Danima razmišljam da li da napišem ovaj tekst. U jednom trenutku hoću, pa se onda predomislim. Neću. A zašto da ne, možda će nekome biti zanimljiv.  Ali kako, opet,  da pišem kada na raspolaganju imam samo internet i Njegoševa sabrana djela? Neozbiljno je!

Pandorina kutija, međutim, koju mi je otvorila zainteresovanost za Njegoševog Štirmera koji „leti na kolima“ toliko me je preokupirala da prosto ne mogu da se uzdržim. Ne znam da li je neko pisao o ovoj Njegoševoj pjesmi (jeste sigurno, samo što ja to ne znam) i nemojte me kritikovati što se usuđujem da se upustim u priču bez neophodnih informacija – 30€ za benzin do biblioteke na Cetinju i natrag nezaposlen čovjek nema, a u siromašnoj žabljačkoj biblioteci ne možete naći ni „Gorski vijenac“, a kamoli bilo kakvu analizu Njegoševe poezije. Nemam nikakvih pretenzija, dakle, da ovo što pišem smatram nekakvom ozbiljnom i važnom analizom, niti je moj motiv pobijanje određenih zaključaka koje sam pronašla u jednom istorijskom tekstu. Prosto, pričam radi priče…

Kako rekoh, zainteresova me Štirmer, parabrod (vjerovatno je pravilnije „parobrod“, ali ne mogu da prevaziđem parabrode sa Misisipija iz romana moga djetinjstva) kojim je Njegoš u januaru 1844. godine putovao u Trst. Kakav li je bio? Koliko dugo se putovalo? Kada su parabrodi zamijenili jedrenjake? Je li bilo osvjetljenja u lukama? (O svemu li i svačemu razmišljaju nezaposlene domaćice!) I tako, tražeći po internetu, pronađoh mnogo štošta, ali što se samog Štirmera tiče, ispostavilo se da stvar nije nimalo jednostavna.

Prvo iznenađenje čekalo me je u tekstu Velimira Vujačića „Njegoš i Crna Gora u dalmatinskoj periodici“ (Matica crnogorska, jesen 2013). „Štirmer“ je u njemu postao „Štimer“ (i Stimer), i u citatima i u samom autorovom tekstu („Nešto kasnije, Ivačić je javio dalmatinskom guverneru u Zadru Johanu Avgustu fon Turskom da se Njegoš uveliko sprema za put i da će 13. januara poći za Trst parobrodom ’Baron Stimer’“; „’Baron Štimer’, parabrod austrijskog Lojda, na koji se Njegoš s pratnjom ukrcao, bio je brod starinskog tipa, koji se pokretao točkovima raspoređenim na obadvije strane trupa.“ ). Odmah mi je palo na pamet da se najvjerovatnije radi o samoj imenici parabrod i, zaista, bila sam u pravu. „Steamer“ ili štimer i na njemačkom, kao i na engleskom (engleski izgovor je stimer),  znači parabrod. U nazivu svakog parabroda austrijskog Lloyd-a, u čijem je vlasništvu bio i naš Štirmer, stoji i naznaka „steamer“. Šta je onda Baron Štirmer? Je li zaista Štirmer bio neki baron, ili je Njegoš ubacio jedno „r“ u imenicu štimer? Postoji neka prirodna tendencija ubacivanja suglasnika „r“ u izvjesnim  glasovnim kombinacijama, lingvisti sigurno znaju kako da je objasne, a ja je veoma često srećem kada strancima dajem časove srpskog jezika. Da li je moguće da je Vladika umjesto štimer napisao štirmer? Možda su mornari  tako izgovarali? Ipak, malo je vjerovatno, iako na spisku od 24 parabroda austrijskog Lloyd-a osim Eichoff-a  i Kübek-a drugih barona  nema. I onda, kada sam još jednom pažljivije pogledala spisak, pronašla sam i njega! Samo što nije bio baron, nego konte (conte), a konte ni u prevodu nije baron, nego, ako je suditi po Monte Kristu, grof.

CONTE STÜRMER (ex SERI PERVAS), parabrod napravljen u Trstu 1839, nosivosti 469 tona i jačine 140hp. Zašto je postao baron? Šta sad da radim? Pronašla sam rješenje.  Njegoš ne kaže da je Štirmer baron. Ovo baron nalazimo u istorijskim dokumentima, tako da se najvjerovatnije tu radi o nekoj grešci, o nekom steameru, a ne baronu Štimeru. I taman kada sam bila jako zadovoljna rezultatima svoga istraživačkog rada, pojavila se nova komplikacija. Velika komplikacija! Pojavio se baron Štirmer na listi svih brodova austrijskog Lloyd-a, koju sam pronašla na više sajtova.  I to ne jedan „Baron Štirmer“, nego dva! Prvi napravljen 1838, nosivosti 215 tona, kome su 1845. promijenili ime u „Dalmata“ i drugi, po pratećim podacima očigledno onaj već pominjani „Conte“, koji je do 1845. nosio naziv „Seri Pervas“, a od 1852. „Persija“. Sve su prilike da je Njegoš putovao Štirmerom broj jedan.  Otkud ove razlike, da li je naš Štirmer bio baron ili grof?  Ne mogu da zaključim. Na kraju priče o imenu da dodam da bih se zaklela da sam negdje bila pronašla i treću varijantu – Štrimer, ali se, ipak, najvjerovatnije radi o nekom mom lingvističkom defektu…

A sada o samoj pjesmi. Da nisam pronašla gorenavedeni istorijski tekst, ne bih nikada pomislila da je ovu radosnu i duhovitu Njegoševu pjesmu potrebno posebno analizirati. U njoj se samo uživa! Međutim, u navedenom tekstu, kao dokaz da su brodovi na južnom Jadranu noću bili usidreni, pominje se i „izlazak sunca iz morske pučine, koji Njegoš u pjesmi  ’Štimer leti na kolima’ opisuje“.

