Dr Miodrag Perović, jedan od osnivača nedjeljnika Monitor, dnevnika Vijesti i TV Vijesti, u autorskom tekstu objašnjava zašto nije potpisao apel iza koga je stao dio bivših članova Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru, a koji je u dijelu javnosti shvaćen kao telefram podrške Milu Đukanoviću, lideru DPS I formalnom predsjedniku Crne Gore.

“Dvadeset prvi maj 2006. trebalo je da bude međaš u integraciji crnogorske nacije. Notorna je činjenica da uspjeh pokreta za nacionalni preporod zavisi od toga da li će integrisati naciju na načelima slobode, jednakosti i bratstva. Sredstvo da se to ostvari je utemeljenje društva na principima moderne demokratije. Zato svaka savremena evropska nacija vidi sebe kao veliku integrisanu porodicu ravnopravnih članova. Crnogorski režim je, međutim, učinio sve što je bilo moguće da bi tu ideju omrznuo svojim građanima.

Đukanović je poslije referenduma počeo obračun sa independistima koji su tražili demokratsku integraciju Crne Gore, da bi malo kasnije krenuo u zaoštravanje predreferendumskih podjela. Uništen je entuzijazam s kojim je ostvarena pobjeda na referendumu. Postreferendumska Crna Gora ne afirmiše nijedan od ideala nacije: ni ideal slobode, ni ideal pravde, ni ideal jednakosti”, piše Perović.

On ozbiljne krititike upućuje i mitropolitu-crnogorsko primorskom Amfilohiju, nespornom autoritetu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ali Iiafirmiše pristup mladih sveštenika, koje personifikuje Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije.

“Mitropolit Amfilohije nije shvatio da obnavljanje državne nezavisnosti Crne Gore traži da Pravoslavna crkva u Crnoj Gori treba da čini ono što je činila prije formiranja Jugoslavije 1918. godine, kad je bila nezamjenljivi stub u izgradnji i očuvanju crnogorske države. Produžio je da drži propovijedi i govore protiv crnogorskog identiteta. Stoga ga nacionalni Crnogorci i dalje doživljavaju kao inspiratora rata s početka 1990-ih i kao protivnika crnogorske države. Iako je on, u suštini, bio samo protivnik crnogorske nacije (zastupnik Crne Gore kao druge srpske države).

Međutim, generacija mlađih sveštenika je shvatila da bi crnogorska država bez nacije bio prvi primjer u istoriji da viševjekovna egzistencija države u epohi formiranja nacija ne porodi i nacionalni identitet. Stoga su u litijama počeli da propovijedaju građanske ideje koje idu u prilog objedinjavanju crnogorskog nacionalnog i građanskog bića. Rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović poslao je poruku onima koji traže drugu crkvu: ‘Nema nama molitve bez vas, ni vama Crne Gore bez nas’. Ova izjava je najvažniji rezultat litija. Poziv na jedinstvo crnogorskih različitosti, bez brisanja nacionalnih Crnogoraca, dosad se nije čuo iz Crkve”, piše Miodrag Perović.

On u zaključku sugeriše da bi “najbolje (bi) bilo kad bi se dva ratna druga i inspiratori rata iz 1990-ih (Milo Đukanović i Amfilohije Radović) povukli iz prvog reda i prepustili drugima sa većim pregovaračkim kapacitetom, da pregovaraju. Neka mlađi traže forme suživota koji integriše Crnu Goru u jedno biće”.