Nisam odavno pisala i zbog toga sam prekorena i evo rezultata – tekst nije o Africi, kako ste navikli od mene, već o Aziji ili, tačnije, o mom boravku u Erbilu, gradu u iračkom Kurdistanu.

Možda mali uvod iz geografije i istorije (i meni je trebao), ali sa naznakom da sam se konsultovala sa Wikipedia (ovo čisto da ne budem tužena za plagijat, pa mi se tekst skine kao ukraden, mada ni to ne bi bilo loše, sigurno bih dobila na publicitetu) i dopunila znanje u razgovoru sa lokalnim stanovništvom.

Kurdistan – Irak je autonomna cjelina ili regija u okviru Iraka. Prevedeno na naški: imaju svoju vladu, institucije, narod, jezik, ali mi i rekoše da je vazdušni prostor kontrolisan od Iraka. Istorija je zamršena, kao što možete i pretpostaviti, tako da predlažem da svi oni koje taj dio više interesuje potraže preko Googla, jer se ipak tamo ne bih petljala.

Porijeklo riječi “kurd” nije jasno. Sufiks “stan” znači regija i to je persijska riječ, tako da se riječ kurdistan može prevesti kao “Regija Kurda”. Glavni grad je Erbil i ja sam u njemu smještena.

Prve impresije

Aerodom je nov, veliki, zamislite veći nego naš u Podgorici, koji je svojevremeno predstvaljen kao građevinsko čudo regiona; dobro nije baš čudo ali jes kažu, bio u svoje pero, najmoderniji u regionu. Pitala sam se tada kao i sada: na koji region misle? Ali sad vidim, političari, te mudre glave, mislili su na novu opštinu Tuzi (da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv nove opštine, ali imam protiv izjava naših političara). Pa ko kaže da naši političari nemaju viziju!

Na aerodromu vidjeh samo muško čeljade među zaposlenima, to je možda i prvi znak jednog dijela njihove kulture. Danas, šetajući oko Citadele, (https://en.wikipedia.org/wiki/Citadel_of_Erbil) skoro da ne vidjeh žensko čeljade. Kafane pune muških glava, kao nekada u naše sjeverne krajeve, a rekoše mi da su žene doma u ovo doba, zauzete oko spremanja ručka (bilo je između 12-13 sati), ali i da će se one Bazarom kasnije prošetati.

Osjećam se sigurno. Vjerovali ili ne. 😉

Živim u dijelu koji se zove Ainkawa. Taj dio grada je poznat kao hrišćanski, što će r

eći da se na neke stvari gleda malo otvorenije nego u ostatku grada. Recimo, može se kupiti i popiti alkohol, tokom dana žena može sama šetati, dok se noću baš i ne preporučuje. Ima lijepih lokala, restorana i mjesta za okupljanje.

Dok ne odem previše u razne opise, samo da pomenem da je ovih dana vrijeme bilo odlično, preko dana i do 18°C, mada će uskoro kiša, kažu.

Kultura-ljudi

Rečeno mi je da je većina stanovništva u Kurdistanu muslimanske vjeroispovjesti, što povlači određena pravila u ponašanju, shodno kulturi. Već sam pomenula da se na ulicama vidi uticaj ove kulture. Muškarci rade u kafićima, restoranima, sjede u kafanama, dok je za ženu većinom dom rezervisan. Različito tumačenje misije muških i ženskih bića se vidi odmah od osnovne škole. Dječaci i djevojčice i

du u različite škole, djevojčice većinom borave kući u jednoj sobi s majkom ili sestrom, ne miješaju se sa muškarcima, a i ne izlaze mnogo. Tek na fakultetu imaju mogućnost da se sretnu s drugim polom, ali do tada su razvile i neku vrstu straha, pa je komunikacija veoma rigidna. Moj kolega mi kaže da ima i Kurda koji, da kažem, nisu toliko konzervativni i koji shvataju i gledaju na stvari slično meni (da ne kažem nama, jer i nas ima ranih), ali ipak preovladava tradicionalni način življenja i poimanja stvari.

Interesantna činjenica je da, u jednom dosta poznatom lokalu u Ainkawi, muškarcu je dozvoljen ulazak samo ako ima žensku pratnju. Na ovaj način žele da osiguraju da svaka “krpa ima svoji zakrpu“. I nije loša ideja, moram priznati. 😉

I, evo, i ođje nađoh nešto zajedničko s nama: narod voli da se “zori”!

Vozač ima Chevrolet Malibu, Iphone 10, Apple sat, laptop… i nemam pojma šta još, biće i kuću od 120 m2, (rekao mi je da je to nešto kao normalna veličina kuće, dok srednja klasa ima oko 200-300 m2 ),pri tome struje nema -, tj. nije baš da je nema, ali nestaje, kablovi vise k’o u Albaniji, Africi, a bogami i djelovima Libana, na sve starne, ali ima se, može se. ;).

Da se razumijemo, ja ođe ne bih da krivim narod. Politika je i ođe upetljala ruke: imaju naftu ali za narod – ko da je nema.

Možda da završim ovaj tekst s kuhinjom, da nam ostane lijep ukus u ustima pred ove praznike.

Kuhinja

Miks arapske i turske kuhinje, libanski humus, falafel, salate, nan, baklave, slatkiši razni, kadaif… dosta maslina i ukusni nar. Kažu da je Kurdistan poznat po posebnoj vrsti jogurta koji se služi za doručak, ali pošto ja nisam savršena, ime nisam zapamtila :0. Možda se sjetim do sledećeg bloga. 🙂