogo brakova ovdašnjih mladića i djevojaka iz Zapadne Evrope, predstavnica renomiranih svjetskih turoperatera. Tako djeca i suprug mlade žene imaju i jedno od zapadnoevropskih državljanstava, pa kad u septembru odu neće prolaziti kroz uvijek tužnu migrantsku priču. Biće „svoji na svome“, na neki način. Mladi par je dugo i mukotrpno donosio odluku. Mobilni i preduzimljivi, obrazovani i obdareni raznim vještinama, ipak ne mogu da nađu pristojno plaćene poslove. Njihov lijepo razvijeni mali biznis je zasad uništio Kovid19 i pitanje je kako će se i kada oporaviti. A dok djeca odrastaju, mlada žena je sve zabrinutija za njihove mogućnosti i budućnost. Pominje školovanje, vrijednosti koje će im okruženje pružiti, sigurnost, život u sredini koja ne vodi računa o predivnoj prirodi i ambijentu, otpad koji nas polako zatrpava… „Možda je problem i u meni. Neko bi mi rekao da ‘priśednem tamo’ i da ne pričam gluposti. Ali, ja se ovdje više ne osjećam kao kod kuće. Kad silazimo kolima s brda, napuni mi se srce, a onda, kad dođem u grad… Sad kad sam dolazila s djecom nekoliko puta smo mogli nastradati u saobraćaju, ne smije se dijete pustiti ni sekundu. Ubjeđujem sebe i da ne treba da se ‘ogledam’ u očima ovih ljudi koje se sad još više mrze i spletkare, a, ipak, stalno to radim…“

Prije nekoliko dana sjedjela je u društvu drugarica. Za njom je bio dan sastavljanja kraja s krajem i briga kako platiti ratu kredita. Ostale mlade žene su imale druge brige. Jedna radi već pet godina za „skromnu platu“ od hiljadu eura, ali već pet godina ne ide na posao. Isto očekuje i njena drugarica sa dvoje djece – „jedino tako se i može, da ne moram da idem na posao“. Ne tako davno je odbila ponuđeni posao jer je dalje od centra grada u kojem se pije kultni dojč. Trećoj su prijatelji „sredili“ pripravnički i državni ispit. I ostalo će. Prilikom jednih ranijih izbora mlada žena je odbila sličan „dream job“ uz partijsku knjižicu, uvjerena da je svijet mogućnosti pred njom. Sada joj se čini da vidi podsmijeh u očima poznanica.

„Plaše li se malo zbog promjene vlasti i ovih najava da će biti smjena ‘po dubini'“, pita je prijatelj. „Možda malo“, kaže mlada žena, „ali već imaju dobru finansijsku osnovu, pa će nekako pregurati.“ Nastavlja: „Sjedjela sam tako sa njima i pitala se što meni fali. Završila sam težak fakultet, u zemlji sa toliko kupljenih diploma, i konkurišem svuda. Polazim sve besplatne obuke, sve što mogu radim u zamjenu za neku uslugu ili potrepštinu. Trebalo bi da sad napišem stručni rad za još jednu licencu, ali nemam snage da se usredsredim kada ne možemo da preživimo. Jedna zaista uspješna i preduzetna prijateljica (priznajem da joj u poslu nema mane) mi reče da je ona platila da joj napišu rad za licencu. ‘Ti si luda, kaže mi, stvari treba efikasno rješavati.’ Ne znam ko je lud.“

„Tvoja su djeca mala“, kaže prijatelj. „Ako ostanete duže, računaj da oni više neće Crnu Goru doživljavati kao domovinu. Vas dvoje ćete uvijek čeznuti za svojom zemljom i ovom obalom, ali djeca neće. Računaj da nećeš uz njih stariti“. „Znam, kaže, ali je mnogo važnije da budu srećni i sigurni. Znaš li koliko je samo indeks sreće u toj zemlji! Imaćemo pomoć dok ne nađemo poslove, a mi svašta znamo da radimo i volimo da radimo.“

Mlada žena kaže prijatelju da nema potrebe da joj zakazuje neki sastanak, radi posla. Rekli su joj već da posla nema, iako su u sjenovite zabrane administracije već ušetale neke nove mlade žene i muškarci, za hiljadu eura ili manje, nije važno, samo da se počne. „Dođeš malo, odeš na pauzu, popiješ kafu, i već je vrijeme da ideš kući.“

U novoj sredini, porodica će živjeti u gradu sa malo više stanovnika od Crne Gore. Crna Gora za svoje građane još nema socijalne kartone, a nakon izbora, izmučena i osiromašena, nespretno pravi prve korake sa novom vlašću. Razložan je i strah da društvo ne uleti iz jedne u drugu partitokratiju. „Znam da je rano da očekujem da se sad odjednom sve riješi, kaže. „Ali, mnoge stvari su postale još gore jer su se ljudi dodatno podijelili i počeli da se otvoreno mrze. Sad sam već sigurna da je bolje da odemo dok smo još mladi i imamo snage da počnemo iznova.“

Problem ove priče je što nije izmišljena, samo su tragovi aktera malo „zameteni“. Sa Zapadnog Balkana se svaka dva minuta iseli jedna osoba. Naš region, umoran od istorije i podjela, polako stari. Stari i Zapadna Evropa, ali ona privlači i dobija našu mladost. Iz Crne Gore se proteklih godina iselila jedna petina stanovništva. Ne treba sumnjati da su otišli oni najmobilniji i najspremniji da rizikuju. Oni koji bi mogli da dignu društvo „iz pepela“. Preostalu mladost smo podijelili na dva nepomirljiva „rivala“. „Utakmica“ se igra na terenu ispod kojeg teče opasna ponornica koja se zove – 1918. Neki bi rekli da ih to ne zanima, ta ponornica, i da gledaju u budućnost. Mnogi to i pokušavaju. Ali, ponornica je ispod cijelog „terena“ i nemoguće je predvidjeti kada će se i gdje teren obrušiti u dubinu.

Lijepa je vijest jedino to što se građani sve snažnije bune i ne pristaju na laži bilo koje vlasti, pa će „izborna metla“ odsad valjda lakše „čistiti“. Ako se u međuvremenu ne „pokoljemo“ i ne zaustavimo egzodus mladosti.