U pjesmi „Štirmer leti na kolima“ Njegoš nigdje niti pominje niti opisuje izlazak sunca iz morske pučine i u to ćemo se, mislim, uvjeriti.

„’Štirmer’ leti na kolima,
Te bijele vlase prospe
Ka kometa po Uranu
Kad sijede pusti kose;“

Ako je Vladika zaista putovao onim prvim Štirmerom, sa današnje tačke gledišta to putovanje moglo bi se svakako nazvati, ali sasvim sigurno ne letom! Međutim, za Vladiku to je zaista bio let. Štirmer leti na kolima. Štirmer leti na svoja dva kola, na svoja dva točka, dakle, i prosipa bijele vlase, prosipa za sobom trag bijele pjene koju ostavljaju točkovi, ka kometa po Uranu (po nebu, grč. Ουρανός – nebo) kad sijede pusti kose.

„Trči tamo i ovamo,
Kud ga kreće moćna ruka.
Tako nama gordi ‘Štirmer’
Smjelo plovi i veselo
Ravnom vladom Nevtunovom.“

Baca more Štirmera tamo i ovamo, ali on plovi smjelo i veselo ravnim morem kojim Neptun vlada. Veselo kao što, kako se vidi iz svakoga stiha, iz ritma, iz metafora, veselo putuje i Vladika na njemu, radostan pri pomisli na susret sa svijetom u koji ide i, istovremeno, ushićen novom tehnologijom.

„Pred njim more razljućeno
Strašno stenje i lomi se,
A on s vala na val skače
Kad ga Eol zajmi hitri
S krilatijem vjetrovima,
Ka s jednoga te na drugi
Kad s predmeta misa ide
Kad je uma vjetar ćera.“

Reklo bi se da se Eol (komandant vjetrova – grč. Αίολος) Štirmerom poprilično igra. Zajmi ga krilatijem vjetrovima, pa ga baca s vala na val, kao što vjetar uma ćera misao s predmeta na predmet. Divno poređenje!

„Ne zna čovjek kom predmetu
U ‘Štirmera’ sad se može
Načuditi gledajući:
Al’ mu hodu vel'čestvenom,
Pred kojijem ustrašena
Pučina se razbježaje
Srebrni mu put praveći,
Al’ njegovoj dugoj čalmi,
Koju mu je mračni Vulkan
Iz svog dvora poklonio,
Kad se krene putovati
Da je nosi oko glave.“

Ponovo divljenje i čuđenje novoj tehnologiji. Da, Eol baca Štirmera s vala na val, ali se pred njegovim vel'čestvenim hodom pučina ipak razbježaje, srebrni mu put praveći. Na samom kraju pjesme duhovito poređenje, pravo crnogorsko, rekla bih. Dim iz mašine (dvora mračnoga Vulkana) Crnogorcu toga vremena morao je da zaliči na dugačku čalmu koja se Štirmeru namotava oko glave, oko dimnjaka, kada krene na put.
A na šta bi drugo?

Eto, to bi bila kratka analiza. Izlaska sunca nema nigdje, makar se meni tako čini. Ali šta je u ovoj pjesmi moglo da se protumači kao izlazak sunca? Jedino što mi pada na pamet jeste njen sami početak.

„Štirmer leti na kolima“. Da li su kola izazvala zabunu? Da li su Njegoševa „kola“, koja znače točkovi, u ovom slučaju dva točka parabroda, shvaćena kao Heliosova kola, kočija, na kojoj u neko svitanje, dok sunce izlazi  iz mora, leti Štirmer? Jedino mi se to objašnjenje čini logičnim.

I povodom ove zabune, da se prisjetimo još jednih Njegoševih kola, koja niko s kim sam razgovarala ne zamišlja kao točkove.

„Pred Bečom je Burak posrnuo,
Obrnuše kola niza stranu.“

Burak ne vuče same točkove, vuče čitava kola (u današnjem smislu riječi), međutim, kada je Burak posrnuo, točkovi na kolima su obrnuli niza stranu, čitava kola mogla su krenuti niza stranu, ali nisu mogla „obrnuti“. U suštini, razlike nema, ali slika koju svi zamišljamo (a, zanimljivo, svi zamišljamo neka gruba, drvena, otvorena kola koja kreću niza stranu), nije ona koju je i Vladika zamišljao.

Da navedemo još jedno mjesto (iz „Šćepana Malog“)  u kome Vladika točkove naziva kolima.

KNJAZ DOLGORUKOV:

„Nije Turčin ono što je bio,
No je gadno na nos posrnuo;
A sačuvaj Bože da je ono
Što se jednom o njemu zboraše;
Da mu kola u glib ne padoše,
Već bi svijet crnji paka bio.“
***

Rekoh na početku ovoga teksta da u biblioteci na Žabljaku ne možete naći ni „Gorski vijenac“, a kamoli  analize Njegoševog djela. Kada sam na internetu pronašla digitalnu kolekciju „Petar II Petrović Njegoš“, projekat Nacionalne biblioteke Crne Gore, veoma sam se obradovala. Još uvijek ima određenih problema pri njenom korišćenju (nekad je gotovo nemoguće listati knjige, makar preko ovog našeg, žabljačkog interneta), ali dobro, vjerujem da će se sitnice popraviti i nadam se da ćemo vrlo brzo sve što je ikada objavljeno o Njegošu moći da nađemo na jednom mjestu.

Ustvari, ne nadam se, nego zahtijevam! Sramota je što to već odavno nismo uradili!