Nakon pobjedničkog izvoza demokratije po svijetu, nastaje paradoks: jačaju nacionalne države, represivni aparat (posebno militarizacija policije) i obziri nacionalne bezbjednosti, upravo onih zemalja koje su šampioni u širenju demokratije. Ispred navale migranata, EU je već skinula masku: ona ne krije da je Tvrđava Evropa, spremna da sebe zaštiti svim sredstvima, pa i pomoću vazala na svojoj periferiji. Da li je neko iskreno začuđen što je Makedonija „ponosno“ stala na podužu listu evropskih (i inih) država koje se represijom suprotstavljaju nadolazećim migrantskim talasima? Makedonska policija, pa i vojska, sada stoji rame uz rame sa onima iz Grčke, Mađarske, Francuske, Britanije, Srbije, Turske, itd. (Australija i SAD su izvan svake konkurencije). U situaciji kada se Evropa već duže vremena ubrzano militarizuje upravo po pitanju izbjeglica, pomalo zvuči jeftino kada od incidenta na makedonsko-grčkoj granici međunarodni mediji prave skandal. S druge strane, Evropska komisija, ona supranacionalna institucija Unije, ima razumijevanje za ovakve mjere za kontrolu granica, što jeste podrška prljavog posla koji obavljaju vazali, a kojim se nesrećnici trebaju usporiti ili obeshrabriti da uopošte krenu na put ka bogatoj Evropi.

Da EU nije raspoložena prema siromašnim rođacima vidjelo se još na primjeru azilanata iz regiona, zbog kojih su nam malo-malo prijetili da će vratiti Šengenski zid. Dok se sada natežu oko ljudskih sudbina, oko broja izbjeglica/migranata prema kojima će pokazati milosrđe, hiljade ljudi počivaju na dnu Mediterana ili u bezimenim masovnim grobnicama po balkanskim bespućima. „Svijetli“ primjeri kao oni iz Poljske, Češke i Slovačke, koji su otvorili srce da prime „čak“ nekoliko stotine izbjeglica ali samo ako su hrišćani, govori o teškom mraku koji pada iznad Nobelovke za mir. A hrišćani se prema hrišćanima odnose onako kako najbolje znaju, jer oni su bili humani i kada su vodili krstaške ratove i kada su bombardovali zbog demokratije i ljudskih prava, i kada su bili kolonizatori; pa tako se ponašaju i sada u situaciji koja poprima bibliske razmjere.

Talas migranata teško da je nekakvo iznenađenje. Do sada su se svi u regionu odnosili prema onoj staroj „brigo moja, pređi na drugoga“, ali ona sada glasi: „krivico moja, pređi na drugoga“. Ovih su dana svjetski mediji našli sebi novo žrtveno janje: Makedonija, jedna od namanjih i najsiromašnijih zemalja Evrope, je preko noći postala primjer gdje je tretman migranata najbrutalniji. Istina je da makedonska država i policija zaslužuju sve kritike za sporost i nesposobnost u ovakvim situacijama. Pokušaj da se uvede red time što će se tri hiljade ljudi zaustaviti u međugraničnoj zoni je bio poražavajući, nehuman prema izbeglicama, a vratio se kao bumerang i samoj zemlji. Tek nedavno vlasti su napustile iluzije da se ovolika masa ljudi može registrovati, pa puštati da putuje dalje, pa se sada pribjeglo metodi ostalih zemalja u regionu: bez ikakve provjere, pušteni su svi sa granice i još tokom noći prevezeni svim mogućim sredstvima ka sjevernoj granici. Policija jeste upotrijebila silu prema onim koji su silom pošli na kordon, ali malo je koji medij pokazao i scene u kojima su policajci dijelili humanitarnu pomoć, pomagali djeci i nejakima da dobiju prioritet u vozovima. Kada je medijska hajka krenula žestoko, građani Makedonije su doživjeli deja vu krize iz 1999. kada su primili 360 hiljada izbjeglica sa Kosova, a da je Brisel bio zauzet proslavom uskršnjih blagdana. Kritike su bile da je vlada nesposobna i nehumana, da se izbeglicama ne osigurava dostojanstven tretman. Tako su i sada relativno mali incidenti poslužili da se sva krivica svali na jednu državu, a da se niko ne brine o tome kako bogate države legitimiraju sve policiske metode za zaustavljanje migranata ispred njihovih granica.

U ovakvim okolnostima, najveći grijeh prema migrantima (pored uništavanja njihovih zemalja direktnim vojnim intervencijama ili indirektnim, by proxy) je njihova demonizacija. Oni su dehumanizirani (osim u ponekoj foto-storiji) i to samom činjenicom da (kako kaže i komesar Han) države imaju pravo da čuvaju svoje granice. Bezbjednost granica je postala važnija od bezbjednost ljudskog života, posebno kada on dolazi iz daleka. Tako se dešava da se ljudska bića, ista kao i mi, tretiraju kao da je riječ o najezdi skakavaca. U zemljama gdje prolaze ili dolaze, narativ se okreće protiv njih: sumnjivi su oni koji bježe od ratova i gladi, oni koji dezertiraju jer neće da ih mobiliše niti Asadova vojska, ISIS ili „demokratska opozicija“ (obilno finansirana od zapadnih zemalja). Nisu teroristi oni koji bombarduju, siluju i ubijaju (oružjem kupljenog od zapada) – teroristi su oni koji bježe od njih.

Suze dječice ispred makedonske (ili ma koje druge) granice trebale bi boljeti deset puta više, jer nisu ni prve ni posljednje: pomislite samo koliko je suza proliveno od kada su im uništeni domovi, od kada su krenuli u nepoznato, dok su sa strahom plovili u nesigurnim brodovima, s koliko se policajcima morali suočiti; pomislite i još koliko će suza proliti dok (eventualno) stignu do EU (eto, Grčka se ne računa) i kada će vidjeti koliko su nedobrodošli, onako skupljeni u kolektivne centre. U pojedinim gradovima se već organizuju „odbori za doček“ i kamenuju autobuse kojima se dovoze izbjeglice.

EU (a o SAD i da ne govorimo) ne želi u svom dvorištu da gleda ljude koji bude nečistu savjest. Sa Makedonijom (ili sjutra sa Srbijom) na naslovnim stranama, baca se u stranu i zaboravlja policiska i vojna brutalnost na Kosu i Kaleu. Dok se liju lažne suze zbog nesrećne sudbine ljudi na ničijoj zemlji ispred kojih stoji improvizirana žica, zaboravljaju se svi zidovi koji se otvoreno grade da bi se zaustavili ovi isti ljudi kada stignu dotle. Već mjesecima srpska policija patrolira zajedno sa mađarskom, zbog navodne nesposobnosti makedonske da zaustavi nelegalni prelazak granica. Kada Makedonija (čija je željeznica ionako u raspadu) traži pomoć u vagonima od susjeda ili Brisela, odatle stiže samo tišina. Zato, nije stvar u tome uperiti prst na nekoga, jer je ovo više od toga: radi se o udruženom zločinačkom poduhvatu sa više sudionika. Kada Amnesty International podsjeća na to da se policiska sila upotrebljava protiv izbjeglica iz Sirije, Avganistana i Iraka, onda je red da se kaže da je većina ovih zemalja učestvovala tamo kao oslobodioci, kao učesnici globalne koalicije protiv terorizma. Upravo ovi naši današnji borci za ljudska prava koji se zgražaju nad stanjem izbjeglica, tada su aplaudirali odluci da se šalju vojne trupe u koaliciji sa SAD i NATO!

U potrazi za žrtvenim janjcima, nisu pošteđeni ni pojedinci ili neke grupe. Ovog su ljeta na meti bili i turisti, s ciljem poslati „fotografiju koja govori više od hiljadu riječi“. Pisalo se uveliko o „čudnim susretima“ bogatih (!) turista i namučenih migranata na istim plažama. Jedna je fotografija bila posebno upečatljiva: na njoj su prikazani sredovečni par ispod suncobrana i migranti kako izlaze iz brodića. Fotografija je izrekla nijemu presudu: turisti, onako punašni i razbaškareni ispred mlade slabašne Sirijke sa djetetom – zna se ko su tu sebičnjaci kojima je do odmora dok neki ljudi stradavaju. Kao i uvijek, mediji pružaju prikaz bez konteksta, bez produžetka. Niko ne zna (i ne mari) koji su ovi turisti, jesu li lokalci iz tog mjesta ili stranci, jesu li bogati ili su paradajz-turisti; mediji ne pokazuju da li su se ovi ljudi časak kasnije pridružili onima koji su nudili pomoć – ili su možda već donirali nešto ranije (na primjer, kao što to mjesecima rade ljudi koji na putu ka Grčkoj zastaju putem i doniraju migrantima, kao što su uradili mnogi od nas; by the way, neki od nas su ove godine i krenuli ka Grčkoj zbog solidarnosti i nismo ni pomislili da ćemo postati bad guys). Ovakve se scene, naravno, ne mogu fotografisati na plažama najluskuznijih odmarališta gdje se sunčaju bogati i moćni; njih čuvaju i od nas običnih smrtnika, a o migrantima i da ne govorimo.

S druge strane, dobri Samarićani su na cijeni i kod medija i kod političara, koji tako smiruju vlastitu savjest zbog nehumanih državnih politika. Humanitarci zaista zaslužuju dubok respekt i jesu inspiracija, ali ipak nisu supstitut za institucije sistema. A ovakvi se ljudi mogu naći svuda: ima ih na periferiji (i u Grčkoj, Makedoniji, Srbiji) ali i u bogatim zemljama. Najgore je što njihova samožrtva pomaže samo u kratkom roku, i ograničenom broju izbjeglica. Dok su pomogli jednima, već nailaze novi. Njihova (sasvim dobra) samoorganizacija je simptom bolesti jednog čitavog sistema, koji je militantan, socijalno nepravedan i indiferentan prema ljudskim nesrećama.

Ovo su vremena kada iz ljudi ispliva na površini i najbolje i najgore. Ali, tu nema ništa romatično, kulturno, čisto i demokratsko – čak i kod onih koji su žrtve; tučnjave, stampeda, pa čak i eliminacija onih sa nepoželjnom vjerom (kao što su pokazali primjeri i na kopnu i na Mediteranu). Ali, ipak, krivicu ne treba tražiti kod migranata koji su se ponašali nasilno ili neodgovorno; krivica je kod onih koji su ih svojim akcijama doveli u stanje da zaborave da su jednom bili normalni ljudi. Krivi smo i svi mi koji smo zaboravili vlastite izbjegličke traume i iskustva. Patrioti koji se pale na naslove kao „Makedonija – majka svijeta“ sada bi trebali biti prvi koji će pokazati majčinski odnos, preuzimanje odgovornosti i samožrtvu.

Hipotetički gledano, čak i da su savršeno dobro organizovani i koordinirani, najviše što mogu zemlje iz regiona uraditi je da osiguraju redovan transport izbeglica – sve dok ne udare u neki evropski zid. Evropska pomoć (koja će stići jednog lijepog dana, kažu početkom oktobra) će naravno biti namijenjena izgradni izbjegličkih kampova – što dalje od njih. Ovo je trenutak za solidarnost sa migrantima, ali i za zajedništvo najpogođenijih zemalja. Grčka, Makedonija i Srbija nisu neprijatelji, već novčić za potkusurivanje u briuselskim igrama. Samo zajedno mogu izvršiti pritisak na bogate da odriješe kesu i otvore vrata. Umjesto uzajamnih optužbi, potrebna je koordinacija i udruživanje kapaciteta da bi se prevazišla kriza, koja je grijeh na savjesti SAD i zemalja NATO alijanse (ako se tu uopšte i može govoriti o savjesti).

Neki kažu: ali Grčka jeste članica NATO i EU, i odakle joj pravo da organizovano prebacuje sve svoje izbjeglice na makedonsku granicu; trebala bi da se sama bavi njima uz pomoć njenih saveznika, umjesto da ljude šalje u slabu ne-EU zemlju. Ali, svijet se promijenio, stvari nisu kao u bajci koja nam je doskora pričana o EU: Grčka nije samo u bankrotu, nego je već raskrčmljena pod pritiskom neokolonijalizma. Desetak regionalnih aerodroma su ovih dana otkupile njemačke firme. Sada bi se možda trebao pojaviti neko, kao pokojni Boris Trajkovski 1999. godine, pa da zabrinutim medijima poruči: ako zaista toliko žalite ljude koji stradaju, onda pošaljite avione na već ionako vaše aerodrome, i onda ih bezbjedno i brzo, saglasno njihovim željama, prevezite i osigurajte im dostojanstven život. Naše su snage na izmaku!

www.vankovska.com

Napomena: Prevod je autorkin